Prof. Ivan Grdešić, politolog, bivši veleposlanik u SAD-u i danas dekan Fakulteta za međunarodne odnose i diplomaciju Libertas, nedavno je u SDP-u preuzeo mjesto predsjednika Središnjeg savjeta SDP-a, tijela koja okuplja sve stručne savjete stranke i formulira prijedloge novih programa i politika. S prof. Grdešićem razgovarali smo o novim programima, ali i budućnosti SDP-a.

Imenovani ste voditeljem Središnjeg savjeta SDP-a. Koji su vam osobno glavni ciljevi u tom novom poslu?

– Glavni odbor SDP-a sredinom je prosinca prošle godine glasanjem prihvatio prijedlog predsjednika stranke Peđe Grbina pa sam tako sada voditelj Središnjeg savjeta. Imam pozitivna iskustva o radu tih savjeta u vrijeme Ivice Račana, naravno, vremena su se promijenila, ali neki utjecaji mislim da su vrijedni i korisni i danas.

​Otvaranje prema društvu

​Na primjer, otvaranje stranke prema nečlanovima, posebno u znanosti, kulturi i strukama, otvaranjem prostora za razgovor, slušanje, nove ideje i pristupe. Ni ja nisam član stranke. Opterećenost političkih-stranačkih lidera dnevnom politikom, parlamentarnim raspravama, medijskim napisima, pa i unutarstranačkim sukobima, onemogućuje im da otkrivaju što u društvu klija kao nova mogućnost ili novi još nedefiniran problem. Ljudi izvan stranke, a bliski njezinim načelnim pogledima, mogu donijeti ta nova saznanja na dnevni red stranke. Savjeti, kada budu u cijelosti oformljeni, moći će doprinijeti analitičkim, stručnim, prilozima izradi stranačkih i izbornih programa.
Dakle, želio bih da savjetima otvorimo stranku prema društvu, s jedne strane, a s druge, da ostvarimo pretpostavke za uvođenje znanja u buduće stranačke pozicije i politike.

Ključni dio novog programa stranke pod vodstvom Grbina bit će upravo sugestije svih savjeta i Središnjeg savjeta. U kom smjeru treba ići novi program, što su njegove glavne karakteristike, ali i ciljevi?

– Stranački programi uglavnom su slični popisi želja, obećanja i nadanja. Sve stranke žele i obećavaju napredak, bolji standard, zapošljavanje, borbu protiv korupcije, itd. Razlikovanja su tako u vrijednosnim naglascima, manje ili više privatne inicijative, konzervativizma, domoljublja, europeizma i slično. Ne zavaravajmo se da stranački programi dovode do izbornih pobjeda, ali oni su ipak izvor stavova koji čine vrijednosnu strukturu stranke, odgovaraju na dileme članstva i javnosti, nude smjernice i upute kada nas vanjski pritisci pokolebaju. Zato stranački programi imaju trajniju vrijednost, ali svako novo političko vodstvo nastoji unijeti nešto svojih vizija i odgovora na izazove promjena u okolini. Budući politički program SDP-a tako će odražavati te trajnije vrijednosti socijaldemokratskih odgovora na probleme društva i državnog funkcioniranja, ali i odgovora novog vodstva na novonastale probleme.
Ja ću nastojati da savjeti doprinesu, prije svega, u ovoj drugoj komponenti, tako da se politički i izborni programi referiraju na posljedice potresa i COVID-19 epidemije. Pri tomu mislim da u ovoj dvostrukoj katastrofi moramo naučiti važne lekcije, gdje smo kao društvo i država podbacili, a gdje smo uspjeli uspješno se oduprijeti udarima kriza. Građani žele konkretne odgovore, životne, a sada smo u situaciji da dugoročno odgovorimo na osviještene propuste, na primjer u zdravstvu, u strukturi gospodarstva, teritorijalnom ustroju, u definiciji i provedbi sigurnosnih politika, u konceptu državnih zaliha, ulozi gradonačelnika, itd. Kao što potres otkrije sve slabosti gradnje, nemilosrdno pokazujući gdje smo nepotrebno štedjeli ili bili neznalice, tako i je i ova epidemija pokazala što smo zapustili pod zovom profita, kako nam se korupcija i protekcija probijaju u javnom zdravstvu, kako nam je upravljačka struktura u javnim poslovima birana podobnošću i sada trpimo njihovo nesnalaženje i improvizacije. Istovremeno, pokazalo se da smo u nekim područjima rada i života iznenađujuće uspješno odgovorili na krizu, u obrazovanju, u upotrebi novih tehnologija, u zdravstvu ponovno pokazali požrtvovnost i znanje medicinskog osoblja.

Ivan Grdešić / Foto: D. KOVAČEVIĆ

Odgovori iz krize

Kako vidite situaciju u Zagrebu?

– U Zagrebu svjedočimo svojevrsnom nadmetanju središnje vlasti i gradonačelnika, svjedočimo da je pozicioniranje pred nove lokalne izbore važnije od obnove grada i brige za njegove građane. No, da se vratim na cjelinu, ove dvije krize, ako se iskreno zagledamo u njihove posljedice, dat će nam jasne odgovore i upute za sve stranačke programe i državne prioritete. Naši građani ponudili su u ovim krizama ono što oni imaju, solidarnost prema žrtvama epidemije i stradalima u potresu, strpljenje i nadu, ali od vlasti isto tako traže solidarnost, a ne politiziranje, te pravednost u podjeli pomoći i cijepljenju. Eto, to je ono što bih želio vidjeti u programu SDP-a tu vrstu dijagnoze pretočene u konkretne odgovore i mjere.

​SDP je dugo u krizi, pa i kadrovskoj, posebno pred ove lokalne izbore. Kako bi se predsjednik stranke Grbin trebao postaviti u vođenju stranke da se vidi da se stranka pomiče iz stagnacije u kojoj se našla? Koje je po vašem mišljenju rješenje za tu situaciju, kako da SDP zadrži status lidera oporbe?

– Političke stranke, kao mehanizmi artikulacije posebnih interesa i njihove realizacije kroz sustav predstavničke demokracije, prve su na udaru onih procesa koji razjedaju demokracije i demokratske institucije. Tu mislim prije svega na radikalizaciju političkih stavova, radikalizaciju koja postaje netolerantna prema drugačijima, agresivna pa i opasna. Dalje, populizam kao demagoška taktika pojednostavljenih i jednostranih odgovora okrivljenjem drugih za naše stanje. Sve to u društvenom ambijentu nevjerojatnih socijalnih razlika i tehnologija društvenih mreža koje proizvode komunikacijske balone u kojima odjekuju i vraćaju nam se naše vlastite riječi, riječi istomišljenika, stvarajući osjećaj moćne mase i realnosti koju si zamišljamo. Sve političke stranke koje su izgrađene na tradicionalnom modelu masovnih političkih stranaka s početka i sredine prošlog stoljeća danas su suočene s tim pritiscima i izazovima. Zbog svega toga odgovoriti na vaša pitanja nije jednostavno.

SDP je proteklih godina imao izbornih uspjeha i neuspjeha. Stranka je prolazila kroz dvije tranzicije, prve nakon pobjede na parlamentarnim izborima 2011. kada postaje stranka na vlasti i vodstvo preuzima državu i napušta stranku. Druga, nakon poraza na izborima, kada postaje stranka opozicije i mora se suočiti s gubitkom vlasti, ali i odgovornošću za taj političkih neuspjeh. To je vrijeme promjene vodstva, novih političkih aktera i njihovih sujeta i ambicija, sukoba »stare« stranačke elite i novog vodstva, što je moralo ostaviti posljedice na unutarnji ustroj i sposobnost stranke da ostane dominantna oporbena stranka i realna politička alternativa. Socijaldemokratske i liberalne stranke imaju veću unutarstranačku slobodu frakcija, demokratskije su, pa je tako »uvođenja reda« i discipliniranje članstva nepopularno. Sankcije moraju biti opravdane i uvijek s pozitivnom alternativom, s novim boljim rješenjem.

Uspjeh novog političkog vodstva SDP-a ovisi o tome u kojoj mjeri će birači povjerovati izbornim obećanjima, u kojoj mjeri će ta obećanja rezonirati s njihovim životima, strahovima i nadanjima. Zbog toga mislim da bi usmjerenost na stvarne probleme koji su posljedica epidemije, kad je riječ o cijeloj Hrvatskoj, i na posljedice potresa kad je riječ o pogođenim područjima i Zagrebu, bio okvir u kojem izborni program može realno oblikovati i polučiti dobar rezultat.

Prihvatljivi odgovori

Status lidera?

– Kritika vlasti tu je samo jedan od elemenata privlačenja izborne podrške, nije dovoljno biti samo kritički aktivan već za svaku primjedbu treba ponuditi vlastiti bolji odgovor. Za biti lider oporbe nije dovoljno imati samo malo manje zastupničkih mjesta od onih na vlasti, već treba oblikovati alternativni odgovor na sva pitanja društva. Naravno, ima situacija kada su vlast i oporba suglasni i mogu djelovati zajedno, inače bi razina sukoba u državi bila previsoka, ali za brojna područja oporba može ponuditi svoje odgovore. Na kraju, biti lider oporbe i nije najjasniji pojam, znači li to biti lider svih oporbenih stranka, desnice i ljevice, ili pak druga po redu stranka po mandatima? Liderstvo u višestranačju nije najkorisniji koncept. Ali biti prva realna alternativa vlasti je već nešto korisnije.

Općenito, socijaldemokracija je u krizi, praktički u cijeloj Europi jačaju ili populisti ili vlast drži desni centar, s nizom negativnih tendencija kad je u pitanju migrantska politika i slično. Dojam je da ljevica ostala jaka u borbi za temeljna ljudska ili građanska prava, no da nema odgovore na ekonomska pitanja, već niz godina. Što u tom smislu novo može ponuditi i SDP kroz Središnji savjet?

– Mislim da su populističke stranke i desne radikalne ideje dosegle svoj vrhunac. Da je pad Trumpa simbolički označio i početka njihova slabljenja. Građani su se mogli uvjeriti da su oni spremni koristiti demokratske procedure da bi osvojili vlast, ali nisu baš spremni predati vlast nakon gubitka izbora. To je važno upozorenje svima koji su nezadovoljni, ali još uvijek vjeruju u demokraciju. Američke institucije su se uspjele oduprijeti tom izazovu nepriznavanja izbornog poraza, ali je pitanje da li bi u nekim drugim državama slabije demokratske tradicije to bilo moguće. Dosadašnje ekonomske politike štednje i restrikcija javne potrošnje doživjele su neuspjeh. Proizvele su nove socijalne razlike i nezadovoljstva, a da nisu osigurale dugoročan i održiv oporavak. Panacea privatnog vlasništva i poduzetništva došla je do svojih granica. U uvjetima epidemije, socijalnih razlika koje ona samo dodatno pojačava, socijaldemokratske vrijednosti solidarnosti, uključivosti i pravednosti postaju realan i prihvatljiv odgovor. Pravednije porezne politike, mjere socijalne zaštite, javnog zdravstva, obrazovanja, zaštite okoliša, postaju sve privlačnije i prihvatljivije, a one su dio političkih vrijednosti SDP-a i ne bi trebalo biti teško pretočiti ih u politički program.

(Ne)podijeljena odgovornost

Kakva je vaša ocjena trenutnog rada Vlade, ne samo u borbi s COVID-krizom. Izvršava li ona svoje zadaće? Ne može se reći da u nekom segmentima nije i donijela napredak društvu, na primjer putem izglasavanja Istanbulske konvencije, uključivanja manjina u Vladu ili slično? No, ipak, ZDS još nisu spremni zabraniti.

– Vlada premijera Plenkovića zaista ima vrlo teško stanje u državi nakon epidemije i potresa. Sva raspoloživa financijska sredstva, vrijeme i kadrove umjesto u razvoj i nove projekte moraju prebaciti na ublažavanje epidemijskog udara na gospodarstvo i potresnog udara na glavni grad, njegovu okolicu i Banovinu. Odgovori su istovremeno jednostavni, ali i teški. Vidimo da su i druge države EU-a posezale za sličnim rješenjima u suzbijanju epidemije i njezinih posljedica. Mandat ove vlade, ali i budućih, bit će obilježen obnovom i oporavkom. Ali to ne znači da se neka druga važna pitanja može zanemariti i odgađati. Moj je temeljni prigovor Vladi u tome što se u rješavanju ovih kriza nije otvorila prema oporbi i nastojala stvoriti šira savezništva s društvenim akterima.

Zbog toga se borba protiv epidemije na čelu sa Stožerom civilne zaštite Republike Hrvatske polako počela politizirati. Stožer je preuzeo »vlasništvo« nad borbom protiv epidemije, a zbog prirode centralizirane i stranačke hrvatske vlasti nije mogao izbjeći politizaciju, a ona je dovela do sve većeg gubitka povjerenja i smanjenja legitimnosti njihovih odluka. Kreiranje znanstvenog savjeta i neke sporadične konzultacije nisu mogle popraviti situaciju. Stvorena je percepcija, opravdano ili ne, da se epidemiološke mjere koriste za političke, izborne, ciljeve. Da su se na samom početku mjere koje je trebalo donijeti raspravile u Saboru, da ih je Vlada predstavila i raspravila u parlamentu, tada bi izbjegli njihov demokratski deficit i stvorili situaciju podijeljene odgovornosti za uspjeh ove borbe.

Sve je u rukama jednog čovjeka?

– Premijer je u ušao u rizik da neuspjesi, svi troškovi i nezadovoljstva, budu pripisani njemu i Vladi, ali naravno, da isto tako ima mogućnost da prisvoji »pobjedu« nad epidemijom. Smatram da je ipak riječ o nacionalnoj opasnosti i da je na nju trebalo odgovoriti uključujući sve relevantne političke aktere. Naplaćivati političke dividende iz epidemije i potresa nije moja vrsta politike.

Volio bih da se predsjednik koncentrira na teme važne građanima

​Na kraju, molim vašu ocjenu rada predsjednika Republike Zorana Milanovića, nakon prve godine njegova mandata, ali jednako tako i ocjenu njegova političkog diskursa.

– Prošlo je godinu dana predsjedničkog mandata Zorana Milanovića u okolnostima koje nisu pogodovale razvijanju političkog programa u ustavnim okvirima do kojih je njemu posebno stalo. Cijeli sektor vanjskopolitičke djelatnosti ostao je nerealiziran. Putovanja i međunarodno djelovanje predsjednika moralo je u potpunosti izostati. To bi sigurno bio jedan značajan dio njegove prve godine mandata. Pred Milanovićem su još četiri godine mandata, nadajmo se pogodnije za djelovanje, u kojima bih ja osobno volio vidjeti predsjednikovu koncentraciju na teme koje su hrvatskim građanima posebno važne, bez obzira na moguće ustavne granice, kao što su potres, epidemija, zdravlje, sigurnost, demografija, Jadran, klima, europski green deal, itd. Ustavne ovlasti, posebno za jednog pravnika, važne su i potrebne, ali mislim da neposredno izabrani predsjednik može otvoriti teme i društvene inicijative, o kojima možda ne može odlučivati, ali može definirati njihovo značenje, oblikovati diskurs rasprave i osvijestiti javnosti njihov potencijal. Predsjednik može biti zagovornik neke društvene ideje čije je vrijeme došlo, ali joj treba »mala pomoć prijatelja«. Ako bi me pitali to isto pitanje za četiri godine, volio bih biti u stanju opisati agendu po kojoj je Milanovićev mandat bio poseban, uspješan i koristan za sve nas.