Kandidatkinja za predsjednicu SDP-a Sanja Major u razgovoru za naš list komentira stanje u stranci i pojašnjava zašto se kandidirala za tu funkciju.

U SDP-u se zahuktava kampanja, a vi ste među prvima istaknuli kandidaturu. Zašto?

– Moj inicijalni poriv da se kandidiram bio je nedostatak većeg broja kandidata. To je bio poticaj jer nisam htjela da prođemo kroz ove unutarstranačke izbore, nakon toliko izgubljenih parlamentarnih izbora, samo s jednim kandidatom – koji će onda naravno, sam po sebi, postati budući predsjednik SDP-a.

Paralelno uz cijelu tu priču, već mjesecima osjećam veliko nezadovoljstvo onime što bi nominalno socijaldemokratska stranka trebala biti. Htjela sam pokrenuti raspravu o socijaldemokratskim načelima koja u SDP-u ne njegujemo već posljednjih desetak godina.

Htjela sam da pričamo konkretno o programima, o političkim odrednicama, o aktivnostima i mjerama, kakve bi socijaldemokratska stranka trebala ne samo zagovarati nego i činiti. I čini mi se da je ova moja kandidatura u posljednjih nekoliko tjedana i postigla taj cilj.

A to je da se ipak, osim što imamo veći broj kandidata – žao mi je što nemamo još i koju kandidatkinju – u kampanji otvore i neke teme o kojima se dosad nije raspravljalo. Da se neki stavovi ne zastupaju samo deklaratorno, nego da počnemo razgovarati i o konkretnim mjerama.

Niz nespretnih poteza

U intervjuima ste govorili, a i sada ste više puta spomenuli, nužnost povratka socijaldemokraciji i socijaldemokratskim načelima. Možete li to malo dodatno pojasniti što pod tim podrazumijevate?

– Od našeg mandata na vlasti od 2011. do 2015. napustili smo svoju socijaldemokratsku poziciju. Iako smo bili nositelj te koalicijske Vlade, napustili smo svoj socijaldemokratski koncept i okrenuli smo se nečemu što ja volim nazivati – jedva modificiranom neoliberalnom konceptu.

Ta je Vlada pokušala uvesti i monetizaciju autocesta, zagovarali smo model outsourcinga po kojemu su radnici i radnice zaposleni na najnižim i najslabije plaćenim poslovima trebali dobiti otkaz kako bi postali agencijski radnici i radnice. SDP-ova Vlada nije ratificirala ni Istanbulsku konvenciju, a što je kasnije napravila HDZ-ova Vlada. Tu se treba spomenuti i Zakon o radu. Dakle, cijeli je niz nespretnih poteza o kojima nismo dovoljno vodili računa. Sve je krenulo s time, a onda se nakon gubitka izbora, zapravo, nikada nismo repozicionirali i nismo se vratili na svoju socijaldemokratsku orijentaciju.

Neki dan je Peđa Grbin gostovao na televiziji i ja sam, kao članica SDP-a, i kao netko tko je bio na posljednjim parlamentarnim izborima na listi za Sabor u šestoj izbornoj jedinici, tek sada prvi put čula za neke ideje koje je SDP zastupao.

Ne radi se samo o tomu da nismo zastupali svoje socijaldemokratske ideje, nego ako smo ih i pokušali zastupati, to smo radili tiho. Kao da smo se bojali o tome razgovarati. Možda baš zato što ni mi samo nismo sigurni u svoju poziciju. I je li to što zastupamo dovoljno interesantno glasačima i glasačicama da bi glasali za nas. Trebamo se jasno diferencirati u odnosu na sve druge političke stranke.

Moj je stav da bismo trebali otići više lijevo od onoga što danas jesmo. I samo tako bismo zadobili povjerenje građana i građanki. Samim tim što smo mi napustili svoju socijaldemokratsku poziciju, pojavio se i Možemo! koji sada već u drugom izbornom ciklusu, uživa stabilnu biračku potporu. I čini mi se da će i zadržati takvu podršku ili će možda čak i rasti u slučaju da se ne vratimo socijaldemokratskim načelima.

U programu koji sam bila dostavila predsjednicama i predsjednicima lokalnih organizacija koncipirala sam tri koraka prema povratku socijaldemokraciji. Prvi korak bi bio povratak socijaldemokratskoj orijentaciji, a tu prvenstveno mislim na uspostavljanje ravnoteže između proizvodne svrhe i i profita uz pravednu preraspodjelu društvenog bogatstva.

To sam, naravno, povezala i sa suočavanjem s našim udvorničkim i snishodljivim odnosom prema radikalnoj desnici s kojom, uvjerena sam, ne dijelimo ni svjetonazorske ni političke vrijednosti. Ja sam protiv svakog oblika i nacionalizma i šovinizma, seksizma i diskriminacije prema svima onima koji žive na marginama društva. Drugi korak bi bilo favoriziranje sustavnih rješenja problema s kojima se suočavamo danas i koji nas čekaju u neposrednoj budućnosti.

Trebamo voditi računa o migracijama i priljevu stranih radnika i radnica. Integracija je ključna stvar koju moramo učiniti, trebamo staviti poseban naglasak na njihov smještaj i izbjegavanje getoizacije.

Velik priljev stranih radnika i radnica posljedično utječe i na snižavanje cijene rada domaćih radnika i radnica. Nadalje, revitalizacija suradnje sa sindikatima i promoviranje važnosti sindikalizma kod novih generacija radnika i radnica.

Problem vidim u tomu što nove generacije nisu upoznate sa svojim radničkim pravima. S druge strane, s obzirom na češće mijenjanje poslova, mladi možda smatraju da se ne moraju ni interesirati o svojim radničkim pravima. Naravno, potrebno je jačanje radničkih prava i u privatnom sektoru te reguliranje platformskog rada.

Sanja Major / Foto: D. KOVAČEVIĆ

Populacijski trendovi

Govorili ste dosta o povratku klasičnoj socijaldemokraciji kakva je nekada bila u Europi. Koliko je to uopće moguće u današnjem svijetu gdje su na djelu deregulacije, privatizacije i naglasak na čistom tržištu? I to još u Hrvatskoj koja se kao mala zemlja može jedino prilagođavati svjetskim trendovima.

– Mi ipak živimo u zemlji koja ima nasljeđe socijalizma, rekla bih, uređenog socijalizma gdje su sindikati imali strašno veliku ulogu i značaj. Budući da imamo negativne populacijske trendove i iseljavanje domaćeg stanovništva, a kako sada imamo i velik broj stranih radnika i radnica, moramo govoriti o novim modelima zaštite radnika i radnica.

Postoji u političkom životu jedna ogromna praznina jer ne postoji stranka koja se bavi ovim temama. SDP je, smatrate, to zanemario, a Možemo! takve teme uopće ne zanimaju. Postoji praznina koju nitko ne želi popuniti. Kako je moguće da ne postoji ama baš ni jedna politička opcija koja bi se bavila pravima radno ovisnog stanovništva?

– U tomu je najveća snaga i mogućnost te prostor da se SDP ponovno počne baviti tim temama. Mi smo, naprosto, napustili radnike i radnice. I to je činjenica.

Govorimo o općim mjestima, odnosno sve ono što govore i druge političke stranke. Zaista ne vidim suštinsku razliku između SDP-a i bilo koje druge političke stranke. Mi se, eventualno, još razlikujemo svjetonazorski, ali i to smo bili spremni pogaziti s otvaranjem pregovora za sastavljanje većine nakon posljednjih parlamentarnih izbora. Kao dugogodišnja članica socijaldemokratske stranke, to zaista vidim kao problem.

I to ne samo koncepcijski, politički ili ideološki problem, nego kao bezidejnost i gubitak hrabrosti za otvaranje bitnih tema. Jednostavno, prepustili smo ih drugima, a nismo pronašli novi prostor i novu nišu u kojoj bismo se, možda, otvorili i prema novim biračima. Izgubili smo u potpunosti i podršku mladih birača i biračica. To će, možda, biti i najteži zadatak koji je pred SDP-om – dobiti povjerenje mladih birača.

Istaknuli ste i da se SDP treba emancipirati od Milanovića. Kada ste iz svjetonazorskog aspekta govorili i o njemu, gdje je on u tom smislu izašao iz SDP-ovih okvira?

– Samim svojim predsjedničkim mandatom potvrdio je da se udaljio. SDP-ova Vlada nije ratificirala Istanbulsku konvenciju. Poslije je rekao da ona i tako ništa ne predstavlja. Ja bih rekla da predstavlja, barem na simboličkoj razini.

To je ono što mi cijelo vrijeme zaboravljamo, da i simbolička razina ima svoju snagu. Tu bih spomenula i vraćanje odlikovanja Glavašu, novostvorena prijateljstva i savezništva s Orbanom i Dodikom. Sjećam se i da je ranije Milanović govorio da mu se fućka za »Za dom spremni«. A onda je kasnije prigodno mijenjao svoje stavove.

Ustavna pozicija

Ali oko ZDS-a je ipak bio konzekventan. Recimo, kada je rekao da se trebaju ukloniti HOS-ove ploče iz Jasenovca doživio je brojne uvrede i napade s desnice.

– To je točno, ali prije toga je bio rekao: »Fućka mi se Za dom spremni.« Točno tim riječima. Tu je naprosto bilo previše nedosljednosti. I samom intervencijom na posljednjim parlamentarnim izborima obezvrijedio je ono što je SDP učinio dobro. Ljudi zaboravljaju da je SDP zaslužan za uvođenje višestranačja u Hrvatsku.

Nakon toga, ustavnim promjenama iz 2000., a zahvaljujući SDP-u, s polupredsjedničkog sustava prešli smo na parlamentarnu demokraciju te je tada funkcija predsjednika Republike razdvojena od stranačke pripadnosti.

I Zoran Milanović je to jako dobro znao jer je na parlamentarnim izborima 2020., kao predsjednik Republike, rekao da ne može sudjelovati u izborima, da neće biti vođa oporbe, pa čak i da neće glasati na tim izborima jer bi njegov glas mogao biti presudan.

U tom trenutku nije htio napustiti svoju ustavnu poziciju, a vidimo što se dogodilo na posljednjim parlamentarnim izborima kada je bio istaknut kao kandidat SDP-a za premijera.

Ne bojite li se da će vam ovo vaše stajalište bitno naštetiti u ovim izborima. Jer ovim ste praktički dali za pravo Andreju Plenkoviću?

– Nisam ja ovime dala za pravo Andreju Plenkoviću, nego sam dala za pravo razumijevanju i čitanju Ustava.

Mislim, mogli bi vam neki članovi to zamjeriti pa ne glasati za vas.

– Neki vjerojatno hoće. Znam da ovo možda nije najmudriji potez, ali zaista mislim da je nužan. I treba to osvijestiti. Nema razloga kalkulirati u cijeloj ovoj izbornoj trci. Moj cilj je napraviti razliku. Ili barem doprinijeti osvještavanju tih razlika u razumijevanju socijaldemokracije i onoga što se događa na našoj političkoj sceni. Ako uspijem u tomu da osvijestim članstvo što smo radili pogrešno, ako uspijem otvoriti teme koje smatram bitnima za socijaldemokraciju – već sam učinila mnogo. Realna sam, objektivno sagledavam činjenice i o njima isto tako pokušavam govoriti.