snimila Slavica Bakić
Jedan čovjek ne može napraviti ništa sam. Uvijek treba tim. Ja sam imao sreću da sam radio u dobrom timu, prije svega s najboljim prijateljima, Stjepanom Pipom Brkljačićem i Lujom Ercegom. Naravno, imao sam sreću i da su tu bile brojne žene, počevši od moje majke i bake, koje su me naučile emocijama i upornosti, potrebnima za posao u turizmu.
Selimir Ognjenović, vlasnik tvrtke I.D. Riva Tours, njemačkog touroperatora specijaliziranog za dovođenje gostiju u Hrvatsku, u travnju ove godine napunit će 70 godina. Prije pet godina povukao se s čela tvrtke koju je 1995. godine osnovao s prijateljem Stjepanom Brkljačićem, njegovim kolegom i prijateljem Pipom. Tvrtku je prepustio, kako kaže, mladim snagama jer, mišljenja je, turizam je posao za mlade.
I sam je mlad krenuo u taj posao, u tvrtki Bemex Tours, najvećem hrvatskom touroperatoru u bivšoj državi. Bila mu je 31 godina kada je otišao u predstavništvo te tvrtke najprije nekoliko mjeseci u Belgiju, a zatim u Nizozemsku. Samo četiri godine kasnije, kada mu je bilo 35 godina, postao je zamjenik glavnog direktora, a još četiri kasnije, s 39, i glavni direktor te tvrtke koja je do 1990. godine i početka Domovinskog rata ubrzano rasla. No, 1994. godine, zbog neugodnosti koje je doživio, odlučio ju je napustiti. S njim je otišao i Stjepan Brkljačić, a godinu dana kasnije, 1995. godine, pokrenuli su I.D. Riva Tours, agenciju koja je ove godine na tradicionalnoj »hrvatskoj večeri« koju tvrtka organizira za vrijeme najvećeg minhenskog turističkog sajma f.re.e, obilježila 25. godišnjicu rada.
Bakina svijeća
Stara je izreka da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena. Selimir Ognjenović to ne krije. Naprotiv, to stalno naglašava, da iza gotovo svega što je postigao u životu stoje upravo – žene. – Ovo je najvažnija fotografija u mojem uredu, govori pokazujući crno-bijelu fotografiju na kojoj je nasmijana mlada žena s dva dječaka. To je njegova majka Branka, Selimir i njegov četiri godine mlađi brat Branko, jedan od najboljih hrvatskih kuhara.
– Kad sam se rodio, moj otac Josip je još studirao. Majka je imala 20 godina kad je rodila svog prvog sina, mene. Kad sam imao četiri godine, rodio se moj brat s kojim i danas imam odličnu vezu i kojeg volim iznad svega. Tata je bio veterinar u Kapeli, selu pored Bjelovara, grada u kojem sam rođen. Bio je vrlo uspješan, ljudi su ga obožavali u selima u kojima je radio. Međutim, mati, koja je šivala i završila školu za modistice, bila je vrlo ambiciozna i nije željela da njezini sinovi ostanu u seoskoj školi pa se selimo. Otac dobiva posao u Bjelovaru i ja tu počinjem ići u peti razred osnovne škole, a brat u prvi. Završavam bjelovarsku gimnaziju – i danas tvrdim jednu od najboljih gimnazija onog vremena u čitavoj Hrvatskoj, počinje priču čovjek kojega svi, bez obzira na dob, uglavnom zovu imenom – Selimir.
Razgovaramo u njegovom »umirovljeničkom kutku« u koji je preselio nakon što je ured prvog čovjeka I. D. Rive prepustio mlađem nasljedniku, Konstantinu Gaintanidesu. Ured se nalazi na adresi Neuhauser Straße 27, u jednoj od glavnih ulica Münchena, iznad jedne od najstarijih minhenskih pivnica – Augustiner.
– A ovo je najvažnija stvar u uredu, govori pokazujući veliku žutu svijeću, postavljenu na povećoj hrpi tiskovina. Na svijeći je crno-bijela fotografija na kojoj je još jedna žena i zavjetna sličica svetog Antuna. – To je svijeća moje bake, a ovo ispod nje, to su sve brošure Riva Toursa tiskane u 25 godina postojanja tvrtke. Svake godine kada se napravi nova brošura, onaj tko je radi, donese je meni, ja podignem svijeću i ispod nje stavim brošuru, priča nam priču o tom »najvažnijem predmetu« Selimir, otkrivajući da je upravo njegova baka – baba kako je zove – još jedna važna, možda i najvažnija žena zaslužna za njegov uspješni životni put.
Ludmila Ivanković, tako je baki bilo ime, na fotografiji je koja stoji, učvršćena voskom, na svijeći. Bila je vlasnica mlina pored Bjelovara, i najveća potpora Selimiru, ali i njegovoj majci u podizanju sinova i usmjeravanju njihovih života.
– Vidite da sam jako vezan uz svoju mamu i babu. Možda sam zato izabrao turizam. U turizmu vam ustvari najviše rade žene, muškarci samo uzimaju slavu. A nije čudo da rade žene jer je to posao u kojem je potrebno puno emocija i puno rada. Treba imati strpljenja i ljubavi. To sam 2008., dakle prije 12 godina, i rekao u svom govoru na tradicionalnoj večeri što je Riva organizira. Izašao sam na binu i rekao: »Ovo je moj govor!« i izvadio ovaj papir…, govori Selimir i odmata poduži list papira na kojem je ispisano 77 imena. Sva su ženska.
– Ovo je spisak svih žena od kojih sam ja učio u poslu i kojima sam zahvalan, objašnjava, čitajući nasumice imena s papira: – Gracijela Osojnak, Krstijana Ribarić, Iva Vucelić pokojna s Lošinja, Katja Blaško, Dunja Stipišić s Cresa, Vera Popović, Beti Rotar, Katja Kovač, Pave Župan, Ombreta Ilijašić…
– Pitali su me kada sam odlučio da idem u penziju. Kako ja inače sve volim okrenuti na šalu, rekao sam da sam jedno jutro gledao film o Tarzanu s Johnnyjem Weissmullerom i zamislio se kako bi to izgledalo da taj Tarzan ima 65 godina, profula lijanu, da mu škripe koljena i ruke, da zove slona, a dođe mu nosorog… Starac u džungli. A kada su se onda neki poveselili da to znači da ću se potpuno maknuti, rekao sam da sam gledao malo kasnije još jedan film, o jednom mudracu u pustinji kojemu svi dolaze pitati ga za savjete. Razmišljao sam jesam li ikada vidio da je taj mudrac mlad i našao sam rješenje: sjest ću i čekati da me netko pita. I tako je sada u Rivi. Mene, tko želi, dolazi pitati za savjete, a sve ostalo radi direktor. I to funkcionira, mislim jako dobro, kroz smijeh priča Selimir.
Ne zaboravlja spomenuti ni Dragicu Sladovljev, šeficu Rive u Hrvatskoj:
– Ona je uspjela na nove generacije naših djelatnika prenijeti jednu stvar važnu za budućnost firme naše veličine – ljubav za posao i uživanje u tome kada uspiješ dokazati da si, iako nisi preveliki touroperator, ipak bolji od onih najvećih.
Slučajni odabir
U turizmu je, priznaje, završio sasvim slučajno. U mladosti, njegovi su planovi bili sasvim drugačiji.
– Milojko Mike Vucelić, poznati fizičar i jedan od direktora američkog svemirskog programa Apollo, inače rodom iz Garešnice, išao je u školu s mojim roditeljima. Ljeti, kada bi dolazio iz Amerike, dolazio bi kod moje bake uz čiji je mlin bio bajer na kojem je bilo kupalište i okupljalište bjelovarske mladeži. I ja sam već tada bio u dobi kad sam tamo odlazio na druženja. »Samo ti završi školu, i doći ćeš k meni«, govorio mi je. Ja, naime, tada imam izrazitu naklonost prema fizici i prirodnim znanostima. Nakon gimnazije odlazim u Zagreb upisati atomsku fiziku, ali padam na prijemnom i to zbog tipičnog provincijskog kompleksa – jedan zadatak smatram da je apsolutno ispod mog nivoa budućeg atomskog fizičara da bi se to trebalo riješiti samo Pitagorinim poučkom, pa to zakompliciram integralima i derivacijama, dobijem negativne bodove i ne upadnem na listu onih koji će krenuti prema atomskoj fizici. Upisujem se na PMF, na geologiju i to završavam puno lakše, a usput imam vremena i za hokej na ledu koji sam prije igrao na bari, a sada ga igram na pravim igralištima. Taj sport i fakultet obilježavaju moju mladost.
Čovjek kojega se često naziva doajenom hrvatskog turizma i sam voli putovati. Nekada je, kao mlad, jako puno putovao. Obišao je veliki dio svijeta, a kako je radio u avijaciji, imao je karte gratis i jedne je godine, kaže, čak 14 puta bio u Parizu, išao je kad god je mogao. Kasnije su došla putovanja vezana uz poslove, koja su mu isto toliko draga, ali su potpuno različita jer uglavnom s aviona odlazi u ured, a zatim se vraća u avion. Sa svih putovanja slao je razglednice svojoj mami Branki, koja je umrla prije devet godina, pa joj je tako iz Pariza, kada je tamo odlazio poslovno, pisao kako to »nije isti grad«. – Kasnije su putovanja uglavnom bila vezana uz Hrvatsku, hodao sam po obali i uvijek bih nešto novo vidio. Bio sam spreman pogledati svaku kuću, svaku sobu, i upijao sam kao spužva. To je također bio lijep period, zaključuje.
Ali pojavljuje se još nešto. Kad ste mladi, najviše što vam treba je lova. I ja vidim da se traže vodiči za francuske lovce koji dolaze u Hrvatsku. Francuski sam učio u bjelovarskoj gimnaziji, toj istoj najboljoj gimnaziji, i naučio sam ga toliko da sam mogao postati turistički vodič, i to u ekipi koju vodi Stjepan Brkljačić, tada mladi direktor Generalturista koji dovodi francuske grupe. Sve je to izgledalo prelijepo, a što je najvažnije, osim novca i manče koja je u to vrijeme bila toliko velika da sam za vikend mogao zaraditi svoju mjesečnu stipendiju, ja sam zavolio taj posao s ljudima. Kada sam završio fakultet, našao sam se pred teškom odlukom – diplomirao sam na PMF-u, ali želio sam ostati u turizmu, priča dalje Selimir Ognjenović.
Na kraju se ipak odlučuje za turizam. Počinje raditi u JAT-u, a zatim dobiva ponudu za mjesto u Bemex Toursu i odlazi u Belgiju s Brkljačićem.
Kada je riječ o Kvarneru, Selimir Ognjenović kaže da on nikada nije bio tipična touroperatorska destinacija, nego je uvijek više bio okrenut individualnim gostima i autobuserima pa nestankom velikih touroperatorskih tvrtki početkom 1990-ih nije bio toliko pogođen.
No, za Kvarner je, mišljenja je, najvažnije ujedinjavanje i zajedničko djelovanje. Sam ima vrlo pozitivan stav o tome što radi Kvarner, a osobito su ga dojmile riječi Tanje Augustinović, više savjetnice u TZ Kvarnera, koja goste na Kvarner poziva riječima: »Dođite k nama, jer smi mi navikli živjeti s vama. Kada vas, turista, nema na Kvarneru, nama je prazno. I to ne samo nama koji živimo od turizma, nego svima. Turisti, vi ste dio našeg života i mi smo veseli kada dođete k nama«. To je, kaže, jaka poruka.
– U ovome trenutku velika je šansa EPK jer najveći broj novinara koji me zovu i mojih prijatelja, traže podatke o Rijeci, kaže, dodajući da je veliko bogatstvo primorsko-goranske regije i Gorski kotar te da ne sumnja u dalji napredak Kvarnera kao destinacije, tim više što je već postao prepoznatljiv, osobito na njemačkom tržištu, a posebice u južnim pokrajinama i to upravo u Bavarskoj i Baden-Württembergu.
– Onda se pojavio problem u Nizozemskoj gdje je INA, koja je radila Bemex Tours, tamo zaposlila nekog Nizozemca koji je gubio novac i nisu znali što će s njim. Ja sam kao najmlađi bio najpogodniji da me se pošalje tamo. U tome sam prepoznao veliku šansu i imao sam veliku potporu Brkljačića koji je ostao u Belgiji i bio mi je šef. Bez imalo skromnosti mogu reći da sam tamo učinio čudo, u roku tri godine pregazio sam Jugotours, i to doslovno. U petoj godini imao sam 50 posto više gostiju nego oni i postao sam svojevrsna »turistička zvijezda«. Počeo sam u svemu tome jako uživati, ali sam osim toga puno radio. U jednoj godini organizirao sam 60 filmskih večeri s projektorom koji se okreće ručno, pokrenuo sam prve direktne autobuse…
Od svega toga prosperirao je čitav turizam jer su u Jugotoursu, boreći se protiv nas, također rasli. Ali onda dolazi rat, sve se zaustavlja. Jugotoursovi su vlasnici u Beogradu, njihovi interesi više nisu u Hrvatskoj, a ne postoji ni spremnost hrvatske strane da im se da prilika, oslikava svoje početke u turizmu naš sugovornik, te nastavlja:
»Nezgodno« ime
– U Bemex Toursu bio sam tada generalni direktor. Vidim da postoji problem jer Hrvatska nije imala nikakve infrastrukture, sve je bilo u rukama Turističkog saveza Jugoslavije, Jugotoursa… Nudim zato program prema kojemu bismo mi koji već radimo vani pomogli u održavanju turizma prema Hrvatskoj. I to je period na koji sam izuzetno ponosan.
