Kada je Jakov Sedlar 2016. pravio svoj dokumentarno-igrani film »Anton Kikaš – nisam se bojao umrijeti«, htio je da u njemu sudjeluje i Vojislav Medić, istražni sudac JNA koji je u Beogradu krajem 1991. ispitivao hrvatskog iseljenika uhićenog nakon što je na zagrebački aerodrom sletio s punim avionom oružja.

Medić je pristao i za potrebe ovog filma je snimljen u Lici gdje je rođen. U tom Sedlarovom uratku, koji se može pogledati i na YouTubeu, nalazi se i igrana scena u kojoj Kikaš, razgovarajući u zatvoru sa svojim odvjetnicima, kaže: »Hvala Bogu, ja moram priznati da je Medić prema meni bio maksimalno korektan.« No, isti je Medić prije godinu dana uhićen na hrvatsko-srpskoj granici u Tovarniku zbog sumnje da je 1991. i 1992. počinio ratni zločin, zlostavljajući hrvatske zarobljenike u logorima u Srbiji.

Obnovio kuću

U međuvremenu je i optužen i nedavno mu je na Županijskom sudu u Osijeku započelo suđenje. Prethodno ga je veći broj hrvatskih branitelja identificirao kao majora JNA koji ih je tukao i verbalno maltretirao u Stajićevu, Sremskoj Mitrovici i Nišu. Mediću se pripisuje i da je 1991. radio u hrvatskom MUP-u odakle je više puta poslan u Vukovar, pojedini svjedoci na suđenju prisjećaju se da su ga službeno upoznali u kući pokojnog Blage Zadre. Dakle, Medić je nastupio u Sedlarovom filmu, nimalo se ne plašeći da bi ga neka od žrtava, koje je, prema njihovom svjedočenju, udarao i bejzbol palicom, mogla prepoznati, često je kao umirovljenik posjećivao Hrvatsku, a onda je ipak 6. lipnja 2022. pao u ruke hrvatskom pravosuđu.

Međutim, on se brani da uopće nije čovjek kojeg se tražilo u Hrvatskoj zbog ratnog zločina, da je pogrešno utvrđen njegov identitet. To je argument i njegove kćeri Tamare, koja je prije nekoliko dana tekstom u srpskom dnevniku Danas, javnost u susjednoj zemlji pokušala zainteresirati za slučaj svog oca, kojeg smatra nepravedno, čak bizarno optuženim. Razgovarali smo jučer s Tamarom Medić i ona nam je ispričala zašto je toliko uvjerena u očevu nedužnost.

– On je s mojim bratom išao u Tovarnik jer su mjesec dana ranije predali zahtjev za nove putovnice, s obzirom na to da su obojica hrvatski državljani, a stare su im bile istekle. Bio je sasvim običan dan, a onda me supruga mog brata nazvala i pitala ima li vijesti o njima. Zbunjena sam bila, a ona mi je rekla da se brat javio s granice, da su ih zaustavili, zadržali i da ih nešto ispituju. Sljedeće što saznajem je da je otac uhapšen, da je brat krenuo natrag za Beograd i rekao supruzi da su oca optužili za ratni zločin. Hrvatska policija je prišla bratu i rekla: »Vi se možete vratiti kući, a vaš otac je uhapšen.« Tata je tada stigao samo u stanju šoka kazati mu da ga terete za ratni zločin. Moj otac je rođen u Hrvatskoj, iz koje su baka i djed izbjegli 1995. godine. Zajedno s braćom i sestrom, otac je 2006. obnovio rodnu kuću u Lici i potom je svako ljeto provodio tamo bez ikakvih problema s pravosudnim tijelima, naglašava Tamara Medić da njezin otac nije proteklih godina obilazio Hrvatsku.

Nije bio u MUP-u

Tamara Medić navodi da u Srbiji jesu postojali centri u kojima su boravili hrvatski zarobljenici i da je moguće da su doživljavali ono o čemu svjedoče, ali da njen otac to ne može ni potvrditi ni demantirati jer tamo nije bio.

– Dokumentacija dokazuje da on fizički nikad nije ušao u te lokalitete, osim u slučaju kada je, kao istražni sudac, izvršio uviđaj povodom smrti jednog logoraša u Stajićevu, upozorava Tamara Medić.

Ona posebno demantira svjedoke koji Vojislava Medića u svibnju ili lipnju 1991. smještaju u MUP u Zagrebu, a zatim i u Vukovar.

– Pojedini svjedoci »prepoznaju« oca jer su navodno provodili vrijeme s njim, vozili ga, kuhali mu kavu, obilazili položaje branitelja Vukovara, a mi smo sudu u Osijeku dostavili materijalne dokaze o tome gdje je tata zapravo bio tada. Ima i svjedoka koji govore da je tata, na iznenađenje svih branitelja Vukovara, prešao na stranu Srbije i »dočekao« ih i zlostavljao u Sremskoj Mitrovici, Stajićevu i Nišu, iz čega zaključuju da je bio oficir KOS-a ubačen kao špijun u obranu Vukovara. Zato su osječkom sudu dostavljeni i materijalni dokazi iz državnih institucija o tome da tata nikada nije bio član niti jednog operativnog tima KOS-a. Isto tako, on ni teoretski nije imao šansu u to vrijeme prelaziti liniju fronte i iz Beograda dolaziti u Zagreb ili Vukovar. To jednostavno nije bio moj otac. Uostalom, hrvatsko Državno odvjetništvo pribavilo je dokumentaciju iz koje je jasno da moj otac nikad nije radio u MUP-u, da stoga nema status hrvatskog branitelja niti hrvatsku mirovinu, iako je, recimo, zastupnik Stipo Mlinarić jednom izjavio suprotno. Nažalost, te dokaze DORH nije dostavio sudu, rekla nam je Tamara Medić.

Ipak optimistična

Prateći pažljivo suđenje ocu, zapamtila je kako je on na jednom ročištu svjedoka podsjetio da je prije više godina u drugom predmetu spominjao izvjesnog majora Milana Medića, da bi danas govorio Vojislav Medić. »Svejedno tko je, bio je neki Medić«, uzvratio mu je svjedok.

– Mi ne razumijemo koji su interesi tih ljudi da lažno svjedoče, jedino što znam je da na kraju svakog svjedočenja podnose imovinsko-pravni zahtjev za odštetu za ono što su preživjeli. Razumljivo mi je da žele da netko bude kažnjen za takva zlodjela, ali ponavljam, to nije činio moj otac, koji je cijelo vrijeme rata bio u Beogradu s nama kod kuće i redovno išao na svoj sud u Ustaničkoj ulici, ističe Tamara Medić. S ocem telefonski razgovara dva puta tjedno, a srijedom ga posjećuje u zatvoru u trajanju po 20 minuta. Nije ga, kaže, zagrlila godinu dana, ali je optimistična jer »ukoliko suđenje bude objektivno, ne brine se za sudbinu oca«.

Mlinarić: To je taj Medić koji me ispitivao u Mitrovici

Damir Spehar/PIXSELL

Saborski zastupnik Domovinskog pokreta Stipo Mlinarić nema nikakve dvojbe da je Medić čovjek koji ga je ispitivao u logoru u Sremskoj Mitrovici, u koji je on dospio nakon pada Vukovara. Bio je Mlinarić predviđen i za jednu, treću grupu hrvatskih branitelja čija je zadaća bila potvrditi da je uhićen pravi Medić. No, Medić je iskoristio svoje zakonsko pravo i odbio se podvrgnuti identifikacijskom postupku u kojem bi sudjelovala Mlinarićeva grupa. Ipak, njih će se dvojica susresti u sudnici jer će Mlinarić biti svjedok Državnog odvjetništva.

– Nije on krio kako se zove, već mi se na prvom ispitivanju predstavio kao major Vojislav Medić. Od mene je konkretno htio saznati dvije stvari, tko je iskopao rov u Hercegovačkoj cesti, koji im je napravio najviše problema, i kako je poginuo Blago Zadro. To je taj Vojislav Medić, bio je ispred mene, vidio sam ga. Znam da je tukao moje suborce, donosili su ih u dekama s njegovih ispitivanja. S tim da, vjerujte mi, što se mene tiče njega odmah mogu pustiti iz zatvora. Ni mrvice mržnje nema u meni niti ja imam bio kakav interes teretiti Medića. Zašto bih ja to činio, zbog čega bih želio naštetiti tom čovjeku? Meni je jedino važno da se konstatira da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, što je potvrđeno i svježom presudom u Haagu Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, rekao nam je Mlinarić.