Bez otpora – pravog, jasnog, upornog, nenasilnog i masovnog uličnog otpora – samo će padati kote slobode. Jedna po jedna. A sjećanje na ono što smo imali ostat će samo u »naša četiri zida«
Fronta se, savršeno očekivano, širi. S ćirilice, »komunističke vlasti«, »onih drugih«, borbe za život, prelazi se neumoljivo na – sve uži – prostor slobode svakog od nas. Kako je bilo i najavljeno, taj prostor se kani svesti na »svoja četiri zida«, s tim da se vremenom očito radi na tome da se i oni sve više – približavaju.
Skandalozni primjer Obiteljskog zakona kojim se i vlast – a ne samo aktivisti užarenih očiju i sjajne financijske potpore – želi uvaliti u kuće i stanove svojih građana/podanika, vjerna je slika smjera u kojem Hrvatska brodi pod kormilom Andreja Plenkovića i, da se ne zaboravi, koalicijskih saučesnika iz HNS-a i SDSS-a.
Plenković, pritom, nije fanatik. Niti je, sudeći po svemu što se o njemu zna, osoba kojoj je beskrajno stalo do toga da ugrozi stečene slobode za koje smo beskrajno naivno, do pred još koju godinu, mislili da spadaju u povijesne stečevine, poput općeg pravog glasa, ili ravnopravnosti žena (ups!).
No, Plenković, koji ulazi u Sabor i prosvjednicima koji su se okupili zbog iznenadnog ukidanja HTV-ove emisije »Hrvatska uživo« odgovara: »Kakve veze ja imam s tim«, prava je slika premijera koji stoji kraj kormila i tek povremeno i ovlaš korigira smjer kojim se brodi.
Odgoj djece u Hrvatskoj
Naravno da se premijer ne treba miješati u programske odluke javne televizije. Ali, još bi bilo naravnije da premijer i predsjednik stranke koja ima »demokratska« u svom nazivu na makar načelnoj razini žestoko stane u obranu slobode medija i, uostalom, zaštitu novca kojeg građani ulijevaju u javnu televiziju.
Jedina priča koja je posljednjih godina izašla iz okvira malobrojnih i mlitavih prosvjednih okupljanja bila je ona o kurikularnoj reformi. Dva puta su se građani u solidnim desecima tisuća okupili na ulicama da pokažu da žele promjenu načina na koji se djeca obrazuju. HNS je, štoviše, cijelu tu priču iskoristio kao alibi za prelazak u tabor HDZ-a, a nova ministrica obrazovanja Blaženka Divjak je, čini se, ozbiljno shvatila priliku koju je dobila.
Međutim.
Dva tjedna su prošla otkad je Plenković preuzeo čelno mjesto u Posebnom stručnom povjerenstvu za provedbu obrazovne reforme. No, u to tijelo još nisu imenovani ni njegovi članovi, a kamoli da bi ono krenulo s radom. Nastavak je to kontinuiteta opstrukcija kurikularne reforme, koja je krenula još od čuvene »tiskarske greške« otprije skoro pune dvije godine. Tad je u prezentaciji mandatara Tihomira Oreškovića stajalo kako pokrenutu kurikularnu reformu treba zaustaviti.
Vrijeme i dalje prolazi.
Reklo bi se da su uspjeli.
Javnu – ne onu koja »dosadnu politiku« mijenja s psihološkim i kulinarskim lifestyle pizdarijama.
Jer, toga Hrvatska ima koliko hoće i za to se, doista, ne treba plaćati niti jedna jedina lipa mjesečne pretplate.
Premijer, međutim, nema ništa sa slobodom medija. A nema, očito, ni problema s nakaradnim Obiteljskim zakonom koji su mu upravo i pisali fanovi konzervativnih udruga. Jer, praktički se čitava politička scena vrijednosno izrazila o tom zakonu. Plenković nije, samo je komentirao nezgrapnu proceduru njegovog stavljanja u javnu raspravu (navodno nije prošao konzultacije u Vladi).
Ako misli da je zakon kojim se definira da obitelj nije ona bez djece, da djeca ne moraju učiti ono u što roditelji vjeruju i da je roditeljska dužnost odgajati ih u domoljubnom duhu, onda bi to valjda i rekao. Osim ako se ne boji da će time otuđiti svoje ultrakonzervativne birače. No, to ga onda definitivno svodi na ulogu – promatrača, dok kormilo okreće netko drugi. I od novog prijedloga zakona ne treba očekivati ništa više od kozmetičkog ublažavanja »obiteljaške« retorike.
Zanimljivo bi bilo, recimo, da Plenković problematizira činjenicu da je roditeljska dužnost da se djecu odgaja u domoljubnom duhu. Recimo, Srbi. Koalicijski partneri. Na što se točno ova odredba odnosi kad je u pitanju srpska obitelj? Je li za njih domoljubni duh onaj da vole Hrvatsku, ili da vole Srbiju? Ili i jedno i drugo? A kako to postići u stvarima u kojima se ta dva domoljublja baš i ne preklapaju?
Ako ćemo baš inzistirati na tehničkim detaljima – što je to domoljublje? Poštivanje zakona? Plaćanje poreza? Poštivanje i njegovanje prava manjina? Mahanje zastavom? Za dom spremni? Ništa ili nešto od navedenog?
No, obiteljski zakon samo je detalj.
Topli ljudi i čuvari revolucije
Zatiranje slobode ide puno šire i dublje. U Gradu Zagrebu je, tako, sretnim spojem koalicijske matematike, iz svih dokumenata o razvoju grada izbačen pojam »rodna ravnopravnost«. Nastavak je to akcije konzervativne desnice kojom se širenjem lažnog straha o ideologiji kojom bi se ukidali spolovi i majka i otac kao pojmovi i kao takvi, zapravo udara na ravnopravnost žena i prava transrodnih osoba. Svjetska je to fronta, ali je bitna i lokalna akcija, koju su, kako su sami s ponosom priznali, izveli gradski zastupnici stranke Neovisni za Hrvatsku, upravo nekako u vrijeme dok je Milan Bandić u Bruxellesu uvjeravao europske novinare da je Zagreb sjajno mjesto za Europsku agenciju za lijekove, jer da se u hrvatskoj metropoli poštuju ama baš sva prava, a homoseksualci su, primjerice, »topli ljudi« s kojima često pije kavu. A nekako u isto vrijeme kreće i nova runda pasivno-agresivnog rata protiv pobačaja – moljenjem ispred hrvatskih bolnica…
Po nosu je, jasno, opet dobila i kultura. Čuvarima revolucije nije odgovaralo da se tradicionalna Noć kazališta odvrti kao uvijek u trećoj suboti studenog, jer ove godine ona pada na obljetnicu žrtve Vukovara i Škabrnje. Tko je vidio da se ljudi raduju na taj datum po kazalištima, u kojima će se možda odigravati i predstava nekog srpskog redatelja, napisao je jedan od vječitih čuvara revolucije (u ovom i onom sustavu), a organizatori Noći kazališta cijelu priču odgodili za tjedan dana.
Valja očekivati da dogodine za 18. studenog sleti ideja o općoj zabrani sportskih natjecanja, kazališnih i kino predstava, te emitiranju isključivo ozbiljne glazbe na državnoj televiziji. I, kvragu, zašto ne – sirena.
Čuvari revolucije, međutim, znaju dosta precizno za što su se borili i to im aktualna Vlada itekako honorira. Novim izmjenama Zakona o braniteljima prema toj populaciji će se sliti još kojih stotinjak milijuna kuna godišnje, a dodatno su se uklonile i administrativne zapreke za dobivanjem braniteljskog statusa, čime bi trenutnih 505.000 registriranih branitelja mogao brzo postati tek brzo i obilato nadmašeni rekord.
Cijena straha
Hrvatski problem međutim nisu povampireni lideri nekih braniteljskih udruga koji bi svima određivali stvarnost, nisu čak ni dobro motivirani i još bolje raspoređeni konzervativni revolucionari koji su istinski uvjereni da je vaš život njihova stvar.
Hrvatski problem je strah.
U pozadini računice kolebljivog Andreja Plenkovića je strah da će izgubiti podršku u stranci i u biračkom tijelu. U pozadini šutnje glavnog čovjeka oporbe Davora Bernardića o svjetonazorskim pitanjima poput Obiteljskog zakona je strah da ga se, poput Zorana Milanovića, ne optuži za izazivanje ideoloških ratova.
No, čak ni njih dvojica nisu najveći problem.
Problem je što se građani – boje.
Prosvjedi za obranom temeljnih vrednosta Ustava RH, radilo se o slobodi govora, osudi fašizma, borbi za pravo na pobačaj su uglavnom vrlo slabo posjećeni. Kao da se inertna generacija nada da će netko taj posao odraditi za njih.
Neće.
Sloboda u Hrvatskoj će se morati (o)braniti na ulicama. Nema facebooka, nema twittera, premijera, nema opozicije, nema »pritiska izvana«. Bez otpora će; pravog, jasnog, upornog, nenasilnog i masovnog uličnog otpora, samo padati kote slobode. Jedna po jedna.
A sjećanje na ono što smo imali ostat će samo u »naša četiri zida«. Koja su se, primjetili ste, nastavila približavati.
