Snježana Turalija, savjetnica je za područje održivog razvoja, kružnoga gospodarstva, održive gradnje i međunarodnog certifikata za održivost u graditeljstvu – DGNB. Vlasnica je tvrtke GREENiKA poslovnog savjetovanja za održivu gradnju i kružno gospodarstvo, tvrtke koja je u Svjetskom tjednu zelene gradnje organizirala Green Building Virtual Study Tour Vienna, online konferenciju na kojoj se govorilo o najnovijim znanjima iz područja održive gradnje.

​Green Building Virtual Study Tour nastao je kao nužna inačica prave studijske ture koju su imali u planu ove godine organizirati, no iz poznatih epidemioloških barijera to nije bilo izvedivo, niti proljetos niti ove jeseni, stoga je pokrenuta kao online konferencija. Uz GREENiKA-u, kao inicijatora, kao suorganizatori pridružili su se Austrijski ured za vanjsku trgovinu iz Zagreba, Društvo građevinskih inženjera Zagreba te Austrijski savjet za zelenu gradnju. Predavači su bili vrhunski stručnjaci iz područja održive gradnje, a koji su u stvarnom životu iskusili sve procese u nastajanju održivih zgrada i čitavih urbanih sredina u Beču: profesori s WU univerziteta u Beču, predstavnici developera i investitora, certifikatori za međunarodni sustav mjerenja održivosti u graditeljstvu – DGNB, stručnjaci za klimatske promjene i brojni drugi. ​

(Ne)razvijena svijest

Online konferencija, među ostalim, nam je donijela i iskustva iz prakse nama zemljopisno bliske, a po održivoj gradnji daleke, Austrije. Već i to sugerira da situacija s održivom gradnjom u nas i nije najbolja. Gdje je Hrvatska po pitanju održive gradnje?

– Bila je to prilika da se u okviru proslave Svjetskog tjedna zelene gradnje – koji je prije desetak godina pokrenula najveća svjetska organizacija za promociju održive gradnje World Green Building Council – hrvatskoj stručnoj javnosti predstave projekti održivog urbanizma i gradnje i to prema primjerima iz prakse kojima svjedoče moji kolege u Austrijskom savjetu za zelenu gradnju – OGNI. Zbog povijesnih i geografskih razloga austrijski nam je slučaj vrlo blizak, no činjenica jest da je austrijsko graditeljsko nasljeđe već desetljećima orijentirano na održivost, te ekonomsku, ekološku, tehnološku i sociokulturološku osviještenost u kontekstu utjecaja izgrađenog prostora na svakodnevicu i zdravlje i dobrobit ljudi i to uspješno mjere i analiziraju kroz DGNB certifikat za održivu gradnju. To je alat kojim se dokazuje koliko su projekti zaista održivi, a vlasnicima i korisnicima daju, između ostalog, i smjernice kako se ponašati cijelog životnog vijeka i korištenja neke građevine i nekog urbanog bloka, a kako bi se poštovali principi održive gradnje. Naime, zgrade su najveći konzumenti energije i resursa, ujedno su i među najvećim zagađivačima okoliša u smislu CO2 emisija, stvaranja građevinskog otpada, predimenzioniranog iskorištenja zemlje i vode…Sve je to ujedno i velik potencijal za uštede ako se odlučimo zaista primjenjivati principe kružnog gospodarstva u urbanističkom planiranju, arhitekturi i graditeljstvu.

U Hrvatskoj ima primjera koji slijede većinu važnih elemenata održivosti, no svijest nije razvijena do te mjere da bi investitori i developeri, bez obzira jesu oni iz realnog sektora ili javnih institucija, posezali za praksom koja bi uključivala apsolutno sve parametre održivosti. Mjerenje održivosti zgrada i prostora nije obvezujuće, pa niti prema svjetski poznatim certifikatima kao što je to DGNB, stoga svi uvijek zastanu na tezi da ako nešto nije propisano, ne mora se niti poštovati. U velikom broju slučajeva kod nas se ne poštuje niti ono što je propisano kao temeljni zahtjev u graditeljstvu. Prema mom osobnom mišljenju, ljudi još uvijek bježe od transparentnosti, sistematičnog vođenja projekata, intenzivne suradnje sa svim dionicima u projektu, ne daju dovoljno pažnje poštovanju prava i obaveza svih strana u procesu. Mi smo danas odgovorni za buduće generacije i dostupnost resursa za njihove potrebe za 20, 50, 100 godina. Do trenutka dok svi u sustavu ne shvatimo da svatko u svom području djelovanja i svakim svojim potezom može pomoći da se smanji negativni utjecaj klimatskih promjena na svakodnevni život svih na Zemlji, te dok to ne bude sugerirano od nadležnih institucija, nećemo generalno ići naprijed u očuvanju okoliša koji danas poznajemo. Život na Zemlji trebamo popravljati, velikim dijelom to možemo kroz sektor zgradarstva i zelene infrastrukture, stoga ostaje nada da će Nacionalna strategija razvoja Republike Hrvatske do 2030. godine, Plan za oporavak sukladno NextGenerationEU (NGEU) programu i slični strateški dokumenti donijeti smjernice za istinsko poštovanje principa kružne ekonomije, što će se onda, nadajmo se, preliti i na zakone i tehničke propise u graditeljstvu Hrvatske.

S obzirom na to da je u fokusu bilo austrijsko i njemačko tržište, može li se reći što bi to mogla biti ona ključna točka preokreta u našem poimanju održive, tj. zelene gradnje?

– Konferencija je donijela primjere iz prakse iz zemalja u kojima je DGNB certifikat pospješio primjenu održivih principa u graditeljstvu. Svi menadžeri znaju da ako nešto ne možete mjeriti, ne znate ni jeste li postigli cilj! DGNB je alat, tj. instrument putem kojeg se mjeri dosljednost u poštovanju principa održive gradnje – od legalnosti i transparentnosti, do primjene onih proizvoda i tehnologija koji će jamčiti održivost projekta. Iz austrijskog i njemačkog primjera doznajemo da su financijske institucije žestoki pobornici održivosti u graditeljstvu jer su svjesni da će takvi projekti biti kvalitetniji, bolje pozicionirani na tržištu, dugotrajniji i time dugoročno sigurna investicija koju će ulagač moći isplatiti i pozitivnije poslovati. Bankarski sektor zahtijeva da se prilikom zahtjeva za kredit za pokretanje investicije dostavi dokaz o intenciji investitora da poštuje sve parametre održivosti. Kada već na početku razvoja investicije i kod zahtjeva za financiranje investitor ili developer dobije obavezu ispuniti formular o »zelenosti« ili održivosti njegova projekta to je jednim dijelom »breaking point« koji dovodi do toga da se intervencije u prostoru razvijaju na održiv način. Ako tome pridodate zakonsku regulativu koja poštuje smjernice Pariškog sporazuma, 17 UN-ovih ciljeva održivosti te cirkularne ekonomije, te ako ste osvijestili djelatnike u javnoj upravi ili inženjere na terenu koji sudjeluju u izradi prostornih planova i razvoju investicijskih projekata, zatvorili ste krug i stvari bi se mogle pozitivno razvijati i kod nas u budućem razdoblju. ​Iskreno se u svom radu, kao i svi moji poslovni partneri, zalažemo za zeleno zgradarstvo temeljeno na kružnom gospodarstvu i zelenu infrastrukturu te pokretanje brownfield investicija, za što smatramo da će biti dovoljno novca iz svih programa Europske unije u budućem financijskom razdoblju.

​Što Europa traži

​Kako ste se vi zainteresirali za ovu djelatnost?

– ​GREENiKA poslovno savjetovanje za održivu gradnju i kružno gospodarstvo donekle je očekivani slijed djelovanja jer sam kao vlasnica i inicijator osvijestila nakon 22 godine radnog staža da svaki pojedinac može biti veliki pokretač pozitivnih promjena. Po zanimanju sam ekonomist, ali sam osnove tih znanja stjecala kroz studij menadžmenta u turizmu i ugostiteljstvu. Život me odveo u poslove vezane uz strateško planiranje, prodaju i marketing u okviru graditeljskog sektora te su urbanizam, arhitektura i graditeljstvo postale fokus moga rada. Kroz rad u neprofitnoj udruzi Hrvatski savjet za zelenu gradnju na direktorskoj poziciji imala sam čast i zadovoljstvo s iznimnim stručnjacima i zaljubljenicima u održivu gradnju, kao predstavnicima članova iz institucionalnog, obrazovnog, neprofitnog i realnog sektora, raditi na brojnim programima za osvješćivanje opće i stručne javnosti te edukaciji dionika u graditeljstvu kako bi se pojmovi »zelene« i održive gradnje što bolje i jasnije »ulogorili« na ključna mjesta na kojima se donose odluke, donose zakonski propisi i smjernice za djelovanje u smjeru održivog razvoja. Jedan dio poslovne karijere vezan je uz rad u javnoj upravi gdje sam nastojala dati skroman, ali vjerujem važan doprinos u promjeni načina donošenja odluka o projektima koje će podržavati predstavnici javne uprave.

​Moje iskustvo govori da ima vrijednih i ambicioznih ljudi u okviru javne uprave koji zaista žele velike pomake u razvoju svojih gradova i općina na održiv način, no administrativne prepreke su velike, uvijek postoji neki strah od koncepta »budi inovativan, vizionar, djeluj danas za bolje sutra«, ljudi se na prvim barijerama slome i odustaju od ambicioznih projekata, no to je ono što Europa traži – budite inovativni, digitalizirajte se i budite »smart«, umrežite se i suradnjom i sinergijom postižite hrabre ciljeve, razmišljajte dugoročno, zeleno, odgovorno prema budućim generacijama! Kako je novac uvijek važna komponenta u projektima privatne ili javne namjene, a sada nam se smiješe milijarde eura za razvojne projekte i ruralnog i urbanog prostora, postoji iskrena nada da će uvriježena teza da su ulaganja u održivost projekata skupa – biti zamijenjena tezom da je skupo sve što nije energetski učinkovito, dugoročno isplativo, tehnološki napredno, inspirativno za krajnjeg korisnika bez obzira govorimo li o vrtiću, školi, muzeju, uredskom prostoru, industrijskoj hali, stanu ili obiteljskoj kući.

​Ipak se kreće

Jesmo li kroz sve ove godine ipak išli i idemo naprijed? Sve više je zgrada koje energetsku učinkovitost pokušavaju poboljšati novim fasadama. Sve više je i onih koji bježe van gradova. Intuitivno, rekao bih, tražimo spas, no i te kuće van gradova traže održivost, zar ne?

– Potpuno ste u pravu, zgrade su prostori koji nam u biti služe kao mjesta koja nas štite od vanjskih utjecaja, koja nam daju sigurnost, smještaj za odmor, prehranu, učenje, ozdravljenje, duhovnu utjehu… Lijepo je biti u prirodi što više, i stoga je moramo maksimalno zaštititi od negativnih utjecaja ljudi i brzog razvoja, no isto tako zgrade u kojima boravimo ostatak dana – prema svjetski relevantnim procjenama ljudi danas dnevno borave u zatvorenom prostoru više od 90 posto – moraju biti zdrave, sigurne, lijepe i inspirativne. Kada se u Zagrebu nedugo dogodio potres povijesnih razmjera, postali smo svjesniji nesigurnih zgrada. Kada oboli neko dijete od astme, odmah se postavlja pitanje u kakvom stambenom prostoru živi, kakva je škola u kojoj boravi 5 do 8 sati dnevno, ima li gljivica. Ima pitanja još: je li dostatna dnevna rasvjeta koja bi bila bolje rješenje za školsku djecu oslabljenog vida, jesu li naše bolnice pune legionele čiji uzrok leži u lošim vodoopskrbnim i ventilacijskim sustavima, koliki su režijski troškovi u kućama i stanovima, bježi li nam novac u vjetar jer neizmjerno puno trošimo za energiju za grijanje i hlađenje prostora, za vodu, za razvrstavanje otpada…? Za sva ova pitanja postoje stručno relevantna i provjerena tehnološka rješenja, samo ih oni koji planiraju projekte i grade moraju biti svjesni i pritom maksimalno odgovorni prema krajnjim korisnicima izgrađenog prostora! To je lako ovako napisati, ali teško provedivo u praksi jer veliki broj dionika graditeljskog sektora još uvijek odbija poštovati i minimalne zahtjeve u graditeljstvu, to treba sankcionirati u budućem razdoblju, a javna uprava i ovlašteni inženjeri moraju odgovorno pristupiti zahtjevima investitora, dapače, trebali bi biti lideri u inzistiranju na održivosti. Strategije i zakoni će se prije ili kasnije uskladiti sa smjernicama Europske komisije, no najveći će se posao morati obaviti na terenu, među ključnim dionicima graditeljskog sektora. Pritom su obrti, male, mikro i srednje tvrtke od izuzetno velike važnosti i treba ih usmjeriti ka kružnom gospodarstvu, a njihova namjera da se tih smjernica pridržavaju, treba biti nagrađena.

Kakva je suradnja s nadležnim institucijama? Je li se, primjerice, u Zakonu o obnovi zgrada oštećenih zagrebačkim potresom mislilo i na održivost?

– Moram priznati da sam ugodno iznenađena činjenicom da su i u Vladi Republike Hrvatske, ali i u nadležnim ministarstvima i relevantnim institucijama sve spremniji na suradnju s osobama i tvrtkama koje se bave održivim razvojem, ali isto tako mislim da je to više zbog trendova koji dolaze iz Europske unije nego što smo sami spremni osmisliti nacionalni program održivog razvoja. Još uvijek previše kompliciramo i ne poznajemo brzu, jasnu, transparentnu i učinkovitu međuresornu suradnju. Potkrijepit ću tu izjavu činjenicom da je na primjer jako teško bilo dobiti pažnju ministarstva obrazovanja ili ministarstva zdravstva kada se govorilo o zgradarstvu, a činjenica jest da bolesnici i učenici borave u zgradama. Stoga nadležni ministar i ministrica sa suradnicima moraju stručno i cjelovito sagledati fundus nekretnina i s nadležnim ministarstvom za gradnju raditi na primjeni najnovijih trendova u graditeljstvu. Da su nam neke bolnice stradale u potresu u Zagrebu bile prije 10 do 15 godina obnovljene na način kako to promovira održiva gradnja, zar mislite da bismo imali ovakve štete na objektima zbog potresa od 5,5!?