Hrvatska već deset godina ima Zakon o istospolnim zajednicama. Koliko uopće prava Zakon priznaje istospolnim partnerima? 

   – Pravno priznanje takvih zajednica je pravni realitet naše države. Taj Zakon priznaje vrlo malo prava istospolnim partnerima i u stvarnosti je za njih gotovo besmislen. Ipak, priznaje dva prava, a oba postaju relevantna tek nakon raspada takve zajednice. Radi se o pravu na uzdržavanje i pravu na diobu zajedničke imovine. Utvrđivanje postojanja istospolne zajednice vezano je uvjetom trajanja zajednice od minimalno 3 godine, baš kao što je to slučaj i za izvanbračne zajednice.

   – U Hrvatskoj je posvojenje djeteta moguće za bračne drugove, ali i za osobe koje nisu braku ako je to od osobite koristi za dijete. Pri tome osoba mora biti barem 18 godina starija od djeteta kojeg posvaja. Zato što zakon tako kaže, ne zato što to kaže Ustav. Pri tome seksualna orijentacija posvojitelja ne može biti jedini i glavni razlog za utvrđenje nepodobnosti za posvojenje. Tako kaže Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (predmet E.B. protiv Francuske iz 2008. godine). Dakle, već danas, sukladno važećim međunarodnim normama koje nas obvezuju, u Hrvatskoj nitko ne može biti odbijen kao posvojitelj samo zato što je manjinske seksualne orijentacije. Rezerviranjem imena pravnog instituta »brak« ne govori se apsolutno ništa o tome hoće li se i koja će se konkretna prava pružiti istospolnim partnerima, kako će se ta zajednica zvati – životno partnerstvo, životna zajednica, istospolna zajednica, pakt i slično, pa je u potpunosti moguće priznati prava opsegom slična ili čak ista kao i »pravom« »braku«. Drugim riječima, ono što prezenteri inicijative tvrde, da skupljaju potpise za zaštitu braka, da isključe istospolne partnere iz nekih prava ili za zaštitu djece, pravno je potpuno neistinito. 

   – U ustav bilo koje zemlje mogu se uvrstiti odredbe koje dotično društvo smatra temeljnima. Dakle, možemo upisati da u Republici Hrvatskoj biračko pravo pripada svim punoljetnim državljanima čak i ako im je oduzeta poslovna sposobnost, da Republika Hrvatska posebnu skrb poklanja očuvanju dostojanstva životinjskog i biljnog svijeta ili da je brak životna zajednica žene i muškarca. Sve su to legitimne ustavne odredbe i može se putem referenduma tražiti izjašnjavanje naroda o njihovom uvrštavanju u ustavni tekst. 

  Što uopće pravno znači eventualno uvođenje u Ustav takve odredbe?

   – Članak 62. Ustava RH navodi da je »Obitelj pod osobitom zaštitom države« te da se »brak i pravni odnosi u braku, izvanbračnoj zajednici i obitelji uređuju zakonom.« Ako se u ustavni tekst uvede definicija da je brak zajednica života žene i muškarca time se postiže samo jedno: rezervira se riječ »brak« za zajednicu žene i muškarca. Samo riječ, naziv, ime… I ništa više od toga. Pravni sadržaj braka, izvanbračne zajednice i obiteljskih odnosa u potpunosti je prepušten zakonodavcu, s izuzetkom da ne može biti diskriminacije na temelju spola. Dakle, bračni drugovi imaju primjerice zajedničku bračnu stečevinu, imovinu koju su stekli radom tijekom braka i svoju posebnu imovinu, imovinu koju je tijekom braka jedan bračni drug naslijedio ili koja mu je bila darovana. I to ne zato što je to suština braka, nego zato što to Obiteljski zakon RH tako određuje. Bračni drugovi nasljeđuju jedan drugoga u određenim omjerima u ovisnosti o postojanju i broju djece, uživaju porezne olakšice, prava iz osiguranja i niz drugih prava, ne zato što je to neka zamišljena suština braka, već zato što tako određuju odgovarajući zakoni. Brak nesumnjivo ima svoju emotivno-moralnu, a za mnoge pojedince i vjersku komponentu, ali mi govorimo o pravnoj regulaciji braka. Kao što znamo, interesni brakovi, brakovi između crnaca i bijelaca bili su zabranjeni do 1967. godine u nekim dijelovima SAD-a. Jer je takva bila zakonska regulativa. Ništa više, ni manje od toga. 

  Glavna brana

Ima li ovakav referendum ustavnu opravdanost? 

   – Ustavotvorac je 2000. godine, ignorirajući brojna upozorenja struke (primjerice Podolnjak, Kostadinov, Smerdel…), postavio iznimno široko određenje ovog instituta i ostavio nezaštićene dijelove ustavne materije koju je naknadno ugradio u ovlast Ustavnog suda. Riječju, Ustavni sud RH je sada glavna brana pred neustavno postavljenim pitanjima. Naime, postoje pitanja koja nisu pogodna za referendumsko odlučivanje, a to je zorno pokazala komparativna praksa drugih država (npr. Kalifornija i problemi s financiranjem državne aktivnosti; Švicarska i problemi u odnosu na muslimansku manjinu). To su svakako pitanja državnog proračuna i pitanja temeljnih ljudskih prava, ona ne smiju biti predmetom referenduma. Većina ne može i ne smije odlučivati o ljudskim pravima manjine. Da dodatno jasno naglasim, ovdje se ne radi o sprečavanju referenduma zbog »straha od naroda«, već o nepodobnosti pitanja zbog inherentnih, ugrađenih problema vezanih za referendumsko odlučivanje. Naime, na referendumu nije moguće pronalaženje kompromisa, srednjih i kvalitetnih rješenja, referendum je binarni, crno-bijeli, da-ne izbor i tu nema sredine. Život nije crno-bijeli, društvena stvarnost je izuzetno kompleksna i binarna rješenja su iznimno rijetko moguća. Ne čudi stoga da smo do sada u Hrvatskoj imali samo dva referenduma, i to referenduma temeljnog društvenog određenja: hoćemo li ostati u SFRJ ili ne, odnosno hoćemo li ući u EU ili ne. Dodatno ugrađeni problem referenduma je njegova iznimna manipulabilnost. Naizgled se čini da mi slobodno i informirano odlučujemo, da nas se eto konačno nešto jasno pita, a zapravo je to vrlo često više ili manje sofisticirana manipulacija biračkim tijelom. Nemamo tu iluzija, politička propaganda, politički PR i lobiranje su sastavni dio politike kao svjesne djelatnosti svakog društva, no problematičnost referendumske manipulacije je tim veća jer ona uvijek »igra na emocije«. Referendum ima očiti potencijal dezintegracije društva, stvaranja dva pola, mobiliziranja jedne i druge strane i bujanja strasti. 

  Želite reći da je inicijativa »U ime obitelji« manipulirala građanima?