Foto Nenad Reberšak / Borna Filić / PIXSELL
»Mi nismo stručnjaci. Nismo ni ekološki osviješteni kao što su zaštitari prirode. Ali znate zašto smo ovdje? Pa mi ovdje živimo! Ovaj park hrani cijelu regiju, pa ako mi ovo dopustimo, tko će spriječiti«, pitaju se hrvatski branitelji
Beton teče, bageri rulaju. Da, baš ondje – na Plitvicama, točno iznad Velikog slapa, vizure koju cijeli svijet poznaje. Bageri rulaju, dizalice dižu, kamioni mješalice dovoze, strojevi grme, beton teče; gradi se naveliko – »Ziđan, ziđan jer se mora«, pjevaju momci iz TBF-a. Stotinjak, dvjesto metara od Velikog slapa, neposredno uz svježi, biserni potok Plitvice, koji taj slap tvori, niču apartmanska naselja – »ekološka«, dakako. Pođete li na internetske turističke servise, lako ćete naći – noćenje ondje doseže i petsto eura za noć.
Je li onda čudno da je para, eto, provrtjela i tu, gdje nikad ne bi smjela – u srce najpoznatijeg hrvatskog nacionalnog parka, gdje je priroda filigranski osjetljiva, voda još uvijek poput zvona biserna, gdje se ništa ni taknuti ne bi smjelo – jer ako bi se smjelo, čemu onda nacionalni park?
I tek kad je ratnim veteranima prekipjelo, javnost se uspjela prenuti. Mjesec je dana otkako su plitvički branitelji udarili šator. Nije ih teško naći: kada starom cestom iz Zagreba poslije Rakovice stignete nadomak mosta na Korani, skrenite desno za Saborsko i Plaški, pa u Poljanku lijevo; poslije nekoliko stotina metara presrest će vas ratne zastave izvješene kao na nekoj svečanosti. Tu je i pravi vojnički šator, što opremom i ikonografijom neodoljivo podsjeća na onaj iz Savske, no ovaj put – kako smo se ovih dana osobno uvjerili – s ciljevima uistinu vrijednim pažnje. Šator nije slučajno tu gdje jest – odmah pored drvenog mosta iznad najpoznatije plitvičke vizure – Velikog slapa.
Foto Nenad Reberšak
Nekoliko desetaka metara kroz šumu, i stići ćete do vidikovca s kojega puca pogled na Veliki slap i predivna, zeleno-plava jezera dolje u dubini. Spokojna, tiha, neodoljiva ljepota te prirode, posve ravnodušne prema kolonama turista što mile duž njezinih staza, duboko će dojmiti svakog promatrača, usprkos buci ljudskih svađa oko toga prelijepog mjesta. A gore, kojih sto ili dvjesto metara iznad, rulaju bageri, dizalice dižu, kamioni dovoze, strojevi grme, beton lije…
»Nećemo odustati!«
»Ovdje smo zbog prevelike apartmanizacije. Ovo područje, selo Plitvica, nema ni odvodnju ni kanalizaciju, pa kako se može graditi? Prema našim informacijama, otpadne vode slijevaju se u jezera, a vodu ovi apartmani uzimaju izravno iz potoka koji tvori Veliki slap. Strahujemo da zato slap i presušuje«, kazat će za naš list Mihovil Bićanić, zamjenik načelnika općine Rakovica, koji u šatoru podržava prosvjednike, odreda ratne veterane plitvičkoga kraja. Ovaj put, braniteljski su prosvjed podržale važne ekološke udruge, zajedno sa strukom. Uistinu, njihovu argumenti čine se uvjerljivima. Bićanić nam na mobitelu pokazuje snimke kamiona koji prelaze mali drveni most: na prilazu mostu jasno je istaknut prometni znak koji brani prelazak vozilima težim od tri tone, ali snimke i fotografije pokazuju labudice kako preko mosta voze bagere – trideset, četrdeset, pedeset tona? »Ispod mosta je špilja povezana s Velikim slapom. Ako se most sruši pod težinom nekog kamiona, mogao bi se srušiti i Veliki slap, a onda, zbogom Plitvice…«, govori Bićanić.
»Podržavamo nastojanja da se riješi problem legalne gradnje unutar Nacionalnog parka Plitvička jezera, u zaštićenome području druge kategorije, prema kategorizaciji Svjetske unije za zaštitu prirode (IUCN)«, izjavila je za naš list Irma Popović Dujmović iz World Wildlife Fund Adria (WWF), regionalnog ogranka globalne ekološke organizacije WWF, koji pokriva područje bivše Jugoslavije i Albaniju.
U razgovoru za naš list, aktivistice WWF Adria Popović Dujmović i Petra Boić Petrač naglasile su kako područje gradnje u selu Plitice nema ni vodovod ni kanalizaciju, pa ne postoje uvjeti koji se inače – i izvan zaštićenih područja – podrazumijevaju kod izdavanja građevinskih dozvola. »Infrastruktura je dio standardne procedure svugdje, a kamoli unutar zaštićenih područja. Na temelju čega su te dozvole izdane? Gdje je procjena koliko apartmana smije biti, gdje mogu biti? Apartmani, jednostavno, ne pripadaju u nacionalni park. Turistički kapaciteti mogu se izgraditi i izvan parka, u okolnim selima. Štoviše, za to se i zauzimamo, jer bi turizam potaknuo razvoj sela u okolici nacionalnog parka, koji je ionako već preizgrađen hotelima, restoranima, prihvatnim kućicama… Svaka dodatna gradnja unutar parka narušava cijelo područje, naročito ako ugrožava vodu, koja je temeljni resurs Plitvica. A ova gradnja, iznad Velikog slapa, vodu svakako ugrožava. A bez vode, Plitvica nema«, kaže Popović Dujmović.
Ona kaže kako u svijetu nije običaj da se apartmani grade unutar nacionalnih parkova, dapače. »Bit postojanja nacionalnih parkova jest zaštita prirode. Plitvice zaslužuju svjetsku pažnju. Plitvice i Dubrovnik najpoznatije su vizure Hrvatske u svijetu, a mi ih ugrožavamo pogodujući privatnim interesima ulagača koji čak i nisu s Plitvica«. WWF se zauzima za koncept obostrane koristi nacionalnog parka s lokalnim stanovništvom. »U ovome slučaju, lokalno stanovništvo trpi izravnu štetu, jer ako posjetiteljima nametneš smještaj izvanjskog vlasnika u nacionalnome parku, oni od toga nemaju ništa. Tako se odnos narušava«, kaže Popović Dujmović. »Ako se ovako nastavi, dugoročno će Plitvice imati sve manje posjetitelja, jer će se narušiti prirodne vrijednosti zbog kojih ti ljudi i dolaze«.
Ali – sve je legalno. Investitori grade na temelju građevinskih dozvola, uredno izdanih na temelju Prostornog plana. »Taj prostorni plan je kriminalan«, tvrdi predsjednik Stožera na obranu Nacionalnog parka Plitvička jezera Marijan Matković. »Usvojio ga je, nažalost, Sabor, uz blagoslov iz županije, u mandatu ministrice graditeljstva Anke Mrak Taritaš. Ipak, u tome su sudjelovale sve vlade, procesi omogućavanja ove gradnje traju već više od deset godina. U posljednje dvije godine, koliko mi znamo, izdano je trideset šest građevinskih dozvola. Uprava nacionalnog parka se bunila, ali isključili su ih iz odlučivanja«, tvrdi Matković.
Prosvjednici prostiru zračne snimke na stol: snimak sela Plitvica koji je 1965. načinila JNA, snimku od pred nekoliko godina, te najnovije snimke. »Vidite, na ovome vojnom snimku vide se samo stari objekti. Danas, vidite ova apartmanska naselja. I još se gradi«, kažu nam Ivica Jandrić i Nikola Turkalj iz braniteljskih udruga Rakovice i Plitvičkih jezera. »’Juga’ je to jako dobro štitila, nisu dopustili nikakvu devastaciju: kad je neki general JNA ovdje bio sagradio vikendicu, odmah su mu je srušili. A danas, odumrijet će nam jezera: apartmani crpe vode iz potoka Plitvice, fekalne vode otječu u jezera. A nije to jedini problem: stručnjaci tvrde da Prošćansko jezero već odumire, samo mu gornji sloj još ima kisika, u dubini voda samo stoji. A jezera žive tako što se u njima dva puta godišnje izmijeni sva voda. Sada, sve je to ugroženo«, prenosi Turkalj što je čuo od prirodoslovaca.
»Mi nismo stručnjaci. Nismo ni ekološki osviješteni kao što su zaštitari prirode. Ali znate zašto smo ovdje? Pa mi ovdje živimo! Ovaj park hrani cijelu regiju, pa ako mi ovo dopustimo, tko će spriječiti? Kad sve ovo odumre, vlasnike apartmana ni tad neće biti briga, oni će i dalje imati goste, a naša će djeca morati odlaziti. E, to nećemo dopustiti! Osam mjeseci obilazili smo institucije, ministarstva – saslušali su nas, ali poduzeli nistu ništa. Bili smo prisiljeni dići ovaj šator, nismo to učinili samo zato da se slikamo. I varaju se ako misle da ćemo odustati. Pred velikim su problemom”, upozorava Turkalj.
Tko je sve omogućio?
Ne treba mnogo da se obiđu gradilišta: ukrug makadamom nekoliko kilometara. Ta je gradnja očito legalna: isparcelirana, kontrolirana, planska – ali gradnja. Štoviše, novčano ga podupire i Europska unija. »Izgradnja građevine za turističke svrhe u naselju Plitvice selo«, piše na obavijesnoj ploči na ulazu u jedno od gradilišta. »Investitor: Potestas, Split. Projektant: Tomo Jurković. Izvođač: Zagrebgradnja. Nadzor: Alfa inženjering, Dražen Leko«. Pored te ploče, još jedna: »Strukturno-investicijski fondovi EU, izgradnja i opremanje turističkog naselja ‘Fenomen Plitvice’. Korisnik: Potestas. Ukupno: 40 milijuna kuna, EU 10 milijuna kuna. Razdoblje: od 13. siječnja 2017. do 13. rujna 2018. Projekt sufinancirala EU iz Europskog fonda za regionalni razvoj«.
Foto Nenad Reberšak
»To su strašne stvari. Nismo znali što se događa. Općinska je vlast znala, ali je očito bila uvezana, ili je bar dobro žmirila«, komentira Nikola Turkalj. Šef gradilišta, međutim, misli posve obrnuto. Odbio se fotografirati i dati nam ime i prezime – »sve ovo govorim u osobno ime« – ali je s nama ljubazno porazgovorio. »Imamo sve dozvole i sve radimo po zakonu. Ovaj je projekt prepoznala i Europa. Bila nam je inspekcija, svi su papiri čisti, sve je uredno, tu nitko ništa ne mulja, ne skriva. Ljudi su dobili uredne dozvole, proces je trajao godinama, kupili su zemljište, firme su angažirane na javnom natječaju, i sad vam netko stane na put, i kaže – ti ne možeš raditi. Pa kakvo je to ponašanje?! To je strašno! Pa i ja sam bio branitelj! Bila mi je i dužnost i čast braniti Hrvatsku, ali što bih ja sad trebao: ometati ljude na poslu? Zabranjivati? Smetati? Pa tim prosvjedom i meni se ugrožava posao!
Foto Nenad Reberšak
Mi točno znamo što smijemo, što ne smijemo – sve nam je propisano. Pa prošlo je vrijeme muljanja! Prosvjednici tvrde da će izvori presušiti. Pa možda će za pedeset godina biti apokalipsa! Ali, čekajte, ljudi, ovo se ne rješava ovako! Pa ovo je Teksas! Oduzimaju mi pravo na rad, pravo na život. Ne može samo tako: nekome se nešto ne sviđa, pa odmah na cestu! Mislim da to stvarno nije u redu«, kazao nam je šef gradilišta, zabrinut za radove. »Bilo je ovdje čak i presretanja kamiona miješalica. Pa beton će nam se stvrdnuti!« Prosvjednici, međutim, kažu da ih graditelji ne zanimaju, i da protiv ljudi nemaju baš ništa: »Zanima nas tko je to sve omogućio«.
Žurno prema Listi ugrožene baštine
Prostorni plan Nacionalnog parka Plitvička jezera nije mogao biti usvojen bez suglasnosti Ministarstva zaštite okoliša i njegove Uprave za zaštitu prirode, kazala je za naš list bivša ministrica graditeljstva i prostornog planiranja Anka Mrak Taritaš, u čijem je mandatu, 2014., Sabor usvojio sporni Prostorni plan NP Plitvice. »Izrada tog plana započela je mnogo ranije. Tražila sam još jednu javnu raspravu. Mi smo samo završili posao. No važno je znati da su podloge za izradu prostornih planova u zaštićenim područjima isključivo u nadležnosti Ministarstva zaštite okoliša, odnosno njegove Uprave za zaštitu prirode. Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja nije moglo donijeti prostorni plan Nacionalnog parka Plitvice bez suglasnosti tih institucija«, kazala je Taritaš. Dodaje kako je »hitno trebalo zatražiti izmjene i dopune prostornog plana ako su se pokazali problemi«. »To se moglo napraviti. Događalo se i ranije. Bivši ministar zaštite okoliša Slaven Dobrović mogao je zatražiti izmjene i dopune«, kaže Mrak Taritaš. »Nijedna građevinska dozvola nije mogla biti izdana a da Uprava za zaštitu prirode ne da suglasnost na nju. Ako se ustanovilo da je gradnja neprimjerena, odmah ju je trebalo obustaviti i zatražiti izmjene i dopune plana«. No u Hrvatskoj, požalit će se bivša ministrica, »nitko ne reagira dok ne počne gradnja«. »Sad je lako govoriti, ali ministar je trebao reći kad je bilo vrijeme. U mom ministarstvu nije potvrđeno ništa što nije bilo odobreno od zaštitara prirode. A u javnoj raspravi o prostornom planu, i to je dobro znati, najviše je zahtjeva bilo za povećanjem, ne za smanjenjem opsega gradnje u nacionalnome parku«.
Tik do gradilišta živi Petar Ivanković, starosjedilac, radnik na održavanju električnih brodova u Nacionalnom parku. Njegova kuća sagrađena je još sedamdesetih, oko nje lijepa tratina, tu trči predivan vučjak. »Dozvole su date«, kazat će nam Ivanković, »a jesu li trebale biti, to je druga priča. Veliki slap je blizu, još prije Domovinskog rata ovdje se govorilo o izmještanju cijelog ovog sela, a vidi sada ovo«. Selo Plitvica minijaturno je: tu, kaže Ivanković, živi petnaestak, dvadesetak starosjedilaca. »Prostorni plan donijeli su svi – općina, županija, Sabor… Potpisalo ga sto inženjera, doktora, magistara… Sve izglasano, legalno… E sad, je li logično da se ovdje grade, kako kažu, apartmanske kućice od 120 kvadrata? Pa budimo realni – kućica od 120 kvadrata nije kućica, nego kućetina!«. Ivanković je pored svoje stare kuće podignuo prelijepu malu drvenu izbicu od 35 kvadrata. »Dozvolu sam čekao tri godine. A neki za ove ‘kućice’ dozvole dobiju za mjesec dana. Pa da, logično…«, ironično domeće.
Prigovori na gradnju, premda laički, imaju snažnu potporu iz najstručnijih krugova. UNESCO-ova Komisija za svjetsku baštinu zasjedala je 12. srpnja u Krakowu, i upozorila, među ostalim, na »značajno širenje turističkih kapaciteta« unutar Nacionalnog parka Plitvička jezera. Zaključci komisije temelje se, među ostalim, i na nalazima zajedničke misije UNESCO-a i Svjetske unije za zaštitu prirode (IUCN), koja je Plitvice posjetila u siječnju ove godine. Misija je, uz ostalo, upozorila kako je »izdavanje građevinskih dozvola nastavljeno«.
UNESCO-ova komisija zatražila je dodatne informacije o uključenosti EU u financiranje projekta, a od Hrvatske zahtijeva da »rigorozno« ispita utjecaj gradnje na okoliš. Komisija je zaključila da »neprimjeren i loše reguliran razvoj turističkih kapaciteta« uzrokuje »vizualni utjecaj i pritisak na osjetljivo hidrogeološko područje«, i zato »predstavlja potencijalnu prijetnju«. Dok se ne ispita utjecaj gradnje na okoliš i negativan utjecaj na okoliš ne dokine, komisija »zahtijeva obustavu izdavanja građevinskih dozvola«. Ponavlja, također, zahtjeve koje su međunarodne intitucije Hrvatskoj već postavljale: stratešku procjenu utjecaja prostornog plana na okoliš. Do 1. veljače sljedeće godine Hrvatska UNESCO treba obavijestiti je li ispunila sve te zahtjeve. Izostane li »suštinski napredak«, Plitvička jezera mogla bi biti uvrštena na Listu ugrožene svjetske baštine. Ako je suditi prema grmljavini građevinskih strojeva iznad Velikog slapa – Plitvicama to ne gine.
