Drugi ožujka je datum kada Labinština slavi obljetnicu Labinske republike, događaja iz 2. ožujka 1921. kada su rudari pod vodstvom Ivana Pipana ustali protiv socijalnog ugnjetavanja i iz Vineža s Krvove place krenuli u 30-dnevni štrajk u kojem su uspostavili svoju samoupravu, nazvanu Labinska republika. Toga se dana nekada na Labinštini slavio i Dan rudara.

Rudnik i rudari glavna su tema drugog ožujka pa smo i mi uoči obilježavanja 103. obljetnice Labinske republike razgovarali s dvojicom bivših rudara.

Skromne mirovine

Bećo Redžić Duka, stigao je u Labin kao 21-godišnjak u ožujku 1978. iz Lukavca pored Tuzle i zaposlio se u labinskom rudniku kao pomoćni kopač ugljena. Zatim je postao cijevar i radio u rudniku Tupljak posljednjem ugljenokopu u Hrvatskoj, do njegovog zatvaranja 1999. godine te aktivno sudjelovao u njegovom zatvaranju

– Sve mi je bilo dobro u rudniku što se tiče posla pa bih se i danas vratio. Jedino nisam odmah dobio stan nego tek nakon 40 godina. Do tada sam živio u samačkom hotelu i bio podstanar, tri puta sam se ženio i tek s trećem ženom dobio sam gradski stan. Zadovoljan sam tim rudarskim danima. Čak sam iz Lukavca doveo u rudnik Labin još 28 radnika. Iz tih dana najviše pamtim prijateljstva i slogu među rudarima što i danas traje, ali pamtim i nekoliko nesreća. Dosta rudara sam spasio i vadio iz teških situacija, primjerice braću Osmić koje je zatrpao ugljen i Fikreta Smajlovića kojeg je kompletno zatrpao zasip, odnosno drobljeni ugljen kojim smo zatrpavali prostor iz kojeg se vadio ugljen pa sam ga izvadio van, govori nam Bećo koji je u mirovini već 23 godine.

Bećo Redžić Duka i Nevio Stanić / Foto B. BIOČIĆ

Danas obrađuje, obrezuje i održava tuđe masline a jedan Rus ostavio mu je na brigu 650 svojih maslina. Uz to hoda, šeta i druži se s prijateljima, bivšim rudarima za koje kaže da žive – kako koji.

– Uglavnom su svi ostali ovdje nakon zatvaranja rudnika, rijetki su se vratili u Bosnu. Mirovine se kreću od 500 do 800 eura pa se uglavnom živi skromno, ja imam 600 eura mirovinu, treba platiti sve skuplje režije i preživjeti od ostatka do nove mirovine. Mnogi se snalaze radeći sa strane razne poslove u građevini, poljoprivredi, uslužnim djelatnostima, itd. Ja sam zadovoljan, zdravlje me dobro služi osim što su me malo stisla leđa ali to je posljedica rada u rudniku gdje sam dizao teške terete, kaže 69-godišnji Bećo zvani Duka kojeg je upravo tražio jedan maslinar da mu dođe raditi u masliniku.

Prave odluke

Nevio Stanić iz Tupljaka ima 73 godine i u rudniku je Tupljak i Potpićan proveo 27 godina od kojih 24 u jami a tri vani na separaciji. Počeo je kao NK radnik, a u mirovinu je otišao kao VK kopač s 40 godina beneficiranog radnog staža, nekoliko godina prije zatvaranja rudnika Tupljak. U mirovini je već 30 godina i ne voli baš pričati o tim danima.

– Većinom sam sve zaboravio, radije se ne sjećam nego se sjetiti tih dana u rudniku gdje sam radio opasan posao u ruševinama. Mi smo zatrpavali prostor iz kojeg je iskopan ugljen gdje je bio veći pritisak. Morali smo dobro procijeniti krovinu odnosno strop iznad sebe, drži li ili će pasti, je li stabilan ili nije. Srećom nikad nas nije pogodila neka nesreća ili ozljeda jer smo dobro procjenjivali i donosili prave odluke. Bilo je uglavnom ogrebotina ali ništa teže. Kad si mlad sve je dobro, govori nam Nevio koji ističe da je tada u rudniku Tupljak i jami Pićan radilo više od sto ljudi s područja Pićna, Potpićna i Kršana.

Zbor radnika u rudniku Tupljak prije zatvaranja / Foto PRIVATNA ARHIVA

Rudnik je hranio te obitelji koje se danas uglavnom bave poljoprivredom i turizmom.

– Živjelo se nekad od rada u rudniku koji je izgradio taj kraj kao i Labin i Rašu iako je mnogo novaca odlazilo u Beograd. Danas se drukčije živi, ja se bavim poljoprivredom za svoje potrebe, imamo 600 čokota loze, 70 stabala masline, volim biti u prirodi, ići na šparoge i na karte s prijateljima s kojima uopće ne razgovaramo o rudniku nego o drugim temama, a vozim i skuter. Volim društvo, doma sam samo kada trebam jesti, imam veliku obitelj i dvije unučice koje jako volim. Nemam sat ni mobitel, ne volim da me nitko smeta, a uvijek znam otprilike koje je vrijeme, to mi je dovoljno. Zdravlje me dobro služi, ja i supruga imamo mirovinu, nemam se što žaliti, samo neka dura, kaže Nevio te ističe da je rudarenje težak posao koji nastoji zaboraviti, ali i da se bivšim rudarima danas poklanja premalo pažnje.

Bećo u rudniku / Foto PRIVATNA ARHIVA

Rudarska marenda

Mnogi su nam nekadašnji labinski rudari često znali reći da ih se spominje samo jednom godišnje kada je proslava obljetnice Labinske republike na koju se ne pozivaju, već sudjeluju uglavnom političari koji drže šablonizirane govore o Kovi i kovarima i polože vijenac na Krvovu placu na Vinež te učenici koji recitiraju pjesme o rudniku, rudarima i njihovim nonićima. Voljeli bi nekadašnji rudari da se organizira njihovo okupljanje i neka rudarska marenda. Sami rudari nažalost nisu zadržali tu tradiciju okupljanja kao nekada za Dan rudara koji je bio i dan bivše općine Labin i neradni dan s mnogo manifestacija.

Bivših rudara svake je godine sve manje, sve se rjeđe viđaju, solidarnost, prijateljstvo i drugarstvo nekada je bilo na visokoj razini a danas su prepušteni sami sebi i svojim obiteljima u kojima ima već drugog i trećeg naraštaja. Rudari su socijalna skupina u nestajanju koja je izgradila mnoge tvornice i objekte na Labinštini, turizam u Rapcu, infrastrukturu, a iza njih ostaje i puno simbolike koju treba prenositi na mlade naraštaje. Stoga zaslužuju barem da ih netko okupi jednom godišnje i jednu rudarsku marendu.