RIJEKA – O slučaju građanina kojemu je jedan trgovački lanac odbio primiti 200 eura, za račun od 30 eura, jer ne prima novčanice od 200 i 500 eura, tražili smo mišljenje Hrvatske narodne banke.

Nije li svaki apoen službene valute i sredstvo plaćanja, pitali smo. U Hrvatskoj narodnoj banci navode da »u svezi obavijesti u trgovinama Spar i Interspar da u periodu prelaska na euro ne primaju novčanice od 200 i 500 eura«, mogu reći da »Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, kao ni Zakon o Hrvatskoj narodnoj banci te podzakonski propisi koji iz njih proizlaze, ne propisuju način na koji će se provesti plaćanje gotovim novcem eura, tj. ne propisuju može li primatelj plaćanja uvjetovati apoensku strukturu gotovog novca eura koji zaprima pri takvom plaćanju«.

– S time u vezi, mišljenja smo da bi trgovci trebali prihvaćati sve apoene eura pri izvršavanju plaćanja gotovim novcem, kaže HNB. No, odmah kreće relativiziranje.

Posebna okolnost

– Ipak, pri tome postoje objektivne okolnosti vezane za praktičnu primjenu u poslovnoj praksi, koje uvjetuju odstupanje od navedenoga. Primjerice, nedostatak gotovog novca eura u blagajni za uzvratiti, slučaj disproporcije uobičajenog iznosa koji se plaća kod tog trgovca i nominalne vrijednosti novčanice kojom se plaća, ili ako tehničke mogućnosti prodajnog mjesta ne omogućuju prihvat svih apoena (samoposlužni uređaji za naplatu roba i usluga) i tome slično. Navedene okolnosti se odnose i na neprihvaćanje većih apoena euronovčanica u razdoblju dvojnog optjecaja koje traje do isteka dana 14. siječnja 2023. S tim u vezi, smatramo potrebnim ukazati i na odredbu članka 8. stavka 5. Zakona o zaštiti potrošača sukladno kojem trgovac može odbiti sklapanje ugovora o kupoprodaji proizvoda samo ako to proizlazi iz okolnosti slučaja, kažu u HNB-u.

Iz odgovora HNB-a proizlazi da okolnosti koje su ovdje navedene, a odnose se na specifično razdoblje dvojnog optjecaja, prema mišljenju središnje banke očito jesu valjani razlog da neki dućan i može odbiti novac u apoenu za koji je samostalno odlučio da ga neće primati.

Odbijali lipe

Treba reći da je prodajnim mjestima, od kojih se u pravilu očekivalo da u razdoblju dvojnog optjecaja uzvraćaju eure, ostavljen i prostor da, ako ih nemaju, mogu vraćati i kune. Jasno je i da su neki građani trgovine koristili kao mjenjačnice gdje bi došli s kunama, a zauzvrat dobivali eure i tako praktički mijenjali valutu.

No, odbijati zakonsko sredstvo plaćanja ipak je rubna praksa koja se ovdje maksimalno rastegla i »pokrila« okolnostima koje je, čini se, moguće i različito tumačiti. Ovaj slučaj inače podsjeća na situacije u kojima su neka prodajna mjesta svojevremeno, dok je kuna bila službena valuta plaćanja, naprosto odbijala primati sitne lipe – jer im nije bilo zgodno, nije im se dalo to zbrajati i slično.

No, na reakcije javnosti i potrošača HNB je tada vrlo oštro reagirao. Nedvojbeno su tada iz HNB-a »osudili« takvu praksu, poručivši da su i lipe novac te da je takvo ponašanje da se odbijaju – protuzakonito. Sve apoene službenog sredstva plaćanja, poručio je tada HNB, gospodarski su subjekti dužni primiti.

Očito ono što je nekada vrijedilo za sitne lipe, sada ne vrijedi za krupne eure, a za ovakvu promjenu mišljenja i tumačenja »okriviti« se mogu jedino okolnosti.