Ne može se samo po prihodima plaćati poreze. Polako moramo i po bogatstvu plaćati poreze. Razmišljamo i o povećanju neoporezivog dijela plaće
Kad je Vlada u četvrtak predstavila svoje interventne mjere i reforme, situacija je podsjećala na sam početak mandata – Vlada opet nudi recept u kojem se problem u javnim financijama rješava tako da se povećavaju porezi na potrošnju, a zahvata na rashodnoj strani nema ili su sitni. A reforme se tek trebaju početi provoditi. O tome razgovaramo s ministrom financija Slavkom Linićem.
U odnosu na prije godinu dana razlika je samo u tome da Hrvatskoj prijeti još veći deficit. Potrošili ste godinu i pol, kako je moguće da nema rezultata, pa morate potezati za istim mjerama?
– Uvrijeđen sam takvom konstatacijom. Dvije godine pada državna potrošnja, a to znači da se mjere određenih reformi i štednji vide. Kriza je toliko duboka jer je netko osam godina uništavao Hrvatsku. Osam godina nije provodio reforme. Ostavio je Hrvatsku potpuno nespremnu. Nije učinio nijednu strukturnu mjeru u gospodarstvu tamo gdje postoji direktna odgovornost Vlade u sektorima poput energetike, brodogradnje, prometa, prehrambene industrije, turizma gdje smo bili u većinskom vlasništvu. Istovremeno je privatni sektor potpuno kolabirao. Mi se punih godinu i pol dana borimo da kako tako održimo sustav i pokrenemo postupne reforme. To je razlog da imamo štednju, štednju, štednju. U 2014. godini imamo nove udare na proračun. Pet milijardi kuna je trošak povezan s EU. Znate li što je pet milijardi kuna? Godišnje uštedimo dvije, dvije i pol milijarde. Taj udar se mora kompenzirati, povećanjem prihoda, ali i daljnjim smanjenjem rashoda.
Poruka građanima
Jeste li razmišljali o tome da još više smanjite rashode, umjesto novih povećanja poreza na određene robe i usluge?
– Sigurno da jesmo. Ali u sljedećoj godini treba odraditi najveći dio reformi, a one koštaju. Zašto smanjujemo opterećenje gospodarstvu? Pa radi borbe za konkurentnost, da dobijemo nova radna mjesta jer je to jedini izlaz. Zato s druge strane opterećujemo potrošnju. Jasna poruka građanima: svo rasipanje, svu neodgovornost vladanja, sada plaćate. To su jasne poruke: nitko neće platiti te pogreške, ni ona, ni ova Vlada, plaćaju ih građani.
Znamo mi da ćemo mi sve platiti. Ali, je li se mogao taj teret raspodijeliti na način da se ide na štednju u proračunu? Je li se dodatno moglo štedjeti na plaćama, koja su druga najveća stavka iza mirovina ili otpuštanjem u javnom sektoru?
– Pošli smo od toga da su plaće u javnom sektoru niže od prosjeka gospodarstva, dovedenu su na razinu gdje se više ne može dogoditi da je nekome sigurno visoko primanje neovisno o tome kako Hrvatska stoji. S druge strane privatni sektor dobio je puno upravo na račun štednje ili povećanja poreza na potrošnju. Sada tražimo da se vrati ulaganjima u nova radna mjesta. Tražimo. Zahtijevamo.
Može vlada tražiti, ali ima li naša ekonomija potencijala za ta ulaganja? Gdje se ona uopće mogu dogoditi?
Najgore u 10 godina
Nisu to učinila ni država poduzeća, ona o kojima je Vlada odlučivala.
– Dio njih jest. U 2012. i 2013 se bavimo restrukturiranjem Željeznice, zdravstva, Šuma, Croatia Airlinesa, vodimo brigu o restrukturiranju trgovačkih društva koja upravljaju cestama i kako smanjiti preveliki broj zaposlenih na cestama. Bavimo se neracionalnim trošenjem novca za poljoprivredu i privatizacijom brodogradnje, kroz restrukturiranje sektora. To su rashodi zbog kojih nam dug skače i uz deficite proizvodi i visoke kamate.
– Moram reći da sam star i ništa drugo i nemam tu namjeru. U Ministarstvu financija imamo odličnu ekipu, zajednički radimo.
Čini se da je sada situacija gora po pitanju visine duga, uvjeta zaduživanja, potreba za zaduživanjem nego 2012. godine. Hoće li sada uvjeti na tržištu za zaduživanje biti teži nego ikada?
– Sigurno da hoće. Tržišta ne zanima zašto trošak restrukturiranja pokrivamo iz duga. Onog trenutka kad preuzimamo dugove putničkog prometa u željeznici, kada neplaćeni teret putničkog prometa i ostalih koncesionara na prugama prebacujemo u javni dug države, kada neplaćene obveze trgovačkih društava u cestrogradnji i isplatu po jamstvima prebacimo u javni dug, to nikoga vani ne zanima. Za njih to znači da ne kontroliramo javni dug, a taj javni dug raste i zbog konsolidacije koju Vlada provodi. Radi toga danas imamo situaciju da javne tvrtke plaćaju obveze u 60 dana.
Stvarno plaćaju svoje račune u roku od 60 dana?
– Da, plaćaju. Osim dijela onih koji su u AUDIO-u, za koje također treba donijeti odluku što će biti s njima, jer trgovačka društva, primjerice, u ugostiteljstvu nisu još riješena. Hoće li u predstečajnu nagodbu ili stečaj, ali dug će biti riješen.
Unatoč svemu što nabrajate da Vlada radi, Hrvatska se ipak suočava s najgorom situacijom u posljednjih deset godina.
Zaraditi i za kamate
Može li naše gospodarstvo preživjeti sadašnji trenutak da ne padne još dublje ili se potpuno uruši.
Ima li uopće takvih tvrtki, ima li ih dovoljno da povuku ostatak gospodarstva?
– Ima.
Prije godinu dana rekli ste u razgovoru za naš list da građane čeka skroman život najmanje osam godina. Kada bi se to trebalo promijeniti?
– Nije riječ o bankrotu. Bankrot je kad ne možete servisirati obveze. Izlaza ima. Jeste li svjesni da država ima imovinu velike vrijednosti koju privatnici koriste skoro zabadava? Koncesije su preniske, premalo zarađujemo na koncesijama, jer smo im davali priliku da budu konkurentni.
– Sigurno. Preispitujemo naknade za koncesije. Koncesije u lukama su dane po prioritetnim uvjetima. Glupost, glupost… Uložili smo toliko novca u željeznicu, u samu lučku infrastrukturu, a onda dobiju i koncesije zabadava. Bit će novih uvjeta, novih koncesijskih naknada.
– Sve koncesije se propituju i to će se mijenjati.
– Neće biti tako. Osnovna je poruka naših smjernica bitka za radna mjesta. Ako budemo imali više radnih mjesta imat ćemo građane koji neće biti ovisni o kruhu od države, nego će ga sami zaraditi, ali živjet će skromno. Građani će živjeti skromno jer plaćamo ogroman nerad, neodgovorno ponašanje vlasti iz ranijih godina.
– Kad budemo imali dva milijuna zaposlenih.
To za vašeg mandata neće biti, pa kad bi slučajno ova vlast osvojila još jedan mandat gotovo se nemogućim čini da za šest godina imamo dva milijuna zaposlenih, pola milijuna više nego sada.
– Pa u ovom mandatu to neće biti. Ali mi ne možemo financirati mirovine više od milijun i 200 tisuća umirovljenika, a tu imamo deficit od 18 milijarda kuna, bez dva milijuna zaposlenih.
Tko će zaposliti još najmanje pola milijuna ljudi, to je u Hrvatskoj nemoguće.
– Kad očistimo sve one koji su krali, nisu plaćali poreze, koji su bili nelojalna konkurencija, što je proizvelo bogate pojedince i radnike bez plaća, radnike na zavodu, to je moguće. Uspješni nisu mogli zapošljavati jer nisu mogli konkurirati ovima koji nisu plaćali. Kad nestane nelojalna konkurencija bit će i radnih mjesta.
Ali dva milijuna zaposlenih stvarno zvuči samo kao dobra želja. U kojim bi se sektorima ti ljudi zaposili?
– Broj zaposlenih će se povećavati iz godine u godinu. Neće ići preko noći, u početku sam rekao da nam treba od osam do deset godina. Treba otplatiti 200 milijardi kuna duga, to nosi 12, 5 milijardi kamata godišnje i mi to moramo zaraditi.
Kad ćemo se uopće stabilizirati, kad ćemo bez stresa otplaćivati taj dug?
– To će se dogoditi onog trenutka kad gospodarski rast bude jedan i pol do dva puta veći od deficita.
To znači stope rasta od najmanje pet posto. To je za bilo koga u Europi u sljedećim godinama nevjerojatno, pa tako i za nas.
– Ako srežemo sivu ekonomiju, to donosi određeni rast jer ulazi u legalnu, ako uspješni poduzetnici krenu prema Europi, ako pomognemo onima koji dobro rade onda mogu zaposliti više ljudi. Tada mogu krenuti u jače investiranje.
MOL je loš partner
– Ako ne budemo imali rezultate, ako se ne počne investirati i zapošljavati ljude, ako tvrtke ne budu konkurentne na europskom tržištu – bit će dodatnog stezanja.
Kako će biti rezultata kad ni Vlada nije iskoristila svoju ulogu u javnim poduzećima? Izostalo je u tom dijelu ulaganje, otvaranje novih radnih mjesta, koji bi za sobom povukli privatni sektor.
– Govorili smo 2012. godine o javnim investicijama pa su nas nas znanstvenici ispljuvali, ali vidi se da smo bili u pravu. Javne investicije mogu povući ostatak gospodarstva, jer otvaraju prostor za privatni sektor. Ostaje pitanje zašto u HEP-u nema investicija, zašto smo tako puno vremena izgubili na zračnu luku Zagreb. Novac je godinama spaljivan u Željeznicama, a nema ni običnih projekata koji bi značili gdje i kako raditi prugu. Morali smo krenuti od početka. U HEP-u imamo dobre papire, dokumente, stručnjake, ali je problem otpora svih onih koji smatraju da primjerice u Plominu ne treba ugljen, nego plin. Svaki novi energetski značajan projekt je oduzimanje nekakvog standarda u zaštiti okoliša. Kad govorimo o javnim investicijama može nas se okriviti zašto se nismo više obračunali s MOL-om. Teško je prihvatiti zašto više nismo uložili u naftna polja u plinska polja, u rafinerije. Nema odgovora. Ako imamo lošeg partnera, a po mom osobnom mišljenju MOL je loš poslovni partner hrvatske države, onda on neće vući poteze koji dižu kompaniju.
Pa, bilo je iluzorno očekivati da se Mađari brinu za naš razvoj.
– Kad to čujem pitam se ima li u Hrvatskoj svrhe bilo što raditi. Ako ćemo gledati da su samo Hrvati sposobni, neće biti dobro.
Nisam rekla da su samo Hrvati sposobni, ali logično je da čelne ljude MOL-a ne brine što bi bilo dobro za Hrvatsku.
– Mi trebamo privatnike, trebamo poduzetnike. Moramo imati partnere, ali ostaje pitanje kontroliramo li dovoljno tog partnera. Trebam li vas sada uvjeravati da je Sanader, barem prema prvostupanjskoj presudi, oslobodio tog partnera bilo kakve odgovornosti i dobio mito? Sada nas napadaju ljudi koji su dali suglasnost za to. Ali ostaje činjenica da je MOL loš partner, a loš partner se uvijek može mijenjati.
Znači li to da bi država prodala svoj udio?
– Ne , ali partner mora odraditi svoj posao, poštovati naših 44 posto ili možda može imati tako nemoguće uvjete da on traži novog vlasnika za svoje dionice.
Država ima neke poluge, ako ih je spremna koristiti kako bi stvorila te »nemoguće« uvjete.
Pokrivanje dubioza
Ako se onima koji imaju novac za ulaganje to ne da, ako se veliki dio privatnog sektora uzda u poslovanje s državom, a državne tvrtke nisu spremne za ulaganja, tko će uopće nešto pokrenuti naprijed?
Predviđate rast od 1,3 posto u 2014. godini. Dosad se vaša predviđanja nisu ostvarila, zašto mislite da ovaj put hoće?
– Kad krenu državne investicije, postotak može biti i veći.
Ali nama građanima će biti jednako loše, jer moramo plaćati sve te silne dugove?
– Rast će ići za pokrivanje dubioza i za pokrivanje troška reformi. Sve te reforme koštaju. U prvoj godini jako malo će donijeti, a koštaju.
Godinama će još građani biti siromašni?
– Mi smo zemlja, po prihodima siromašnih građana, ali po imovini zemlja bogatih građana. Niti je imovina građana, niti imovina države stavljena u funkciju.
Bez rasta industrije od pet posto, pa ni ovog od 1,3 posto neće biti. Kako pokrenuti prerađivačku industriju?
– Kroz smanjenje nameta, kroz smanjenje, između ostaloga, zdravstvenog doprinosa, pa i smanjenje parafiskalnih nameta.
Ali tog smanjenja zdravstvenog doprinosa neće biti bez poreza na nekretnine, a od toga ste odustali.
– To još nije gotova priča.
Kako nije gotova priča?
Oporezivati bogate
Znači li to da ste smekšali koalicijske partnere iz HNS-a?
– Ne radimo mi to. Jedinice lokalne samouprave su u teškoj situaciji. Novi načelnici i gradonačelnici su našli rupe kao što ih je zatekla i Vlada i moramo shvatiti da rješenje nije da podižemo porez na dohodak kako bi lokalne vlasti imale više novca. To ne dolazi u obzir. Moramo razmišljati kako povećati neoporezivi dio plaće. Morat ćemo razmišljati o tome.
Kako to obično bude takve se mjere povlače na kraju mandata, pred izbore. Hoće li se to tada dogoditi, hoćete li povećati neoporezivi dio plaće i koliko?
– Vidjet ćemo. To onda znači smanjenje prihoda jedinica lokalne samouprave. Ne može se živjeti samo na poreznim prihodima, moramo se okrenuti prihodima od imovine.
– Moje je mišljenje da to nije bio razlog. Rast BDP-a s porezom na nekretnine nema veze. Problem lokalnih jedinica počet će rješavati lokalne jedinice, pa od njih treba krenuti inicijativa da imaju kvalitetne prihode, koji neće ovisiti samo o dohotku i oporezivanju radnika i umirovljenika, nego o oporezivanju bogatih, pogotovo onih koji svoje bogatstvo ne koriste. To je doprinos u krizi i bogatih. Problemi u lokalnim jedinicama koji se nagomilavaju pomoći će u rješavanju pitanja poreza na nekretnine.
Niste odustali od tog poreza?
– Nema razloga. To je porez koji se u Europi naplaćuje. Po prihodima smo siromašni, po imovini bogati. Ne može se samo po prihodima plaćati poreze. Polako moramo i po bogatstvu plaćati poreze. Ja od njega ne odustajem i samo čekam trenutak.
Ako se dogodi povećanje neoporezivnog dijela poreza na dohodak hoće li se mijenjati i stope tog poreza.
– Pritisci su onih bogatijih da smanjimo stopu od 40 posto, a to ne dolazi u obzir. Toliko je veliko socijalno raslojavanje u Hrvatskoj da moramo imati tu visoku stopu.
