Jedina točka koja može ugroziti milenijski mir u Europi jest naše područje. Hrvatska je u EU primljena s misijom da smiruje taj kancerogeni punkt. Ovim događajima stavlja pod sumnju svoju sposobnost da postane bitni faktor mira za cijelu zapaljivu regiju
Knjiga Slavka Goldsteina »1941 – godina koja se vraća«, nakon što je doživjela dva hrvatska i jedno srpsko izdanje, te nakon pet osvojenih nagrada, doživjela je i – za hrvatske prilike – nezabilježeno međunarodno priznanje: početkom studenoga objavljen je njezin engleski prijevod u izdanju najpoznatijega svjetskog književnog časopisa New York Review of Books. Tako je Slavko Goldstein postao prvim hrvatskim piscem čija je knjiga objavljena kod tog svjetski uglednog izdavača. (Gotovo istovremeno, objavljeno je i španjolsko izdanje te knjige.) Američki novinar Adam Kirsch, u prvome prikazu nakon objavljivanja američkoga izdanja, ustvrdio je kako je riječ o »najvrednijoj knjizi o Holokaustu posljednjih godina«. Pozitivne recenzije objavili su i ugledni američki pisci i znanstvenici. Charles Simic, poznati američki pjesnik srpskog podrijetla, knjigu je prvi prikazao u New York Review of Books, a taj je tekst kasnije tiskan i kao predgovor engleskome prijevodu. Knjigu su s velikim pohvalama recenzirali povjesničari Istvan Deak sa Sveučilišta Columbia i Timothy Snyder sa Sveučilišta Yale, obojica istaknuti stručnjaci za europsku povijest. Knjigu je na engleski preveo Michael Gable, a na prijevodu je surađivala ugledna i nagrađivana prevoditeljica i redaktorica Drenka Willen, koja je rođena u Hrvatskoj, u Glini, a u SAD je stigla s dvadeset godina.
U povodu objavljivanja američkoga izdanja njegove knjige, Goldstein je, na poziv američkog izdavača, polovinom studenoga boravio u SAD, gdje je održao šest promocija. Bila su to prestižna mjesta knjižne produkcije: washingtonska knjižara Politics and Prose, u kojoj se redovito održavaju promocije ozbiljne literature; knjižara Barnes and Noble u središtu New Yorka, gdje je razgovor vodio Charles Simic; The Community Bookstore u Brooklynu, gdje je razgovor s Goldsteinom vodio ugledni irski pisac Colm Toibin; u Centru za europske studije Sveučilišta Harvard; u knjižari Sveučilišta Harvard, te u njujorškom Muzeju židovskoga nasljeđa, gdje je s razgovor vodio američki pisac Daniel Mendelsohn. Sva tri moderatora Goldsteinovih nastupa odlikovani su Pulitzerovom nagradom. Neposredno nakon povratka s desetodnevnog boravka u SAD, Goldstein u intervjuu za naš list govori o dojmovima, te kazuje što je američku publiku najviše zanimalo.
Posjećene promocije
Kažite nam, prije svega, kako se dogodilo da je New York Review of Books preveo i objavio »1941 – godinu koja se vraća«. Kako su doznali za nju? – Slučajno. Glavni urednik Robert Silvers, koji uređuje časopis od njegova osnivanja prije pola stoljeća do danas, doputovao je u Hrvatsku sa suprugom, koja je podrijetlom iz Dubrovnika. Zastali su u Zagrebu, gdje njegova supruga ima rođaka, uglednog kirurga Mišu Viraga, koji je Silversu pohvalio knjigu i prepričao mu njen sadržaj. Silvers se zainteresirao, pozvao me na dulji popodnevni razgovor u Hotel Esplanadu, rekao da će knjigu dati na čitanje nekome upućenom i najavio mogućnost da bude prikazana u New York Review of Books. I dao ju je Charlesu Simicu. – Točno. Simic je redoviti suradnik New York Review of Books. Knjiga ga se dojmila, i napisao je prikaz. Na temelju toga članka, knjigu je pročitala i Drenka Willen. I nje se dojmila, možda još više, jer ona ima i osobna sjećanja na te događaje: u prvome etničkom čišćenju u Glini, opisanom u mojoj knjizi, stradala joj je obitelj. Kada su se, dakle, Simic i Drenka pohvalno izrazili, New York Review of Books odlučio je objaviti »1941«.
Kako su izgledale promocije? – Četiri promocije organizirane su u vodećim knjižarama, koje njeguju instituciju predstavljanja knjiga. Sve su promocije bile unaprijed najavljene, a njujorško predstavljanje u Barnes and Noble najavio je i New York Times među događajima dana. Knjiga je već prije objavljivanja bila prikazana, ne samo u New York Review of Books, a najveći izdavački časopis Publishers Weekly istaknuo ju je kao izbor tjedna. Promocije su, mogao bih reći, bile solidno posjećene, gledalište je uglavnom bilo popunjeno, a u Brooklynu ljudi su i stajali. Organizatori su mi rekli da je riječ o natprosječnom interesu. Potpisivao sam primjerke i dao nekoliko intervjua. Promocija u Centru za europske studije na Harvardu bila je najmanje posjećena, s oko 25 sudionika, ali vjerojatno najzanimljivija, jer je riječ o ljudima koji se bave našim područjem, koji su postavili i najviše pitanja. Govorio sam oko pola sata, a potom je razgovor trajao još sat i pol, uz ozbiljna i znalačka pitanja. Posljednja promocija bila je u Muzeju židovskoga nasljeđa, kamo su došli uglavnom ljudi podrijetlom iz naše regije. Bila je ondje i žena koja je 1941. imala pet godina, i u to vrijeme boravila na istim mjestima koja opisujem u knjizi: u Kraljevici, na Rabu, na Kordunu… I ona, kao i ja, moj brat i majka, preživjela je na partizanskom teritoriju. Kakav je opći dojam? Kako ste dočekani vi, a kako knjiga? – U uredništvu NYRB primljen sam prijateljski i srdačno, a organizacija mojih nastupa bila je izvrsna. Bilo je mnogo pitanja, ukupno možda stotinjak, a oko polovine odnosilo se na hrvatsko-srpske odnose. Kakvu su vrstu interesa ta pitanja odražavala? – Stekao sam dojam da ljude zanima što se to ovdje i zašto dogodilo i što će se još dogoditi u našoj regiji. I mogu reći da je bilo prilično sumnjičavosti, iako provokativnih pitanja gotovo uopće nije bilo.
Sumnjičavost i oprez
Dok ste bili u Americi, situacija se u Hrvatskoj naglo pogoršala. Jeste li i o tome govorili? – Ljudi su me uglavnom pitali povijesno općenito, o posljedicama Drugoga svjetskog rata na rat 1991-1995, i o posljedicama ovoga posljednjeg rata. U Americi još nisam znao koliko se razbijanje latinično-ćiriličnih ploča razbuktalo. Kada sam odlazio u SAD, činilo se da će se to i smiriti. Odgovarao sam da su se posljedice 1941. jako osjećale u ratu 1991. i nekoliko godina poslije tog rata i da je ozbiljnija normalizacija tih odnosa počela s nastupima Stjepana Mesića kao predsjednika. Ta se normalizacija donekle nastavila i s vladama HDZ-a, ali ide vrlo polagano, s povremenim zastojima i incidentima i malim eksplozijama. Taj proces već sada traje blizu petnaestak godina i još je daleko od kompletiranja, ali s ulaskom Hrvatske u EU i s početkom pregovora Srbije za učlanjenje, proces bi mogao dobiti ubrzanje. A nadu pružaju i trgovačke, kulturne i sportske veze, koje se intenzivno obnavljaju i proširuju. Kakve su bile reakcije na te vaše stavove? – Osjećao sam sumnjičavost, rezervu i oprez, i to zbog NDH. Valja imati na umu da je Hrvatska zbog NDH još uvijek pod lupom. Kod dijela mjerodavnih ljudi, koji imaju jak utjecaj na formiranje javnog mišljenja, postoji uvjerenje da preveliki dio hrvatskog javnog života nije adekvatno raščistio svoj odnos prema ustaškoj NDH. Svaki incident, poput ovih aktualnih, koji izazove takvu sumnju, za Hrvatsku je krajnje neugodan i štetan. To pogubno kvari viđenje o Hrvatskoj, reputaciju Hrvatske. Ta mi je sumnjičavost razumljiva, jer relevantni povjesničari smatraju općeprihvaćenim da je NDH bila najvjerniji satelit nacističkog Trećega Reicha, a ustaška ideologija i praksa najbliža Hitlerovom SS-u. Obično sam odgovarao da je u ustaškoj NDH na vlasti zaista bio pokret koji je brutalnim odnosom prema manjinama, pa i ideologijom, među svim satelitima bio najbliži nacističkom SS-u, ali je istovremeno u Jugoslaviji, a posebno u Hrvatskoj, bio na djelu i otpor kojem po snazi nije bilo premca u okupiranoj Europi, a takav moj odgovor bio je redovito dobro primljen.
Kako se, u tom svjetlu, doživljavaju incidenti poput posljednjega u Vukovaru, ili referenduma protiv istospolnih brakova? – U vrijeme pregovora s EU, takvih je desničarskih izgreda bilo mnogo manje, pa se dojam o Hrvatskoj bitno popravio. Ali unatrag nekoliko mjeseci, dogodilo se toliko toga antieuropskog, da to ne može ostati nezapaženo. Sutra će se održati referendum koji nije samo antieuropski, nego je protiv ljudskih prava i protiv pojedinca. Moderna demokratska država mora štititi pojedinca od države same. Mi sada imamo obrnutu tendenciju – unosimo u ustav nešto što je izravno protiv pojedinca. Potom dolazi incident s pločama, pa incident Joea Šimunića s ustaškim pozdravom, za koji svi znaju što to znači. Po cijeloj je Europi mnogo desničarenja, i mi po tome nismo izuzetak: Marine Le Pen, Jobbik, Geert Vilders u Nizozemskoj, u Litvi, u Grčkoj, sada i u Slovačkoj… Ali Hrvatska je izuzetak po nečemu drugome: otkad postoje EZ i EU, ni u jednoj članici nije se dogodilo nešto što bi mogla biti naznaka državnoga udara. Govorite o koloni u Vukovaru. – Da. Tek smo postali članica EU, i odmah smo bili prvi u Europi po tome što bih nazvao malim korakom prema državnom udaru. Nekoliko sati trajao je u Hrvatskoj državni udar protiv demokratski izabrane vlasti! Toga u EU nije bilo, u Francuskoj, Litvi, Madžarskoj, i drugim državama u kojima je desnica možda i jača od naše. A u nas? Neću reći da je to bio direktni pokušaj, ali jest direktna naznaka spremnosti na državni udar. Nekoliko sati je trajalo obespravljenje demokratski izabrane vlasti, kojoj se nije dozvolilo da vrši svoju dužnost i normalno stupa po hrvatskome tlu. To je strašan znak. Ako se to bude ponavljalo, mi ćemo biti isključeni iz Europe. Europa će naći načina da se takvog kancera riješi, toga moramo biti svjesni. A to je sada još poduprto sa »Za dom spremni« na nogometnim terenima. Dopustite na navedem primjer Francuske: 11. studenoga oni slave kraj Prvoga svjetskog rata, nazivajući ga Danom primirja. Svake je godine parada na Champs Élysées, na kojoj sudjeluje predsjednik Republike. Ove godine, 73 radikalna protivnika Hollandea vikali su, vrijeđali i pljuvali predsjednika. Svi su pohapšeni i popisani. Četvorica su zadržana u pritvoru, pa pušteni, ali nijedno ime nije objavljeno. Ne žele tim izgrednicima dati publicitet. A mi, nažalost, imamo ravnopravan publicitet demokratski izabranih narodnih predstavnika s ljudima koji su organizirali prvi mali korak prema državnom udaru.
Čvrste protumjere
Štoviše, moj je dojam čak da nije riječ samo o ravnopravnom tretmanu, nego da mediji sami forsiraju stožeraške sugovornike, smatrajući njihove stavove, iz nekog razloga, jako važnima. – Takav publicitet oni nikako ne zaslužuju. Ti su ljudi u jednom trenutku samovoljno i protupravno preuzeli vlast, s političkim programom uperenim protiv ljudskih prava manjine, čime se približavaju i jednoj od komponenata koje nalazimo u svakom fašizmu, iako nikog osobno ne želim etiketirati da je fašist. Taj događaj nas podsjeća i na Mussolinijev Marš na Rim, premda velika većina građana koji su se pridružili toj koloni nisu znali što se zapravo događa i sigurno ne snose nikakvu krivicu za taj žalosni događaj. U toj je koloni hodao i šef opozicije Tomislav Karamarko. – Da, ali se u njegovim nedorečenim naknadnim izjavama u dobroj mjeri osjeća slutnja da se otišlo predaleko.
Ali po mojem mišljenju i vlast ima svoje probleme, jer još nema ni jasne zajedničke ocjene u svemu što se dogodilo, pa stoga nema ni jasnoga plana kako da prema tim pojavama postupi. – Ako se takvi incidenti nastave, vlast će biti prisiljena formulirati čvrste protumjere. Osobno imam jakih razloga da razumijem pijetet prema nevinim žrtvama, ali pet godina poslije rata najdugotrajniji neprijatelji u povijesti Europe, Nijemci i Francuzi, uspostavili su normalne odnose među državama i narodima, a nama kao da nije dovoljno petnaest ili pedeset godina. Ali problem je u razlici ovoga desničarskog vala u odnosu na onaj pučistički s početka dvijetisućitih: ovaj sadašnji, za razliku od prosvjeda u vrijeme Rive, temelji se na zakonskim odredbama o referendumu. Ima, dakle, zakonsko pokriće, i utoliko je dugoročno mnogo opasniji. – Ranije sam mislio da će se to lako riješiti, jer nije još bilo došlo do te krajnje točke uzurpiranja vlasti, koja se dogodila u Vukovaru. Ali tim sam događajem, moram reći, osupnut. Mislim da javnost nije prepoznala dalekosežnost tog događaja. Ako se takve stvari budu ponavljale, bojim se za sudbinu Hrvatske. Hrvatska je u EU primljena da smiruje regiju. Sa svim njezinim slabostima usprkos, Europska zajednica je milenijski projekt mira. Osigurao je skoro sedamdeset godina mira kontinentu koji je stoljećima bio žarištem sukoba po cijelome svijetu. Ta trajna vrijednost neoboriva je, bar za dogledno vrijeme. Jedina točka koja može ugroziti milenijski mir u Europi jest naše područje. Mi smo još uvijek bure baruta. Hrvatska je u EU primljena s misijom da smiruje taj kancerogeni punkt. Ona je to bila i počela, ali ovim događajima stavlja pod sumnju svoju sposobnost da postane bitni faktor mira za cijelu zapaljivu regiju.
