Pakt o migracijama i azilu koji je nedavno usvojio Europski parlament na isteku svog mandata izazvao je osudu više od 160 europskih i međunarodnih nevladinih organizacija za zaštitu ljudskih prava, među ostalim i Amnesty Internationala (AI), Human Rights Watcha (HRW), pa sve Međunarodnog odbora za spašavanje (IRC). Takvim dokumentom pooštruju se pravila za dobivanje azila, obavezuje zadržavanje svi migranata na granicama EU i olakšava deportacija. Paket od deset zakonodavnih rješenja progurala je većina euro-zastupnika, heterogena skupina od europskih pučana (EP), socijaldemokrata (S&D) do liberala (Renew) dok su protivnici bili klubovi Ljevice (The Left) i Zeleni (Green/EFA) prozvavši ga “paktom srama”. O kratkoročnim i dugoročnim posljedicama provođenja pakta u praksi te raširenoj diskriminaciji prema ljudima u pokretu koji u bijegu iz matičnih država traže budućnost u Europi kontaktirali smo domaći nevladini sektor, Saru Kekuš iz Centra za mirovne studije (CMS). Centar je u proteklih 27 godina prepoznatljiva nevladina organizacija verzirana u migrantsku i izbjegličku tematiku koja aktivno promiče društvene promjene temeljene na vrijednostima demokracije, antifašizma, nenasilja, mirotvorstva, solidarnosti i jednakosti, svim onim vrijednostima na koje se EU deklarativno poziva.

Sporni pakt o migracijama i azilu uskoro dolazi pred Vijeće EU a njegovo prihvaćanje pred tom institucijom nakon Europskog parlamenta smatra se formalnost. Koje su glavne zamjerke velikog broja nevladinih organizacija za zaštitu ljudskih prava diljem EU pa tako i CMS-a?

Nakon usvajanja u Europskom parlamentu, njegovo prihvaćanje pred Vijećem EU-a zaista je samo formalnost. Brojni stručnjaci u području migracija već godinama upozoravaju na katastrofalne posljedice koje će usvajanje i implementacija Pakta imati na zaštitu ljudskih prava izbjeglica i drugih migranata. Paktom se trebao reformirati i unaprijediti Zajednički europski sustav azila (CEAS), ali umjesto unapređenja i harmoniziranja standarada prihvata, zaštite i integracije diljem EU-a, servirano nam je rješenje koje dokida dosadašnje standarde i zapravo unazađuje europski sustav azila. Radi se o kompromisu koji je ostvaren pod pritiskom antimigrantski nastrojenih vlada, a kako bi se izbjeglo moguće i gore rješenje kada ulogu predsjedanja Vijećem EU-a od Belgije preuzme Mađarska.

Osnovni problem Pakta je što zbog trenutnih političkih interesa dokida standarde zaštite ljudskih prava koji su se godinama gradili, kao i vrijednosti koje se smatraju temeljem EU-a. Cilj je, dakle, sprečavanje migracija u Europu kroz pojačano korištenje detencije, procedure koje su u sivoj zoni ljudskih prava i eksternalizaciju migracija u treće zemlje.

Konkretno, Pakt uvodi i fokusira se na granične i ubrzane postupke koji ograničavaju temeljitu procjenu potreba za zaštitom i time umanjuju šanse za dobivanje zaštite, a najčešće se odvijaju u detenciji pre-screening centara na vanjskim granicama. Proces probira u pre-screening centrima omogućuje državama da odbiju pristup azilu koristeći administrativne alate koji osobe tretiraju kao da nisu niti stupile na teritorij EU-a i ne izručuju im odluku već obavijest protiv koje nemaju pravni lijek. Pakt dodatno skraćuje rokove za žalbe i uklanja automatski suspenzivni učinak, što znači da mnogi mogu biti deportirani prije nego što se njihova žalba sasluša.

Mjerama za odvraćanje i kažnjavanje sekundarnog kretanja Pakt produljuje odgovornost zemalja na vanjskim granicama EU-a, čime je potpuno promašena prilika za reformu Dublinske uredbe. Pakt legalizira i proširuje koncept ‘sigurne treće zemlje’ kojim širi kriterije za proglašavanje tražitelja azila neprihvatljivima, riskirajući njihovu deportaciju u potencijalno opasne zemlje. U vremenima krize ili kada se suočavaju s ‘višom silom’, države mogu odlučiti odstupati od europskog azilnog prava, što može dovesti do političke zlouporabe i masovnog kršenja ljudskih prava.

Jedini donekle pozitivan element je uspostava obveznog mehanizma solidarnosti relokacijom izbjeglica, ali s obzirom na uvedeni element fleksibilnosti, odnosno mogućnosti plaćanja 20 000 eura sponzorstva umjesto relokacije osobe, njegov učinak će vjerojatno biti ograničen.

Dio stručne javnosti pa i angažirani mediji koji dugi niz godina prate ovu problematiku upozoravaju da je paket zakonodavnih rješenja uokviren u pakt zapravo neprovediv u praksi. Slažete li se tom tezom? Nije li to paradoks u odnosu na činjenicu da je većina u Europskom parlamentu pozdravila izglasavanje pakta kao kompromisa nakon višegodišnjeg pregovaranja proglašavajući ga provedivim i humanim rješenjem?

Gledajući sve što se u svijetu trenutno događa, bila bih oprezna sa zaključkom da je nešto neprovedivo u praksi, jer vidimo da kad postoji politička volja, postoji i način. Ono što brine je da se taj način kosi s međunarodnim i europskim zakonodavstvom i standardima zaštite ljudskih prava koje smo dosegli. Porazno je svakako što je Europski parlament pozdravio Pakt kao humano rješenje, jer Pakt to nije. Kad govorimo o Hrvatskoj, implementacija Pakta nas itekako treba brinuti. Treba nas brinuti hot-spot situacija do koje će implementacija dovesti na vanjskim granicama, kako kroz uspostavu pre-screening centara, tako i kroz produljenje odgovornosti za sve osobe kojima je Hrvatska bila prva zemlja ulaska. Treba nas brinuti kako će država koja sustavno krši ljudska prava izbjeglica i drugih migranata provoditi granične procedure, proaktivno koristiti detenciju i vraćati osobe u ‘sigurne zemlje’. Ne želimo da Hrvatska postane sabirni centar, želimo da Hrvatska unaprijedi svoje kapacitete prihvata, da unaprijedi standarde zaštite i integracije, da pruža podršku lokalnim zajednicama i dobrodošlicu novim sugrađanima.

CMS dugi niz godina aktivno se bavi fenomenom migracija i azila, ukazujući na potrebe humanog pristupa i solidarnosti društva prema ljudima u pokretu kao i stranim radnicima koji su došli raditi u Hrvatsku. Kakve trendove primjećujete?

U Hrvatskoj se već osam godina susrećemo sa sustavnom praksom nezakonitog protjerivanja i kršenja ljudskih prava izbjeglica. Paralelno s time, već gotovo desetljeće nemamo javnu migracijsku politiku, a već pola desetljeća nemamo Akcijski plan za integraciju na državnoj razini. Govorimo dakle o kontinuiranom manjku političke volje da se država migracijama bavi na zakonit, održiv i solidaran način.

U posljednje vrijeme posebice primjećujemo porast fizičkog i verbalnog nasilja prema migrantskim radnicima, uz brojna kršenja radničkih prava kojima su kontinuirano izloženi. Kroz naš rad čujemo i o porastu verbalnog i drugog nasilja prema osobama koje su označene kao rasno drugačije – izbjeglicama koje na ulicama govore arapski ili ženama muslimankama koje nose hidžab. Osim individualnog, primjećujemo i institucionalno nasilje – rasno profiliranje u javnom prijevozu, na ulicama ili aerodromima, policijsko nasilje na granicama, nejednak pristup i otežano ostvarivanje zajamčenih prava.

Trebamo osvijestiti da su to naši susjedi, ljudi koji obnavljaju vrtiće i bolnice nakon potresa, koji nam dostavljaju hranu, rade u supermarketu… Da su to ljudi koji dijele naše probleme i snove, koji teže dostojanstvenom i boljem životu, baš kao i mi. Trebamo zajedno graditi pravednije uvjete za sve nas.

U medijskom diskursu nastavno na onaj politički i dalje se koriste termini “ilegalne migracije”, “ilegalni migranti”. Koliko je ta terminologija pogrešna i diskriminatorna a koji bi pojmovi bili primjereni u smislu senzibilizacije društva, pravnog i egzistencijalnog statusa ljudi u pokretu?

Nazivanje osoba ilegalnima ne samo da je činjenično netočno, već je i duboko nehumano. Osoba ne može biti nezakonita, odnosno ilegalna, već samo njezini postupci. Godinama već promatramo i upozoravamo na zaokret političkog i medijskog diskursa o migracijama koji se prelijeva na javnost. Početkom humanitarne krize proizvedene na našim prostorima 2015. godine, u političkom i medijskom diskursu korišteni su termini izbjeglištvo i izbjeglice, s vremenom su ti termini zamijenjeni širim terminima migracije i migranti, da bi posljednjih godina bili reducirani isključivo na termine ilegalne migracije i ilegalni migranti. Ta promjena u diskursu nije slučajna i nije se dogodila preko noći. Radi se o političkim naporima da se vrlo heterogene skupine izbjeglica i drugih migranata homogeniziraju i dehumaniziraju, uz često korištenje dezinformacija i stereotipa. Potrebno je prvotno ljude vidjeti i oslovljavati kao ljude, a potom razumjeti i pravilno koristiti različite pojmove. Važno je osvijestiti da migrant nije negativan termin, bez obzira na političke pokušaje da se ta riječ učini negativnom. Migrant je svojevrsna nadkategorija, pojam koji obuhvaća i osobe koje dobrovoljno migriraju i one koje prisilno migriraju – primjerice, migranti su svi hrvatski državljani koji su odselili u inozemstvo u potrazi za boljim životom, kao i oni koji su izbjegli s ovih prostora devedesetih godina. Nadalje, kad se govori o izbjeglištvu, važno je razumjeti da osobe nisu izbjeglice samo ako bježe od rata. Izbjeglice su osobe koje se zbog osnovanog straha od proganjanja ne mogu ili ne žele staviti pod zaštitu zemlje u kojoj su boravili i to zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja. U današnje vrijeme sve češće se susrećemo i s klimatskim izbjeglicama – osobama koje su svoje domove morale napustiti zbog klimatskih katastrofa. Migracije su kompleksne i zato diskurs o njima ne smije biti pojednostavljen i iskrivljen na način koji ignorira čitav kontekst migracija, a pogotovo da se osobe svodi na homogene i stereotipizirane skupine koje se označavaju ilegalnima.