S posljednjim danom 2016. istječe rok za ugradnju razdjelnika / Foto Davor Kovačević
Stanari mogu jako malo utjecati na potrošnju, a s druge je strane trošak razdjelnika prevelik i ekonomski neopravdan – zaključili su Finci. Do istog su zaključka došli i Šveđani
ZAGREB – S posljednjim danom ove godine istječe rok do kojeg su svi potrošači na centralnom grijanju preko toplana ili malih kotlovnica, a riječ je o oko 170 tisuća kućanstava, imali obavezu ugradnje razdjelnika topline. Obaveza postoji od 2013. godine, kad je donesen Zakon o tržištu toplinske energije, makar tržišta u toplinarstvu uopće nema, već samo ospkrbljivači – monopolisti na svojim područjima.
Aktualni ministar energetike Slaven Dobrović nedavno je poručio građanima da do kraja godine ipak ne moraju žuriti s ugradnjom jer kažnjavanja neće biti, pri čemu zakon predviđa drakonske kazne od 10.000 do čak 50.000 kuna za neugradnju. Državni tajnik u Dobrovićevom ministarstvu Ante Čikotić na nedavnom je sastanku s udrugama potrošača najavio izmjene zakona.
Smanjena potrošnja
Kakve su, međutim, njegove dosadašnje posljedice, ilustriraju iskustva potrošača koja je zabilježila Udruga za zaštitu potrošača Razdjelnici topline. Prema riječima tajnice udruge Ljiljane Mrkonjić, gotovo 90 posto onih koji su ugradili razdjelnike zatvara ventile na radijatorima zbog straha od visokih računa, a 80 posto ih više ne grije sve prostorije u stanu. Samo je oko deset posto korisnika razdjelnika zadovoljno, svega ih 12 posto naglašava kako su im razdjelnici donijeli uštedu, a 70 posto potrošača pak navodi kako su im troškovi grijanja porasli.
Studija Instituta »Hrvoje Požar« koju je naručilo Ministarstvo gospodarstva pokazala je da su razdjelnici uštedjeli gotovo 30 posto energije, no nije riječ o analizi isplativosti, nego učinaka ugradnje razdjelnika. Smanjena potrošnja može biti i rezultat zatvaranja radijatora zbog visokih računa pa su građani štedjeli i tako što su se – smrzavali.
Iako je još u veljači ove godine Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa na razmatranje uzelo slučaj Dalibora Pudića, člana upravnog vijeća HERA-e koji je kao državni dužnosnik, zajedno s ljudima iz Ministarstva gospodarstva i HEP-Toplinarstva, uoči donošenja Zakona o tržištu toplinske energije 2013. godine putovao u Dansku o trošku Danfossa, tamošnjeg proizvođača ventila za radijatore – pomaka još uvijek nema.
Na upit našeg lista je li slučaj razmatran i hoće li protiv Pudića biti pokrenut postupak, iz Povjerenstva nam je dogovoreno kako i dalje prikupljaju podatke i dokumentaciju potrebnu za raspravljanje o osnovanosti i vjerodostojnosti prijave. Na ponovljeni upit Novog lista gdje je »zapelo« s tom dokumentacijom, odnosno da li im, moguće, HERA ili netko drugi na uvid ne šalje putne naloge i ostalo, iz Povjerenstva nam nije odgovoreno.
Mrkonjić je proučila kako su druge države, pa tako i one najhladnije poput Švedske i Finske, reagirale na EU obavezu da se, ali samo ako je to ekonomski isplativo, uvede obaveza individualnog mjerenja potrošnje topline. Hrvatska analizu isplativosti prije uvođenja obaveze ugradnje razdjelnika nikad nije napravila, za razliku od Finske i Švedske, koje su došle do zaključka da bi im to bilo – neisplativo. Pritom, na centralnom grijanju je u Hrvatskoj svega 10 posto potrošača, za razliku od čak 87 posto u Finskoj, ili 70 posto u Švedskoj – puno hladnijim državama koje su zaključile da im razdjelnici ne bi bili ni od kakve korist, dapače.
Prastare studije
»I s tako malo potrošača na centralnom grijanju u Hrvatskoj, zakonom nam je nametnuta obaveza ugradnje razdjelnika. Što je, međutim, s uštedom plinskog etažnog, ili grijanja na drva, koje koristi puno više potrošača?«, pita Mrkonjić. Kako navodi, Finci troše 190 GJ energije po glavi stanovnika, a Hrvati triput manje, 57 GJ. Ipak, svojom su studijom Finci zaključili kako u 99 posto njihovih stambenih zgrada ušteda zbog individualnog mjerenja potrošnje ne bi opravdala visoke troškove ugradnje takvog mjerenja. Stanari mogu jako malo utjecati na potrošnju, a s druge je strane trošak razdjelnika prevelik i ekonomski neopravdan – zaključili su Finci.
Do istog su zaključka došli i Šveđani, dok su Britanci, primjerice, zaključili da građanima ne žele nametati visoke troškove individualnog mjerenja, budući da ih je samo sedam posto priključeno na centralno grijanje. Talijani imaju obavezu ugradnje, s predviđenim kaznama od 500 do 2.500 eura, dakle puno manjima nego u Hrvatskoj, no i tamo je ugradnja obavezna samo ako ovlašteni inženjer ustanovi da će razdjelnici donijeti uštedu – bez smrzavanja. Zanimljivo je, navodi Mrkonjić, da je ugradnja razdjelnika u Europi obavezna samo u Italiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Bugarskoj i Rumunjskoj.
Hrvatska je građanima nametnula obavezu ugradnje skupih, elektronskih razdjelnika, dok primjerice Nijemci ugrađuju jeftine isparivačke, od svega nekoliko eura po komadu, koje predstavnik stanara očitava jednom godišnje. Ugradnja skupih razdjelnika kod nas se zagovara od 2003. godine, a nakon što ugrađivačima taj posao nije išao glatko, 2013. godine se obavezu ozakonilo.
»Sve studije u Europi koje zagovaraju ugradnju razdjelnika nastale su prije Drugog svjetskog rata, budući da se razdjelnici na isparavanje koriste od 1905. godine, i do danas su ostali isti. Njemački Bundestag je građanima koji žele razdjelnike preporučio upravo te, jeftine na isparavanje, nama je pak nametnuta obaveza ugradnje elektronskih, čiji će ugrađivači još godinama zarađivati na očitanjima i servisiranju«, zaključuje Mrkonjić.
