snimio Roni Brmalj
Sloboda govora ne služi tome da se netko ispuca i riješi frustracija, već da se šire različite znanstvene i kulturne ideje te da rastemo kao ljudi. Ne možemo govoriti o pravu na izražavanje misli kada to prijeđe u međusobno pljuvanje ili lažne vijesti. Naravno, potrebno je naći zajednički nazivnik i zato se u Europskoj uniji i razgovora o tome
povezane vijesti
Ustavom Republike Hrvatske jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. »Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa te slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.«
Izrijekom se u Ustavu također zabranjuje cenzura te navodi da novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji. Kako ove odredbe očuvati u 21. stoljeću, a posebno sada kada se priprema novi zakon protiv govora mržnje na internetu, treba li nakon 30 godina osuvremeniti hrvatski Ustav, koliko su u hrvatskoj građanima dostupne poluge kojima mogu očuvati svoja građanska prava, o ustavnoj pismenosti i drugim temama razgovarali smo s dr. sc. Sanjom Barić, redovitom profesoricom i predstojnicom Katedre za ustavno pravo na riječkom Pravnom fakultetu.
(Ne)apsolutna prava
U medijima je najavljen novi zakon protiv govora mržnje na internetu i pušteni su »probni baloni« koji sugeriraju da se vjerojatno može očekivati zakonsko rješenje koje će propisivati kazne za ilegalni sadržaj koji na vrijeme ne izbrišu velike tehnološke kompanije, kao što je na primjer u Austriji. Ako se obistini, to bi moglo pridonijeti dodatnom povećavanju pravila na koja korisnici pristaju kada otvore račun na velikim društvenim mrežama. Kako, dakle, u novim tehnološkim uvjetima očuvati slobodu govora koju jamči hrvatski Ustav?
– Prvo treba reći da pravo nije prirodna znanost s egzaktnim odgovorima i zato je prilikom promišljanja najboljeg rješenja važno znati koje elemente treba uzeti u obzir. Sloboda govora nije apsolutno ljudsko pravo, zapravo 99 posto ljudskih prava nisu apsolutna, što znači da se ona mogu ograničiti. Naravno pitanje je koji su razlozi za ograničenje, a u slučaju slobode govore jedan je od glavnih razloga sprječavanje govora mržnje. To je i jedino kazneno djelo koje je propisano hrvatskim Ustavom u članku 39. S time uglavnom nema problema u klasičnom okruženju govora, gdje razgovaramo interpersonalno, na televiziji, radiju, pa i novinama i knjigama. No, kad se uključimo na Internet, društvene mreže i druge platforme za komunikaciju omogućavaju da se riječ koja bi inače bila protuustavna i nedopustiva odmah proširi među milijunima korisnika.
Amerika je pokazala snagu, a ne slabost– Ovo što se zbiva u Americi je samo pokazalo njihovu snagu, a ne slabost. Pokazalo je da nijedan narod ni nacija nisu imuni na laži, emociju i siromaštvo i činjenicu da ih u takvom stanju oskudice možeš nagovoriti na bilo što, pa čak i na napad na povijesnu instituciju kao što je Kapitol. Ali nakon toga uslijedila je unisona osuda institucija i to je bitno, ne što su pisali novinari i mediji, nego što su institucije odradile svoj posao – sudovi i parlament. To pokazuje snagu jednog institucionalnog okvira, da ljudi koji rade u institucijama žive svoj Ustav bez obzira na to jesu li republikanci ili demokrati. |
U takvoj situaciji klasična pravna rješenja kojima se pojedinca koji je prekršio neki zakon tuži sudu ne funkcioniraju. U idealnoj državi, ako bi sud i riješio taj predmet u mjesec dana bilo bi prekasno. Zato države razmišljaju kako da odmah spriječe govor mržnje, što mogu jedino pružatelji usluga odnosno društvene mreže i druge platforme. Lako je reći da onaj tko drži platformu nije ništa kriv, da mu se nameće nerazmjerni teret i da je to poduzetnička djelatnost kao svaka druga. No, nove platforme omogućuju da se učini kazneno djelo i da se to proširi cijelim svijetom. Naravno, krucijalni je problem što ćemo odrediti kao govor mržnje.
Govor bez odgovornosti
Društvene mreže već uklanjaju korisnike koji ne slijede njihova pravila, nije li problematično to dodatno zakonski regulirati? Tko će odrediti što je govor mržnje, je li govor mržnje, na primjer, ako netko u komentaru ispod vijesti napiše HDZ/SDP/neka treća stranka lopovi? To ipak nije isto što i kleveta, kada netko tvrdi da je N. N. okrao banku iako nema dokaza. Ne otvara li to prostor vladajućima za cenzuru?
– Priče o slobodi govora i nasuprot tome cenzuri su nažalost često vrlo paušalne. Ako više puta izađete na trg i vičete za neku političku stranku da su lopovi i uhite vas to je cenzura. No, ako na nekoj od društvenih mreža napišete »lopovi« pa vam mreža zatvori račun, imate i druge načine na internetu izraziti svoj politički stav – druge platforme, blogove… Osim ako ne živite u Kini, koja je softverski potpuno spriječila pristup nekim mrežama, sloboda govora na internetu je toliko široka da ne možemo govoriti o cenzuri. Priča o slobodi govora je i priča o tome kako ljudi misle da iza govora ne postoji odgovornost, a sigurno je i stvar kulture i kućnog odgoja. Pristojnost i kultura nam nalažu da ne govorimo loše o drugima ako za to nemamo dokaza, a pod loše mislim na optužbu za kazneno djelo što lopov jest.
Dobro, ne mora biti nužno lopov, nego neka druga negativna karakterizacija. Naravno da bi bilo idealno da se suprotstavljene strane razračunavaju argumentima, no ne moraju li javne osobe podnijeti i negativne karakterizacije kako bismo očuvali pravo na izražavanje misli?
– Ponavljam, mi smo došli u fazu gdje smo si dozvolili manjak kućnog odgoja i govor bez odgovornosti. Onda smo se odjednom prestrašili jer nas odgovornost može »lupiti po glavi« pa se sad bunimo i sakrivamo iza slobode govora. Nije to sloboda govora, nego sakrivanje iza anonimnosti na internetu. Tu nije relevantno što bi tko od nas trebao podnijeti nego koliko to utječe na dobrobit društva. Sloboda govora ne služi tome da se netko ispuca i riješi frustracija, već da se šire različite znanstvene i kulturne ideje te da rastemo kao ljudi. Ne možemo govoriti o pravu na izražavanje misli kada to prijeđe u međusobno pljuvanje ili lažne vijesti. Naravno, potrebno je naći zajednički nazivnik i zato se u Europskoj uniji i razgovora o tome. Do toga hoće li zajednički nazivnik biti uži ili širi doći će se zajedničkim pregovorima. Ne bismo smjeli razmišljati da nas nekakav »Big brother«, bila to država ili EU, sprječava u našem izražavanju misli. Kada govorimo stvari na jedan kulturan način to će uvijek proći. Vlast se itekako može propitati ili pak izrazito kritizirati tako da se nikog ne vrijeđa.
Osuvremenjavanje Ustava
Prošlo je 30 godina od donošenja hrvatskog Ustava. Treba li ga osuvremeniti ili dopuniti?
– Apsolutno, ali je važno reći dvije stvari. Osuvremenjivanje Ustava bi trebao biti proces, a ne cilj. Proces koji traje nekoliko godina kako bi se došlo do što boljih rješenja kroz raspravu, a što bi služilo i da ga građani prihvate i brane kada za to postoji potreba. Sadržajni rezultat promjena bi svakako bio u ljudskim pravima, održivom razvoju, pravu na vodu. Predložila bih i redefiniranje ovlasti predsjednika, neke ovlasti smanjiti, a neke povećati. Na primjer, dati predsjedniku suspenzivni veto, pravo da uspori donošenje zakona i vrati ga u saborsku proceduru. Treba redefinirati i postupak formiranja vlade, da se točno zna koji su rokovi za formiranje, ali i ovlasti predsjednika po tom pitanju. Trebalo bi proširiti i nadležnost Ustavnog suda – da mogu nadzirati međunarodne ugovore, možda i povećati mandat ustavnih sudaca, no to je za razgovor. Na ustavnoj razini svakako je bitno i potpuno promijeniti sustav lokalne samouprave, koji više ne može funkcionirati u ovom obliku. Jasnije ga postaviti počevši od županija i regija. Također, navodno postoji suglasje da će se ići u izmjene odredbi Ustava u dogledno vrijeme.
Što mislite o izboru sudaca Ustavnog suda? Treba li ih birati u Saboru dvotrećinskom većinom?
– Zapitajmo se prvo što želimo – želimo Ustavni sud u kojem će sjediti najveći stručnjaci koji imaju najveće znanje i širinu. To je pozicija za koju nije dovoljno samo pravno znanje nego i ljudska širina, a tražimo i ljude koji moraju biti iz oba politička spektra. Izbor sudaca Ustavnog suda svugdje na svijetu je stvar politike jer je cilj da ustavni sud reflektira političku dvojnost društva. Zato ih na ovaj ili onaj način mora birati politika, a otvoreno je za raspravu hoće li to biti u Saboru dvotrećinskom većinom.
Objavljen je i prijedlog Zakona o referendumu i dan na javno savjetovanje. Jesu li referendumske inicijative dobro regulirane Ustavom?
– Svakako bi prvo trebalo izmijeniti taj dio u Ustavu i izričito napisati koje materije ne mogu ići na referendum. Treba i predvidjeti mogućnost da Ustavni sud ocijeni postavljeno pitanje prije nego što se uopće krene u prikupljanje potpisa. To su dvije najvažnije točke, a moglo bi se i razmisliti da se ipak zatraži kvorum izlaznosti na referendum, tj. utvrditi minimalan postotak ljudi potreban da se promijeni Ustav.
Ustavna pismenost
Nedavno ste proveli i istraživanje o ustavnoj pismenosti među asistentima i profesorima na riječkom Sveučilištu, Veleučilištu i Poslovnoj akademiji. Kakvi su rezultati i kakav se zaključak nameće?
– U dva tjedna smo u obliku online ankete ispitali znanje predavača na visokim sveučilišnim ustanovama u Rijeci. Dobili smo odgovore 581 ispitanika, odnosno 44 posto od ukupnog broja asistenata i profesora. Osnovno znanje je u redu, no ima i nevjerojatnih stvari. Na primjer, pitali smo kojom se većinom formira Vlada Republike Hrvatske. Čak smo i ponudili brojke te je samo trebalo prepoznati da se radi o 76 zastupnika, no to nije znalo čak 46 posto ispitanih. Mi smo istraživanje proveli krajem desetog mjeseca, a sjetimo se da su izbori bili 5. srpnja te da se vlada formirala u kolovozu. Dakle dva i pol mjeseca nakon formiranja vlade dobili smo tako slab rezultat.
Bitno je i pravo na pristup informacijamaReferendum je medijski nekako najeksponiraniji mehanizam čuvanja volje građana, no koji su drugi načini koje građani mogu koristiti kako bi zaštitili svoja građanska prava i demokraciju? – Svakako pravo na pristup informacijama. Javna tijela sve moraju objaviti na svojim internetskim stranicama, a za ono čega nema građani imaju pravo dobiti odgovor. Na primjer, koliko se potrošilo za koji projekt, tko sjedi u radnoj skupini za određeni zakon, zašto nema nacionalne strategije za ravnopravnost spolova od 2015. godine i slična pitanja. Državno tijelo je obavezno odgovoriti u roku od 15 do 30 dana jer iz prava na informaciju i znanje proizlaze svi drugi koraci i inicijative. Zatim, u demokraciji su jako bitni mirni prosvjedi i javna okupljanja, a tu je i osnivanje udruga, neprofitnih organizacija nevladinog sektora, odnosno civilnog društva. Birači imaju pravo i na kontinuiran dijalog sa saborskim zastupnicima iz svojih saborskih jedinica. Na lokalnoj razini djeluju mjesni odbori gdje bi se trebali rješavati problemi kvarta – parkirališta, parkova, pa preko mjesnih odbora ići prema gradu i županiji. Građani se mogu obratiti i pučkom pravobranitelju, pravobraniteljici za ravnopravnost spolova, prava djece, osoba s invaliditetom, a postoji i besplatna pravna pomoć. Govorili smo o društvenim mrežama i tamo će pojedinac teško nešto postići, ali mogu poslužiti za organiziranje. |
Veliki postotak uopće nije znao ni da smo imali referendum o braku 2013. godine, a čak 70 posto ispitanih nije znalo da propisi Europske unije imaju prednost pred hrvatskim zakonima, a u Europskoj uniji smo od 2013. Zaključak je da nam apsolutno treba edukacija o temeljima funkcioniranja građanskog društva, počevši od škole pa nadalje kako bismo odgojili ljude koji shvaćaju da se neke stvari mogu promijeniti. Ako požele, da znaju gdje mogu potražiti i iskoristiti svoja građanska prava, a ne da odgajamo ljude koji misle da se ništa ne može. Da živimo u oskudici i da samo vezama i poznanstvima možemo nešto učiniti. Zapravo puno toga možemo učiniti znanjem, no oni nas namjerno drže u neznanju jer znaju da je tako lakše vladati.
