Kako ocjenjujete prvu godinu mandata?
– Ostvarili smo ozbiljne uštede, odgovornije se odnosimo prema imovini i u tom djelu je dobra godina iza nas. U dijelu promjena stanja u gospodarstvu, nije to bila bolja godina.
Jeste li očekivali više?
– Jesam. Očekivao sam radove, dizalice, buldoždere, završetak projekata, početak investicija u energetici. Jesam, više sam očekivao.
Jeste li više očekivali od tima u kojem pripadate, od Vlade?
– Vladi nemate što puno prigovoriti, ona je svoj dio odradila. Ali ostaje pitanje našeg drugog tima, onog koji upravlja imovinom.
Kad govorimo o Vladi govorimo i o tome. Vi ste tim ljudima šefovi, vi ste ih postavili. Bit ćete i vi osobno odgovorni ako ne rade dobro.
– Slažem se. Bit ću odgovoran.
Jeste li loše kadrovirali?
– Ostavljam to onima koji kadroviraju.
Te neugodne stvari događaju vam se jer ste na određeni način ponavljači, jer to niste odradili u ovoj godini. Vlada mora probati ostvariti ono što nije uspjela u ovoj godini.
– Bilo bi lakše da smo uspjeli srediti troškove zaposlenih, naročito dodatke, bilo bi lakše da je krenulo investiranje i zapošljavanje. Nismo postigli cilj o gospodarskom rastu, nismo uspjeli s državnim investicijama. Kad tu ne ostvarite ciljeve, teško ih je ostvariti drugdje. Štednja sama sebi nije svrha.
Onda možemo reći da je prva godina mandata sadašnje Vlade loša, da nije bila dobra.
– Moramo priznati da smo precijenili svoje mogućnosti. Previše vremena se troši na restrukturiranje. Stanje u trgovačkim društvima je lošije nego što smo mislili. Dugo je trajala izrada clean starta, dijagnoza nam je pokazala da smo bili optimisti, da je stanje lošije. Previše smo vremena trošili, ali ni do kraja godine nećemo uspjeti sa strukturnim promjenama u tim kompanijama, što je preduvjet većih investicija.
Važnost percepcije
Godinama slušamo te izlike. Svaki put iznova slušamo da je stanje gore nego se Vlada nadala, pa kasne promjene. Kad se uvode novi porezi, kad se povećavaju cijene, Vlada jako brzo donosi odluke. Godina dana je četvrtina mandata, zašto ne uvedete neki sustav odgovornosti u tim javnim poduzećima?
– Nema dvojbe da nadzornim odborima i upravama u javnim poduzećima treba što manje gledati kroz prste, ako nisu uspješni u realizaciji postavljenih ciljeva. Ali pogledajte Željeznice, to je i u Europi najrigidniji sustav, a mi smo u Hrvatskoj ipak, puno toga promijenili i puno toga se priprema. Kod autocesta su također pripremljene promjene. Sustavi koji ne stvaraju minuse nešto su sporiji, jer nisu prisiljeni brzo donositi odluke. To nije opravdanje, ali tu treba tražiti razlog zašto smo negdje sporiji.
I onda imamo dvije Hrvatske, jedna živi kao da je 2008. godina, a u drugoj koja je na leđima osjetila sve posljedice krize, događaju se otkazi, smanjenja plaća, gubitak velikog dijela prava. Vlada nije uspjela promijeniti čak ni percepciju u javnosti da će takvo stanje i dalje dopuštati.
– Važna je ta percepcija. U pregovorima sa sindikatima državnih i javnih službi stalno nam prigovaraju da smo, kad su oni u pitanju, efikasni, da ih pritišćemo, a da u javnim tvrtkama i agencijama ništa ne činimo. Očito da ta dva sustava ne žive jednako. Imam upite iz tih tvrtki koje dobro posluju zašto oni ne bi isplatili božićnicu. Kao da ne shvaćuju da su u jedinstvenom državnom sustavu u kojem ne možemo negdje božićnicu, a negdje ne. Ne shvaćaju da njihovo financijsko stanje nije rezultat njihova boljeg poslovanja, nego činjenice da nisu dovoljno investirali. Imamo 340 tisuća ljudi na burzi, privatni sektor je već puno toga pretrpio. Svi koji su pod kapom Vlade ne mogu živjeti u svom svijetu i mirno gledati kako se u drugima smanjuju prava. Ni mi u Vladi ne možemo razumjeti takvo ponašanje. Ti ljudi su dio vladine politike, politika ih je postavila, ali oni očito tako ne razmišljaju.
Ubrzani pregovori
Ispada da Vlada kao krovno tijelo ima jedan plan, a sustavi kojim upravljanju ljudi koje je ona postavila voze po svome. Jeste li vi u prvoj godini mandata uopće uspjeli preuzeti ili uspostaviti vlast kako treba.
– Prije će biti da je glavno pitanje jesu li svi koji obnašaju vlast počeli participirati u Vladinoj politici. Evo imamo slučajeve da po javnim poduzećima ili ustanovama kupuju skupa vozila, oni kao da namjerno izazivaju ili su politički nepismeni, pa se Vlada ili ministri moraju time baviti i gubiti vrijeme na to. Moramo shvatiti da smo siromašna zemlja da smo u krizi, svatko će razumjeti da smo siromašna zemlja i da je dio štednje svaka sitnica.
Je li među dobrim tvrtkama INA?
– Ne bih govorio o Ini. Previše sam vezan za nju. Sve svoje znanje dugujem radu u Ini, deset godina proveo sam tamo. Znam puno toga o Ini, znam što je bila i znam što je potpisano s MOL-om. U svemu tome previše sam osoban i s obzirom na suđenja ne bih govorio o Ini. No, trebaju nam rafinerije, modernizacija, derivati proizvedeni u Hrvatskoj. Treba nam proizvodnja plina, a ne da ga uvozimo.
Može li Vlada pritjerati Inu da bude sve to što nam treba?
– Znat ćemo se postaviti odgovorno prema naših 44 posto dionica. Kad govorimo o državnim investicijama onda je to prije svega snažan energetski sektor, nama trebaju hidroelektrane, termoelektrane, domaća proizvodnja plina, vjetroelektrane i derivati, što jača proizvodnja nafte.
MOL se oglasio da će potražiti europsku pravnu zaštitu nakon presude bivšem premijeru. Pribojavate li se toga?
– Ne znam što je htio onaj tko je poslao takvu poruku. Mi moramo razgovarati kao dva najveća vlasnika Ine.
Ima li tog razgovora?
– Ima, neprekidno smo u kontaktu.
Razumijete li se vi?
– Da.
Pa to nisu baš shvatili ni svi ministri u Vladi. Digli su ruku za štedljivi proračun i na kraju ga nisu ostvarili.
– Nema dvojbe da je tako bilo. Uži kabinet, odnosno potpredsjednici odrađuju kolektivno pregovaranje, ali granskih pregovora, koje vode ministri nije ni bilo.
Zašto ih nije bilo ako se još u veljači znalo da su dodaci ti na kojima se planira smanjiti troškove zaposlenih?
– Ministarstvo financija je preuzelo na sebe obradu plaća, da bismo vidjeli kakvo je stanje s plaćama. Imamo toliko neuobičajenih, različitih rješenja, po stotinjak različitih dodataka, koji nisu ujednačeni po ministarstvima. Imamo sve podatke o tome, ali ministri nisu krenuli u promjene.
Kako su to objasnili? Zašto bi bilo tko shvatio da smo siromašna zemlja, ako to nisu shvatili ministri, oni koji šalju poruku? Sad ćemo se opet mjesecima zamarati pregovorima sa sindikatima, cijela zemlja je promatrač i stoji radi toga.
– Sada se sve mora ubrzati s obzirom na to da kolektivni ugovor istječe. Ubrzano će se pregovarati. Svima nam je interes da imamo ugovore, valjda ćemo se u tom dijelu uspjeti dogovoriti. Ali stvarno smo naslijedili složene situacije. Najlakše je ukinuti neke dodatke, ali problem je što su oni u nekim sustavima služili da se isprave nepravedne razlike, pa ako ukidate dodatke morate mijenjati koeficijente. To je proces koji će angažirati ogroman broj ljudi i uvijek ćemo se baviti sami sobom. Problem je što to nismo odradili u prvoj godini.
Proizvodnja u podbačaju
Rekli ste da se rast planiran za 2013. godinu ne može dogoditi bez privatnog sektora, ali taj sektor je zaleđen već četiri godine. Imate li ikakvih signala, znakova da bi se tamo nešto moglo pokrenuti?
– Osnovna je proizvodnja – a tu imamo kompletan pad i urušavanje, od petrokemijske industrije koja je izvozna grana, ali i u proizvodnji električne energije, naftnih derivata, plina – u teškom podbačaju jer nije bilo ni ulaganja ni modernizacije. Stara tehnologija, zastarjeli procesi, nekvalitetni proizvodi, ne konkuriraju više ni po kvaliteti ni po cijeni. Posao Vlade je pokušati ojačati kapital u tim tvrtkama, da budu opet kreditno sposobne i da budu nositelji investicija. Zato Vlada uporno inzistira na zakonu o financijskom poslovanju koji nam omogućava da zajedno s bankama povećamo kapital, ali i da umjesto neuspješnih u posao uvedemo nove ljude, nove partnere i da ne gubimo vrijeme na stečajeve jer nemamo nekoliko godina. Vlada je pripremila dovoljno ljudi da provedu taj zakon, ali je pitanje hoćemo li i u tome imati sudjelovanje privatnog sektora koji mora priznati svoje neuspjehe, ako želimo spašavati radna mjesta.
Kako se Vlada morala suočiti s time da je podbacila na ovogodišnjem proračunu, možda je vrijeme da se suočimo s time da mi nemamo gospodarstvo koje je sposobno prebroditi ovu krizu, da imamo malo tvrtki koje bi mogle preokrenuti trendove?
– Imamo mi gospodarstvo. Stalno se bavimo ovima koji imaju teškoće, koji su teret i uspješnima i državi. Ipak, imamo sektor prehrambene industrije kojem je teško, ali oni se drže i preživljavaju krizu. Pada potrošnja zbog većeg PDV-a, većeg broja ljudi na burzi, ali oni preživljavaju i drže se. Imamo mi u Hrvatskoj i uspješnih ljudi i uspješnih poduzetnika. Ne smijemo reći da je cijeli privatni sektor neuspješan, ali treba liječiti oboljeli dio.
Čini se da je oboljelih više.
– Previše su glasni, stalno su u javnosti, stalno su nezadovoljni, pa čovjek misli da ih je više. Ima onih koji redovito plaćaju svoje obveze, koji imaju problema s naplatama, s nelojalnom konkurencijom, ali se drže. Neki od njih su bijesni jer država stalno pomaže istima, koji su im neloojalna konkurencija. Vlada mora brinuti i o ovima koji su uspješni, ne smijemo im nanijeti štetu jer pomažemo njihovoj konkurenciji koja je loša i neodgovorna.
Bolesno tkivo
I tu se čini da dugo odlučujete. Nije li vrijeme da se konačno presječe i da se odlučnije rješavaju sudbine pojedinih tvrtki?
– To je nemoguće jer ima previše bolesnog tkiva, pa je pitanje tko bi preživio da samo presječemo. Sustav stečajeva je taj koji bi brzo i efikasno očistio stvari, ali ako to ne radite osam godina, ako je normalno da se porez ne plaća, onda bolesno tkivo sraste sa zdravim i nije dobro prerezati preko noći. Zakon o financijskom poslovanju je dao četiri mjeseca da to riješimo.
Pa nisu vas baš zasuli zahtjevima za nagodbu?
– Jesu, jesu. Zahtjev je podnijelo njih stotinjak, ali puno je više onih koji se raspituju, pripremaju zahtjev, traže sugestije. Bit će puno zahtjeva za predstečajnu nagodbu.
Jeste li malo povukli ručnu kad je u pitanju porez na nekretnine?
– Nismo. Taj porez je složen sustav koji u Hrvatskoj nije postojao, nitko nije svjestan toga da imati imovinu znači i odgovornost vlasnika. Porezni sustav će poticati na tu odgovornost. Bitno nam je da svima koji imaju imovinu u funkciji porez ne donese dodatna opterećenja. S obzirom na raspoloženje javnosti vlada je išla s manjim opterećenjem na vikendice. Vidjet ćemo što će javna rasprava pokazati. Rad na tom sustavu je složen, tolike su razlike od općine do općine. Dobit ćemo niz niz podataka za socijalna davanja, za bolju socijalnu politiku, da pomoć usmjerimo onima koji su siromašni, a ne oni koji imaju bogatstvo u nekretninama. Nije bilo ručne kočnice, samo smo izbjegli zamku da nam netko zamjeri punjenjenje proračuna kao motiv za uvođenje tog poreza. To ionako nije prihod državnog proračuna. Apsurd je da u mnogim lokalnim sredinama imamo vrijedne nekretnine, a uvijek im nedostaje sredstva za zdravstvo, obrazovanje, socijalu. Prenosimo europski sustav u Hrvatsku i na nama je da ga gradimo i prilagodimo u sljedećih deset godina.
Mislite da više nema povratka. Da će se porez toliko uhodati da od njega neće odustati ni sadašnja oporba ako ponovno dođe na vlast?
– Kad uhodamo taj sustav tko bi ga mogao napustiti i vratiti se plaćanju po kvadratima, a ne po vrijednosti. Može se jedino mijenjati politika, pa da ide štititi one koji su bogati i imaju pet nekretnina, pa će im dati oslobođenje koje mi ne damo.
Ukidanje prireza
Puno je primjedbi na zakon, neke su opravdane. Navodi se da će zakon biti teško provesti, da ste udarili samo na nekretnine, iako pojedinci imaju vrijednu imovinu u štednji, umjetninama, dionicama. Veliki broj nekretnina nije legaliziran, nije upisan. Zašto se niste odlučili na porez na ukupnu imovinu? Zašto bi milijun eura u umjetninama ili štednji ostali neoporezivi?
– Ovo je porez na nekretnine. Dobar dio bogatstva ljudi još nije oporezovan i možemo se okrenuti i tome. Privreda i radnici iz plaća više nisu sposobni davati. Ako bude potrebno zahvatit će se i druga imovina. U ovom trenutku o tome ne razmišljamo.
Kazali ste jučer da je ovaj zakon pretpostavka za rasterećenje plaća i da se otvara prostor za smanjenje prireza. Stvarno vjerujete da bi gradovi i općine mogli smanjivati ili čak ukidati prirez?
– Druga faza primjene ovog poreza je decentralizacija, a to je puna odgovornost jedinica lokalne samouprave za školske i zdravstvene ustanove i socijalu, a to znači i odgovornost za plaće. Standard koji će biti propisan na državnoj razini bit će osiguran, ali svaki pokušaj da se ide iznad ići na teret stanovnika te lokalne samouprave. Neće više Zadar graditi bazen na teret svih građana Hrvatske, to više neće biti moguće.
Ali koji će gradonačelnik odreći prireza ili ga barem smanjiti?
– Prirez ćemo zakonski ukinuti.
Kada?
– Cilj nam je do kraja mandata.
Mislite da Zagreb ili Rijeka mogu preživjeti bez prireza?
– Da. jer će ići na porez na nekretnine. Prirez se neće ukinuti sam od sebe. Trebamo imati konkurentan rad, manju cijenu rada. Osim smanjenja zdravstvenih doprinosa moramo ići na ukidanje prireza.
Vjerujete da porez na nekretnine može omogućiti da smanjimo zdravstveni doprinos na sedam posto i da imamo državu bez prireza i to sve 2015. godine?
– Da. Moguće je. To je cilj. Zato ćemo mi reći što je standard koji mora poštivati svaka lokalna zajednica i to se neće financirati iz poreza na nekretnine. Sve iznad toga ovisit će o lokalnoj vlasti, koliko oni uspiju skupiti poreza na nekretnine.
Koliko bi lokalnim zajednicama mogao donijeti porez na nekretnine?
– To ćemo tek vidjeti, kad dobijemo prave podatke o imovini koja nije u funkciji. Ta imovina će donijeti vjerojatno barem toliko koliko donosi i komunalna naknada.
Komunalna naknada je nešto više od dvije milijarde kuna, što znači da bi porez na imovinu mogao donijeti četiri milijarde kad doista profunkcionira u 2014. godini.
– Da.
