Prema podacima koje je ovog tjedna predstavilo Hrvatsko novinarsko društvo u Hrvatskoj je trenutačno aktivna najmanje 951 tužba protiv medija i novinara u kojima tužitelji potražuju gotovo 77,4 milijuna kuna. Predstavljajući podatke koje je HND prikupio anketom u hrvatskim redakcijama, predsjednik novinarskog udruženja Hrvoje Zovko ocijenio je da u Hrvatskoj možemo govoriti o »kulturi tužakanja novinara i medija te sustavnoj agresiji kako bi se novinare zastrašilo i kako bi oni sami pribjegli autocenzuri«, a u čemu sudjeluju svi – od lokalnih »šerifa«, neovisno koje su političke opcije, političara, sudaca i sutkinja.

Pri tome je iznio i ocjenu kako je »Hrvatska najgora zemlja u Europi po pitanju SLAPP tužbi«. No, istodobno HND u svome priopćenju upozorava da u Hrvatskoj, kao uostalom i u cijeloj Europi, pojam tzv. SLAPP tužbi (Strateških tužbi protiv javnog interesa) još uvijek nije jasno definiran zbog čega je još uvijek teško odrediti koje su to tužbe koje bi se mogle svrstati u tu kategoriju.

Problem definicije

Upravo je definiranje pojma – uz izradu preporuka i smjernica za suzbijanje takvih tužbi – jedan od zadataka Stručne radne skupine za suzbijanje SLAPP-a Ministarstva kulture, ali i Ekspertne radne skupine Vijeća Europe za strateške tužbe protiv javne participacije. Član ova dva tijela je i Hrvoje Lisičar, izvanredni profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, s kojim smo razgovarali o ovoj temi.

Kada je riječ o SLAPP tužbama, trenutačno se u Hrvatskoj prikupljaju podaci i analizira stanje. Ti podaci su različiti, ovisno o izvoru, a osobito HND upozorava na veliki broj tužbi protiv novinara koje stavljaju u kategoriju SLAPP tužbi. Koliko iznošenje takvih podataka, a bez prethodno jasno definiranog pojma, može pomoći (ili odmoći) aktivnostima koje provodi radna skupina ili bilo tko tko želi pronaći rješenje za ovaj problem? Ne kategoriziraju li se ponekad tužbe olako kao SLAPP?

– Svako prikupljanje podataka i analiza stanja je dobrodošlo. Prema dostupnoj službenoj statistici Ministarstva pravosuđa i uprave s kraja prošle godine broj parničnih predmeta za naknadu štete iz medija i ispravak informacija posljednjih pet godina je na godišnjoj razini više-manje ujednačen. Radi se oko 400 novih predmeta godišnje, uz neka manja odstupanja. S druge strane istraživanje koje je ove godine proveo HND govori o 951 aktivnoj tužbi protiv novinara i medija, dok prethodno spomenuta statistika Ministarstva pravosuđa i uprave ukazuje da je krajem prošle godine bilo 858 takvih neriješenih predmeta. Problem s navedenim statističkim podacima jest u tome što oni obuhvaćaju samo ukupan broj predmeta pokrenutih protiv medija u Hrvatskoj, a ne govore o broju eventualnih SLAPP tužbi. Kako bi se utvrdio barem približan broj tužbi koje bi se mogle označiti SLAPP tužbama potrebno je prethodno utvrditi jasne kriterije za označavanje takvih tužbi, pa tek nakon toga prikupljati relevantne podatke. Mišljenja sam da bi nakon utvrđivanja tih kriterija Ministarstvo pravosuđa i uprave trebalo uspostaviti cjeloviti sustav monitoringa za sve tužbe protiv medija, a koji bi sveobuhvatno pratio takve predmete do završetka postupka, vodeći posebno računa o visini postavljenih zahtjeva i eventualnim dosuđenim iznosima za naknadu štete. Ovdje je važno naglasiti da pogrešno definiranje i tumačenje fenomena SLAPP tužbi, te neosnovano označavanje nekih tužbi podnesenih protiv medija kao SLAPP, bez primjene prethodno utvrđenih objektivnih kriterija, može predstavljati problem u borbi protiv tog fenomena. Time se disperzira rasprava o ozbiljnom problemu koji takve tužbe predstavljaju za medije i društvo u cjelini, te odmaže javnoj raspravi i poduzimanju akcija u svrhu njihova suzbijanja. Postiže se upravo suprotan efekt, zato što se oni koji podnose SLAPP tužbe prvenstveno i oslanjaju na pravnu nesigurnost.

Činjenica je da u Hrvatskoj, ali niti u EU-u nema još uvijek jasne definicije pojma SLAPP tužbi. U čemu je zapravo problem s definiranjem ovoga pojma te koji su to elementi koje treba uzeti u obzir prilikom njegovog definiranja?

– Pojam SLAPP tužbi, tj. strateških tužbi usmjerenih protiv javne participacije javlja se tijekom kasnih 1980-ih godina u SAD-u. Profesori Pring i Canan sa Sveučilišta u Denveru prvi su postavili četiri preduvjeta koje bi neka tužba trebala zadovoljiti kako bi se mogla svrstati u kategoriju SLAPP tužbe. Prvi preduvjet je da neki oblik javne participacije ili govora ima za cilj utjecati na postupanje tijela javne vlasti, tj. izazvati neku promjenu. Drugi preduvjet jest da je podnesena tužba usmjerena protiv takvog govora. Treći preduvjet je da je tužba usmjerena protiv pojedinca ili organizacije koji ni na koji način nisu politički povezani s tijelima javne vlasti i konačno, četvrti preduvjet jest da sadržaj takve javne participacije, tj. govora mora biti od iznimnog društvenog ili javnog značaja. Uglavnom, radi se o pokretanju sporova podnošenjem neosnovanih i malicioznih tužbi od strane moćnih subjekata s ciljem ušutkavanja i obeshrabrivanja strane koju se tuži od daljnjeg istraživanja ili objavljivanja sadržaja od javnog interesa ili društvene važnosti. Na tragu toga, a u svrhu definiranja pojma SLAPP tužbi i na razini EU-a, točnije unutar ekspertne skupine formirane temeljem anti-SLAPP inicijative Europske komisije, ekstenzivno se raspravlja o potrebi jasnog definiranja takvih tužbi, kao i o definiciji pojmova »javne participacije«, »javnog interesa«, »neosnovanih zahtjeva«. Kada govorimo o SLAPP tužbama jednako je važno uzeti u obzir i neka druga pravna pitanja kao što su na primjer vrste tužbi koje bi eventualna buduća Direktiva obuhvatila, koje tužbe ne bi bili obuhvaćene, potencijalne zloporabe takvog izuzeća, proceduralne zaštitne mjere za rano odbacivanje takvih tužbi, na kome je teret dokaza te mogući žalbeni postupak u slučaju odbacivanja tužbenog zahtjeva označenog kao SLAPP tužba. Kada se radi o takvoj inicijativi, kojom s jedne strane pokušavate zaštititi pravo na slobodu izražavanja kao pravo zajamčeno Konvencijom, a s druge strane ograničavate drugo pravo, tj. pravo na pristup sudu koje je također zajamčeno Konvencijom, potrebno je provesti ispravno balansiranje zajamčenih prava, a u tu svrhu prethodno jasno definirati pojmove bitne za odlučivanje.

Javni interes

Dakle, jedan od glavnih kriterija prilikom identificiranja SLAPP tužbi je da su one usmjerene protiv onoga tko želi objaviti nešto od javnog interesa. Tu dolazimo do druge nužne definicije – što je zapravo javni interes? Danas, u doba internet novinarstva i općenito »diktature« društvenih mreža objavljuje se sve i svašta – jer ljudi to žele znati. No, je li sve to »što ljudi žele znati« zapravo i od javnog interesa? I što je zapravo javni interes?

– Iako se pojam »javnog interesa« spominje više puta i u našem Zakonu o medijima, ne postoji jasna definicija tog pojma. Naravno da »javni interes« nije ono »što bi ljudi željeli znati«, iako se danas često »javnom interesu« pristupa upravo na takav način. Ako se osvrnemo na praksu Europskog suda za ljudska prava ili na praksu našeg Ustavnog suda u nekim recentnim odlukama, naglašava se potreba da se o »javnom interesu« prosuđuje u svakom pojedinom slučaju. Ovisi li nešto od »javnog interesa« između ostalog i o vrsti informacije koja se objavljuje. Naime, prilikom prosuđivanja je li objava neke informacije u javnom interesu potrebno je uzeti u obzir radi li se o informaciji čija je objava od važnosti za javnost do te mjere da javnost bude legitimno zainteresirana za njenu objavu, naročito ako informacija može imati odlučan utjecaj za dobrobit građana ili društva u cjelini. Kao primjer moguće se osvrnuti na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava te na slučajeve u kojima je odlučio da je objava informacija o zdravstvenom stanju kandidata za najviše političke funkcije u javnom interesu ili objava informacija koje se odnose na počinjena kaznena djela, informacije o kaznenim postupcima, informacije o zaštiti okoliša i javnog zdravlja također u interesu javnosti. U dosadašnjoj praksi i naši sudovi imaju isti pristup gdje se o »javnom interesu« prosuđuje od slučaja do slučaja. U kontekstu SLAPP tužbi pitanje je li informacija koja je objavljena u »javnom interesu«, jedno je od ključnih prethodnih pitanja da bi se uopće moglo utvrditi radi li se uopće o SLAPP tužbi ili ne.

Koji su društveni, a koji pravni efekti ovakvih tužbi?

– SLAPP tužbe su iznimno opasan društveni fenomen. Glavni cilj pravnih ili fizičkih osoba koje pokreću takve sporove jest zastrašivanje te demonstracija financijske moći i utjecaja, neovisno o konačnom ishodu. To se onda nužno reflektira na društvo u cjelini. Ako primjerice imate pojedinca ili tvrtku koji je spreman tužiti neku veliku medijsku kuću za višemilijunski iznos s ciljem da se o njima prestanu objavljivati bilo kakve informacije u negativnom kontekstu, naravno da to utječe i na njihovu poziciju u društvu. Čak i za velike medijske kuće takve tužbe predstavljaju veliko opterećenje za njihovo redovito poslovanje. Potencijalno se kreira društveno okruženje gdje se određene moćne tvrtke ili pojedinci smatraju »nedodirljivim«, što onda može utjecati i na poslovne odnose s drugim pravnim subjektima u društvu. Time se ugrožava i neovisno i istraživačko novinarstvo gdje primjerice neovisni novinari naprosto nemaju nikakvih resursa koji bi im omogućili eventualnu pravednu borbu protiv takvih tužbi.

Kada govorimo o utjecaju na pravosuđe, takvi predmeti nerijetko predstavljaju znatno opterećenje za pravosuđe jer se podnose brojni tužbeni zahtjevi u kojima tužiteljev primarni cilj nije uspjeh u sporu, već sprečavanje objavljivanja nekih informacija o njemu. Iz tog razloga to su također sporovi koji često traju vrlo dugo jer je odugovlačenje spora te korištenje svih mogućih dopuštenih pravnih sredstava upravo jedna od glavnih karakteristika SLAPP tužbi.

Između ostaloga, činjenica je, dio takvih tužbi financira se iz državnih proračuna i, u kombinaciji s drugim državnim mjerama, usmjerava se protiv nezavisnih medija, novinarstva i civilnog društva. Koliko je pojava financiranja takvih tužbi iz državnog proračuna, prema vašim saznanjima, uopće prisutna u Hrvatskoj?

– Osobno nemam saznanja o tužbama u Hrvatskoj koje se financiraju iz državnog proračuna. Naime, bitna karakteristika SLAPP tužbi, kao što sam već prethodno naveo, jest da njih najčešće podnose utjecajni i financijski moćni pojedinci ili tvrtke. Ako se vaše pitanje odnosi na slučajeve gdje su neke tužbe podnesene i financirane od strane javnih ustanova kao što je npr. HRT to je također krajnje neprihvatljiva pojava. Tu je važno napraviti razliku na stani tužitelja. Je li tužitelj sama javna ustanova ili je tužbeni zahtjev podnesen od strane fizičkih osoba zaposlenih u javnoj ustanovi. Objava informacija o poslovanju u javnoj ustanovi svakako je u javnom interesu, što je i pokazala recentna sudska praksa naših sudova, za razliku od objave informacija koje se odnose na privatan život osobe zaposlene u javnoj ustanovi, a koje ni na koji način nisu relevantne za poslovanje same javne ustanove. Pri tome je važno istaknuti da se apsolutno svatko ima pravo obraniti od objave neistinitih informacija koje izazivaju senzacionalizam. Upravo je to primjer gdje ponovo dolazi do izražaja važnost dobrog razumijevanja pojma »javnog interesa«.

Zakonodavni okvir

Tijekom radionica koje je organiziralo Ministarstvo kulture i medija, spominjali ste i neke moguće mjere za borbu protiv SLAPP tužbi?

– U pogledu mjera za borbu protiv SLAPP tužbi potrebno se osvrnuti na zakonodavni okvir i praksu sudova u SAD-u ili Kanadi budući da se oni tim problemom bave već gotovo tri desetljeća. Iako je pravni sustav u EU-u nešto drugačiji, moguće je i u naš pravni sustav prenijeti neka postojeća rješenja. Tu prvenstveno mislim na provedbu nekih izmjena u samom postupku, kao što je implementacija mehanizama za rano prepoznavanje i odbacivanje takvih tužbi. Nadalje, moguće je nametnuti tužitelju obvezu dokazivanja vjerojatnosti uspjeha u sporu, uvesti neku vrstu sankcija za takve tužitelje ako se utvrdi da je spor koji su pokrenuli podnošenjem tužbe ustvari SLAPP tužba, podnošenje protutužbe i slično. Također je moguće spriječiti slučajeve prekograničnih tužbi gdje tužitelj odabire nadležnost sudova u drugim državama u svrhu povećanja troškova i otežanog pristupa sudu za tuženike. Pri svemu tome, osim izmjena samog zakonodavnog okvira, nužno je voditi računa o sposobnosti sudova da u ranoj fazi prepoznaju takve tužbe te ih brzo i efikasno riješe. Sve navedeno predlaže i Vijeće odvjetničkih komora Europe u svom nedavno objavljenom stajalištu o SLAPP tužbama.

Činjenica je da niti jedna država u Europskoj uniji nema ciljano zakonodavstvo za ovaj problem, pa tako ni naša zemlja. No, ima li u postojećem hrvatskom zakonodavstvu nešto što bi se moglo iskoristiti u rješavanju ovoga problema?

– Ako navedeni problem promatramo u kontekstu Republike Hrvatske, možemo reći da se u suštini kod takvih vrsta tužbi radi o svojevrsnoj zloporabi prava na pristup sudu. Pravo na pristup sudu i pravo na pravično suđenje je pravo zajamčeno Europskom Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to člankom 6 te Ustavom RH člankom 29, jednako kao i pravo na slobodu govora i informiranja člankom 10 Konvencije i člankom 38 Ustava RH. Bez punog ostvarenja prava na pravično suđenje i prava na pristup sudu ne može se osigurati pravna sigurnost, a onda ni vladavina prava kao jedna od najviših vrednota hrvatskog ustavnog poretka. Kao i sloboda izražavanja, pravo na pristup sudu ima svoje granice. U svezi toga postoje i Odluke Ustavnog suda RH koje govore o ograničavanju tog prava kada se ono zlorabi. Kada dolazi do sukoba prethodno navedenih prava, izrazito je teško uspostaviti apstraktna pravila koja bi mogla razriješiti svaki takav sukob. Tu je potrebno prema konkretnim okolnostima slučaja procijeniti kojem pravu treba dati prednost. Takvu procjenu olakšavaju pravni standardi kao što su, primjerice, prethodno spomenuto načelo razmjernosti zajamčeno člankom 16 Ustava RH. Hrvatsko zakonodavstvo nije kodificiralo načela savjesnosti i poštenja i zabrane zlouporabe prava na jednome mjestu. Primjerice u građansko-procesnom pravu načela savjesnosti i zabrane zlouporabe prava govore da postupovne radnje stranaka ne bi smjele biti protivne općim ciljevima i načelima pravnog sustava.

U praksi je najvažnije pitanje kako prepoznati zlouporabu prava na pristup sudu. Ona se može utvrditi u postupku preispitivanja svake od procesnih pretpostavki, posebice procesne legitimacije i pravnog interesa. Osobito je bitno prepoznati zlouporabu u slučajevima tzv. obijesnog parničenja, kod kojega tužiteljev primarni cilj nije uspjeti u sporu, nego, primjerice, nanijeti štetu tuženiku, prisiliti tuženika na određene ustupke ili jednostavno odugovlačiti parnični postupak. Na tzv. obijesno parničenje može osobito ukazivati veliki broj neosnovanih tužbenih zahtjeva tužitelja prema istome tuženiku, ali i veliki broj neosnovanih tužbenih zahtjeva prema različitim tuženicima. Na zlouporabu ovlaštenja također može sugerirati i okolnost da je tužba teško razumljiva, da sadrži činjenične navode i dokazne prijedloge koji očito nisu relevantni za predmet spora, da je zahtjev nejasan i slično. Za onemogućavanje takvih zloporaba prema našem zakonu sudovi su ti koji imaju svojevrsno opće ovlaštenje te su zaduženi da posegnu za odgovarajućim mjerama kako bi takve zloporabe spriječili.

Nužna edukacija

Na radnim sastancima i okruglim stolovima koje je organiziralo Ministarstvo kulture i medija govorilo se puno o nužnosti edukacije, novinara, ali i sudaca, kao i o mogućnosti osnivanja posebnih odjela sudova za ovakve tužbe. Koliko je to važno i kako bi to moglo pomoći u rješavanju problema?

– Kao što je već rečeno, SLAPP tužbe su iznimno opasan društveni fenomen koji ima dalekosežne posljedice na slobodu izražavanja i društvo u cjelini. Iz tog razloga važno je inzistirati na edukaciji te upoznavanju svih dionika s tim problemom. Kada su u pitanju novinari i mediji općenito, najbolja obrana protiv SLAPP tužbi jest strogo pridržavanje profesionalnih standarda. Iako im ni to u potpunosti ne garantira da neće biti izloženi takvim tužbama, mogu barem donekle očekivati uspjeh u sporu. Što se tiče sudaca, rano prepoznavanje takvih tužbi od strane suda može imati veliki doprinos u borbi protiv tog fenomena. U tu svrhu, mišljenja sam da bi trebalo razmotriti mogućnost formiranja posebnih odjela sudova koji bi se bavili isključivo predmetima pokrenutim protiv medija. Ti su predmeti u svojoj prirodi vrlo često kompleksni, te sud najčešće mora odlučivati o sukobu nekih od zajamčenih prava, prava na slobodu izražavanja, prava na privatnost ili eventualno pravo na pristup sudu. Tu je potrebno uzeti u obzir razmjernost, jer kako Ustav RH kaže, svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Za donošenje odluka u takvim sporovima često su potrebna specifična znanja i dobro poznavanje prakse domaćih sudova i Europskog suda za ljudska prava, a što je teško za očekivati od sudaca koji se u svom svakodnevnom radu bave i brojnim drugim predmetima iz drugih pravnih područja.

Bez osvještavanja problema, nema ni rješenja

U Europskom parlamentu predloženo je niz mjera kojima bi se ograničile zlonamjerne pravne radnje za zastrašivanje i ušutkavanje kritičnih glasova. Predložena je i EU direktiva o minimalnim standardima zaštite žrtava te sprečavanje i sankcioniranje zloupotrebe mjera. Gdje je Hrvatska sa svojim aktivnostima u odnosu na EU? Koliko naša iskustva mogu (i pomažu) u oblikovanju europske politike za suzbijanje SLAPP tužbi?

– Iako je fenomen SLAPP tužbi u državama članicama EU-a prisutan već duže vrijeme, niti jedna država članica, pa tako ni Republika Hrvatska, nema specifičan zakonodavni okvir koji bi adresirao taj problem. Republika Hrvatska je preko eksperata iz područja medijskog prava uključena u radna tijela Europske komisije koja se bave ovim problemom. Ministarstvo kulture i medija formiralo je radnu skupinu u koju su uključeni predstavnici medija i novinara, predstavnici pravosuđa, predstavnici akademske zajednice te pučke pravobraniteljice u svrhu osvještavanja i rasprave o navedenom problemu. HND i sindikat novinara također svojim akcijama upućuju na navedeni problem. Sve su to aktivnosti koje su vrlo pozitivne jer bez prethodnog osvještavanja problema nije moguće niti pristupiti njegovom rješavanju. U skorije vrijeme očekuje se i Direktiva kojom će se adresirati taj problem, iako za sada nije još sasvim jasno u kojoj mjeri. Hoće li se tim dokumentom pokušati riješiti samo pitanje prekograničnih tužbi ili će se njime na cjelovit način pokušati riješiti pitanje SLAPP tužbi na razini EU-a, za sada još nije poznato.

Prijetnja i akademskoj zajednici i zviždačima

Ono što je važno naglasiti jest da ove tužbe nisu usmjerene samo prema novinarima, iako se zapravo o tome najviše priča, već i prema npr. aktivistima za ljudska prava ili zaštitu okoliša.

– Kao što sam već prethodno rekao, SLAPP tužbe podnose se kako bi se kod subjekata koji iznose informacije u javnost proizveo strah, prvenstveno od dugotrajnih parnica i visokih troškova koje one mogu proizvesti. To se, naravno, reflektira i na profesionalno novinarstvo gdje je lako moguće zamisliti situaciju u kojoj novinari unaprijed odustaju od objave određenih informacija upravo iz razloga pravne nesigurnosti. Koliko god neki novinar postupao u skladu s profesionalnim standardima, nikada nije u potpunosti otklonjena mogućnost da onaj tko ima interes vezan uz objavljenu informaciju podnese SLAPP tužbu. U sličnoj situaciji je i civilno društvo, ali i akademska zajednica i zviždači, budući da oni vrlo često nemaju financijske i druge resurse koji bi im omogućili adekvatno osporavanje takvih tužbi.

Brojni slučajevi prekograničnih tužbi u članicama EU-a

Koliki je problem danas u Hrvatskoj, ali i u EU-u uopće, tzv. forum shopping, klevetnički turizam, odnosno prekogranične tužbe. Koliko su one uopće raširene, jesu li vam poznata iskustva nekoga iz Hrvatske tko se s time suočio te kako taj problem riješiti?

– Postoje brojni slučajevi u državama članicama EU-a koji imaju elemente »forum shoppinga«, tj. prekograničnih tužbi. Već sam prethodno rekao koji je problem s time. Pravna nesigurnost, značajno uvećanje troškova postupaka, problem s pristupom sudu i sve ostalo što u pojedinim slučajevima slobodan odabir nadležnog suda sa sobom nosi. Za sada osobno nisam upoznat sa slučajevima gdje je protiv nekog nakladnika medija ili novinara u RH pokrenut takav spor, iako nikako ne treba isključiti i takvu mogućnost u skoroj budućnosti.