Vesna Škare Ožbolt devet je godina bila savjetnica predsjednika Republike i zamjenica predstojnika Ureda predsjednika i tijekom tog razdoblja svakodnevno je surađivala s Franjom Tuđmanom. Promatrala je izbliza kako se ponašao u brojnim delikatnim situacijama i upoznala ga kao malo tko u Hrvatskoj. U Uredu predsjednika, kaže, našla se sasvim slučajno.

– Prije demokratskih izbora radila sam kao pripravnica u tadašnjem republičkom protokolu Izvršnog vijeća Sabora i pokrivala inozemni protokol. To sam nastavila raditi još nekoliko mjeseci nakon promjene vlasti, ali me nekako zapalo da u travnju 1991. godine na Pagu organiziram veliki skup u povodu 340. obljetnice smrti Bartola Kašića. I tu sam se prvi put srela s Tuđmanom. Bio je tamo jedan organizacijski nesporazum sa sanitarnim inspektorom, koji nije dopuštao da se Tuđmanu pokloni velika torta s hrvatskim grbom koju su radile časne sestre. Razlog je bio što torta nije prošla sanitarni nadzor. Sve se odigralo na trgu punom građana, ja sam se prilično glasno izderala na inspektora da »predsjednik nije sveta krava«, a baš u tom trenutku je iza mene bio Tuđman, čega ja nisam naravno bila svjesna. Čuo me što sam vikala, ali kad sam se okrenula prema njemu, već su ga građani okružili i on je otišao dalje. No, za vrijeme ručka Tuđman me vidio, moje lice je bilo i dalje natmureno, bila sam iživcirana birokratskim pristupima organizatora, pa me on pozvao i pitao ima li kakvih problema. Ispričala sam mu kako su časne sestre napravile tortu s hrvatskim grbom, ali da je zabranjeno da je njemu predaju. Odmah je naložio osiguranju da pronađu tu tortu, a kada su je donijeli, još sam mu rekla da pazi da ne prereže grb. To je, eto, bio naš prvi susret, a on tada nije niti znao tko sam.

Rukom pisan izvještaj

Kada je to saznao?

– Hrvoje Šarinić poslao me da budem pratnja izaslanstva Vijeća republika i pokrajina koje je došlo iz Beograda u posjet pobunjenim područjima u Hrvatskoj. Tri dana sam provela s njima, svašta se događalo u Petrinji, Donjem Lapcu i drugim mjestima, a u Kninu sam se na kraju verbalno sukobila s Milanom Babićem. O cijeloj sam toj turneji na 14 stranica ispisala rukom izvješće Tuđmanu. Nisam dobila nikakav odgovor, a sljedeći moj zadatak bio je otići u Beograd po izaslanstvo iz SAD-a koje je trebalo iz Beograda doći u Hrvatsku. Putovali smo cesnom s hrvatskim oznakama i kod Tovarnika su nas presrela dva miga JNA i tražila da se vratimo u Zagreb. Ja sam rekla pilotu da nastave let i na kraju su nas umjesto na Surčin spustili na Batajnicu, vojni aerodrom. Izvukli su nas iz aviona, pilota odveli, a mene zatvorili u neku praznu kuću. Pustili su me kada je već pao mrak, a kod našeg aviona već je cijelo izaslanstvo po koje smo došli i mi smo se sretno vratili u Zagreb. Odmah smo otišli na sastanak kod predsjednika, a kada me je Tuđman ugledao, njegova je reakcija bila: »Opet vi?« Mislio je na onu našu epizodu na Pagu. Ispričala sam da radim u Ministarstvu vanjskih poslova i sve o našem putu u Beograd. Iduće nedjelje Tuđman me pozvao na razgovor i ponudio mi da budem njegova savjetnica za odnose s javnošću.

Savjetovala sam mu da mora promijeniti način komunikacije s novinarima, što baš u početku nije dobro primio / Foto ARHIVA NL

I kakav je bio taj vaš razgovor za posao?

– Nisam ni znala što bi to bio posao odnosa s javnošću. Bila sam pravnica, kroz protokol naučila sam organizaciju posla, a u to vrijeme sam, već kao zaposlenica MVP-a, radila na otvaranju inozemnih ureda po svijetu. Rekla sam mu zato da nikad prije nisam radila u odnosima s javnošću, odgovorio mi je: »Pa nisam ni ja prije bio predsjednik«. Na to mu nisam imala što više kazati. Pitao me, sjećam se, i koji mi je hobi. Iznenadio se kada sam mu rekla da ga nemam, odnosno da sviram klavir. Uglavnom, prihvatila sam posao o kojem nisam znala ništa i odmah sam počela raditi. Ostala sam cijelu tu nedjelju u Uredu, čak i na dežurstvu cijelu noć, tako da sam kući opet došla tek u ponedjeljak ujutro. Poslije tri sata kod kuće, krenula sam opet u Ured i radila do utorka ujutro. Tuđman me pitao jesam li ja autor teksta na 14 stranica o stanju u Kninu. Potvrdila sam mu to, a on mi je rekao da su mi zapažanja izvrsna, da sam hrabra, ali da mi je rukopis grozan i dječji.

Kako vam je djelovao vaš novi poslodavac?

– Bio je strog i ozbiljan. Prvih mjesec dana nisam baš bila govorljiva, a kada bih nešto iskreno rekla, to ne bi bilo baš po volji predsjedniku. Dovelo me je to do toga da me Šarinić, kao predstojnik Ureda, jednom upitao želim li ja uopće raditi taj posao.

Drama s priopćenjima

Jeste li, barem u početku, bili u strahu od Tuđmana?

– Ne, ali su mi priopćenja stvarala dramu. Bilo mi je to nešto potpuno novo, nisam znala pisati priopćenja i drugi savjetnici u Uredu su mi pomagali. Tuđman je prije objave čitao svako priopćenje, korigirao, čak ispravljao interpunkcije. Ne samo meni, nego i svima drugima. Govore si je sam pisao cijeli svoj mandat. Jako je bio pedantan i pazio je na sve detalje. Postupno sam stjecala njegovo povjerenje. Kada se sam uvjerio da sam korektan suradnik, koji mu kaže sve što misli, koji ništa ne taji i koji se ne boji, počeo me je prihvaćati i davati sve osjetljivije poslove. S odnosa s javnošću prebacila sam se na pregovore s predstavnicima međunarodne zajednice i pobunjenih Srba. Kasnije sam ispred Ureda bila zadužena i za reintegraciju Podunavlja.

Kakva je općenito atmosfera vladala u Uredu predsjednika, jesu li se zaposlenici bojali Tuđmana?

– Jesu, ljudi su ga jako respektirali. Neki se nisu mogli naviknuti na Tuđmanov stil i savjetnici su se učestalo mijenjali. Samo je nas dvoje, troje ostalo uz njega čitavo vrijeme. Strogost mu je bila konstanta, ali to je bila samo njegova vanjština, imala sam prilike vidjeti da su mu oči znale zasuziti kada bi primio vijest da su branitelji poginuli ili doživjeli neku nesreću. Teško je proživljavao sve tragične događaje. Iznutra je bio emotivac, a izvana prilično krut, skrivao je svoje osjećaje.

Jeste li mu pokušavali savjetovati da bude manje krut u javnim nastupima?

– Jesam, i to nakon incidenta s četiri dopisnice srpskih medija, dok je Ured predsjednika još bio u Banskim dvorima. Njih četiri bi na svakoj tiskovnoj konferenciji pitanjima provocirale predsjednika i izbacivale iz takta. Nakon jedne takve tiskovne, na stepenicama Banskih dvora razljućeni Tuđman mi je predbacio da im nepotrebno dajem riječ. Rekla sam mu da nije problem to, niti njihova drska pitanja, nego u njegovom načinu odgovaranja. Tada sam mu kazala da mora promijeniti način komunikacije s novinarima. Jako je teško primio moje riječi, dobila sam od njega žestoku jezikovu juhu. Istina, nisam baš ni ja bila ugodna u tom razgovoru. Ali, kada bih mu kasnije savjetovala da primi nekog stranog novinara koji je, inače, negativno pisao o Hrvatskoj, uvijek bi to učinio i zajedno smo tako »peglali« incidentne situacije, primjerice slike pozdravljanja sa »Za dom spremni« i slično. Tuđman bi im u tim prilikama objašnjavao da to nije državna politika. Sjećam se kako je upravo od francuskog novinara saznao za postojanje logora HVO-a u Mostaru. Bio je šokiran i odmah je zvao ministra Šuška, a ministra Granića je poslao u Mostar da zatvori taj logor.

Franjo Tuđman bio je mirotvorac koji je do beskraja tražio mirno rješenje, kaže Vesna Škare Ožbolt / Foto ARHIVA NL

Uvijek se ističe da je Tuđman bio radoholičar.

– Mi smo bili država u nastajanju, puno smo improvizirali, ali on je bio vrlo organiziran i zahtjevan, nije dolazilo u obzir da netko ne napravi ono što je morao. Tuđman je u svoj Ured dolazio ujutro u 8 i 25, a kući prvih godina bi išao u tri, četiri po noći. Dakle, praktično cijeli dan je boravio u Uredu. Imali smo dežurstva i znali smo ga zvati doma kada bi na par sati otišao spavati, ako smo procijenili da je potrebno.

Kako je Tuđman donosio odluke?

– Uvijek se konzultirao s drugima. Pažljivo je slušao, bilo je tu i sukoba mišljenja, a nekad je usvojio što mu je sugerirano. Neke je odluke donosio brzo, a o nekima je prethodno dosta razmišljao i konzultirao se.

Je li bio nervozan čovjek?

– Puno je toga koordinirao, sve se slijevalo njemu jer smo bili u polupredsjedničkom sustavu i bio je netrpeljiv prema šlamperaju, sporosti, neorganiziranosti i budalaštinama. Tuđmanu se nije moglo prodavati maglu. Volio je čuti šalu, ali šaliti se uopće nije znao.

Nije dobro reagirao na, recimo, nečiju ironiju?

– Ne, ironija nije prolazila kod predsjednika.

Nije bio paničar

Je li bio paničar, naročito dok je rat trajao?

– Nije bio paničar, bio je borben. Sve je emocije držao u sebi, vjerojatno ga je to i koštalo zdravlja.

Kažete da je bio netrpeljiv prema glupostima, je li Tuđman bi nezadovoljan svojim suradnicima, u Vladi, HDZ-u?

– Da, bilo je onih koji su mu dizali živce i za njih je govorio da ništa ne razumiju, da nemaju pojma. Nije takve odmah smijenio, ali na njih više nije ozbiljno računao. Neke je, istina, taktički trpio jer je to morao. Neki su mu suradnici bili i prijatelji.

Koji?

– Održavao je prijateljske odnose sa Šuškom, Jarnjakom, ali prijatelje je uglavnom imao izvan politike. Tuđman je jako inzistirao na politici pomirbe i da svi budu zastupljeni. Sjećam se njegovih sastanaka s ljudima koji su iz jugoslavenskih državnih službi, iz diplomacije i vojske, prelazili u hrvatske, koje su se tek formirale. Iznimno mu je bilo stalo da što više tih ljudi dobije na svoju stranu. Spojio je iseljenu Hrvatsku s ljudima koje je povukao iz saveznih jugoslavenskih institucija, kao i s mladima, domoljubima bez iskustva koji su se borili za Hrvatsku. To što ih je sve uspješno povezao bilo mu je najveće postignuće jer ta je sinergija stvorila državu. Znao mi je reći da ne može državu stvarati samo s djecom, misleći na nas mlade. Jugoslavenski generali koji su se odazvali njegovom pozivu, hrvatski diplomati iz jugoslavenskih službi i obavještajci koji su se stavili na raspolaganje Hrvatskoj, pomogli su izgraditi državni i obrambeni sustav.

Jeste li čuli kada Tuđmana da govori o Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču?

– Jesam, on ih je pozvao da se stave u hrvatsku službu. Odazvali su se i pomogli mu da organizira obavještajni sustav Hrvatske, obavili su velike i vrlo osjetljive stvari za našu državu. Jednom sam ga pitala zašto ih toliko forsira, udario je šakom po stolu i rekao: »Oni su potrebni, puno su pomogli«.

Franjo Tuđman je bio strog i nije se znao šaliti, ali mu se nije moglo prodavati maglu – Vesna Škare Ožbolt / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Cijenio je i Tita.

– Je, cijenio ga je. O njemu je govorio kao povjesničar i stalno tvrdio da Titovu ulogu treba sagledavati cjelovito. Često je isticao kako ga je Tito spasio da ne strada od velikosrpske ideologije koja je već tada vladala. Poruka Tita Tuđmanovim neprijateljima bila je: Tuđmanu ne pakirati!

Koje je strane državnike naročito simpatizirao?

– Margaret Thatcher je jako cijenio, kao i Helmuta Kohla. Sjajan je odnos imao s Madeleine Albright, ali kada je ona zadnji put bila u Zagrebu, njihovi suradnici su ih u pripremi razgovora posvađali. Čini mi se da je bilo nešto o tjedniku Feral Tribune, na koji se Tuđman ljutio, ali ga nije gasio. Kasnije ga je ugasio jedan, samo u percepciji demokratičniji predsjednik Vlade.

Je li Tuđman u Uredu predsjednika ikad govorio o članovima svoje obitelji, eventualnim obiteljskim problemima?

– Nije, odvajao je posao od obitelji.

Oko Tuđmana je stalno bila neka pompa, neki bi rekli da se gradio kult njegove ličnosti. Kako ste vi to doživljavali?

– Kao prvo, u Tuđmanovom obnašanju predsjedničke dužnosti postoje dvije faze, prije bolesti i nakon što se teško razbolio. Mi koji smo bili u njegovoj blizini jako to dobro znamo. Kada su mu u bolnici Walter Reed Amerikanci rekli da mu je preostalo još samo šest mjeseci života, savjetovali su mu da se vrati u Hrvatsku i posvršava sve svoje političke poslove. Po dolasku u Hrvatsku s mjesta predstojnika Ureda smijenio je Ivu Sanadera i ponovo doveo Hrvoja Šarinića, a on je otišao u Francusku kod liječnika koji je tada najviše napredovao u tretmanu neoperabilnog karcinoma želuca. Taj je liječnik, predstavljen kao francuski novinar, s medicinskom sestrom povremeno dolazio u Ured i u Tuđmanovoj sobi za odmor ga liječio. Nitko nije znao za to.

Utjecaj bolesti

Kako je to bolest utjecala na Tuđmana?

– Ispočetka je bilo dobro, tumorski markeri su se spustili ispod 20. Ali, kasnije su mu se metastaze proširile na druge dijelove tijela i on se mijenjao. Zatvarao se u sebe, reducirao je sastanke i posjete, više se informirao putem pisama i telefonskih razgovora. Trpio je velike bolove i jako je reducirao svoj protokol.

Nisu mu smetale sve te manifestacije divljenja njemu?

– Koje?

Proslave njegovog rođendana u HNK-u i slično. Općenito mislim na status u javnosti kakav poslije njega nije ni izdaleka imao niti jedan hrvatski državni dužnosnik.

– I strani predsjednici, američki, francuski, imaju rođendanske proslave. Ne smatram da je to bio problem, nije tu bilo nikakvog kulta ličnosti. Problem je bio, kao što sam rekla, što se s bolešću sve više zatvarao, a unutar HDZ-a je za to vrijeme bjesnio sukob u kojem Tuđman nije više bio u stanju prepoznati tko je prav, a tko kriv. Ta bolest ga je sasvim obuzela.

Je li Tuđman bio vjernik?

– Ne znam, niti je to u Uredu bio nekakav znak raspoznavanja. Išao je on na mise, ali bilo je to više protokolarno. U Uredu predsjednika uopće nije bila tema tko je vjernik, a tko nije, nije se pričalo o tome.

Koje takozvane male stvari vezane za Tuđmana pamtite?

– Recimo kada bismo se on, Šarinić i ja vratili s godišnjeg odmora, okupio bi nas i opušteno smo pričali o svemu i svačemu. Volio je zapitkivati tko kako živi, zanimalo ga je to.

Je li vodio računa o mjestu u hrvatskoj povijesti koje će mu pripasti?

– Ne bih rekla da se time previše bavio. Nije ni imao vremena za to, devedesete su bile vrlo intenzivno razdoblje i iz minute u minutu se nešto događalo. Posljedica toga je i činjenica da je puno toga samo prošlo pokraj Tuđman, kao privatizacija o kojoj nije imao blage veze i prepustio ju je ljudima iz Vlade. Dolazile su i o tome do njega svakakve informacije, ali Tuđmanov je fah bila geopolitika i to ga je u potpunosti okupiralo. Uvođenje kune, privatizacija, stvaranje tajkuna, sve je to prolazilo i blizu i daleko od Tuđmana. Blizu utoliko što je znao za to, a daleko jer se nije u to razumio. Razumio se, kažem, u geopolitiku, taktiku ratovanja, premda je Tuđman bio iskreni mirotvorac. Ako o nečemo mogu svjedočit, mogu o tome da je bio mirotvorac koji je do beskraja tražio mirno rješenje.Tuđman nije bio ratni huškač i nikome nije dopuštao da bude huškač. Nas je slao na mirovne pregovore i kada oni više nisu imali rezultata. On je doista bio pravi mirotvorac.

Kako bi Tuđman funkcionirao u današnjoj politici?

– Tuđman iz prve polovice devedesetih prilagodio bi se današnjoj politici. Odnosno, Tuđman ne bi dopustio ovakvu estradizaciju politike, imali bismo puno seriozniju politiku. Tuđmanova paradigma objedinjene Hrvatske bila je modernija nego ovo koju danas imamo.