Ljudi ne vide da se i iza ovakvih građanskih inicijativa možda ponovo krije neki drugi diktator kojeg ćemo za pedesetak godina morati skidati s vlasti. Rješenje je samo u ustavu; ustav sprječava narod u tome da mu se ne dogodi nov diktator
Sanja Barić predstojnica je Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci i vanjska članica Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav Hrvatskog sabora. Također, dio je ustavno-pravnog tima koji pomaže predsjedniku Ivi Josipoviću u pisanju nacrta prijedloga ustavnih promjena.
Ova predsjednikova ustavna inicijativa nije dobro dočekana među parlamentarnom oporbom. To je jedan od povoda intervjua sa Sanjom Barić. Između 1997. i 2010. godine Hrvatska je svoj Ustav mijenjala četiri puta. Sada predsjednik Josipović priprema još jednu njegovu temeljitu rekonstrukciju. K tomu, postoji nekoliko građanskih inicijativa koje traže ustavne promjene putem referenduma. Je li ovo sada ipak previše zadiranja u temeljni društveni akt? – Nezahvalno je govoriti o tome koliko se često, ili rijetko, treba mijenjati neki ustav. Naime, neki puno dugovječniji ustavi od hrvatskog rijeđe su mijenjani. No, sa sigurnošću možemo reći to da su se ustavne promjene 2000. i 2001. godine morale objediniti. Prvo se Ustav mijenjao zbog predizbornog obećanja koalicijske vlasti o prelasku iz polupredsjedničkog u parlamentarni sustav. Samo četiri mjeseca kasnije Ustav je ponovo doživio promjenu kada je ukinut Županijski dom. To je doista bilo neprihvatljivo. Međutim, 2010. izmjene su naprosto bile nužne zbog prilagodbe Hrvatske Europskoj uniji, što su prošle i neke zemlje puno starije demokracije od hrvatske. Naprimjer, Francuska i Njemačka. Mi se danas ponovo suočavamo s nužnošću mijenjanja Ustava. Čak je i onima izvan ustavno-pravnih krugova posve jasno da moramo mijenjati najmanje dva aspekta Ustava; onaj koji se odnosi na teritorijalni ustroj zemlje – svi znamo da je racionalizacija samouprave nužnost – i referendumsku materiju. Također, novim ustavnim promjenama moramo osnažiti zaštitu okoliša i ljudskih prava. Posebno moramo voditi računa o zaštiti naših socijalnih prava. Naša državna tijela naprosto moraju imati snažnija ustavna uporišta ako dođu u situaciju da štite hrvatski socijalni model od krupnih ekonomskih zahtjeva izvana. Osim toga, postoji veliki problem loše ustrojene hijerarhije pravnih normi. Veliki problem predstavlja Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina? – Da, jer se ovaj zakon zove ustavni, a suštini ima snagu organskog. To je čisto obmanjivanje javnosti koje je u vrijeme međunarodnog priznanja Hrvatske služilo u svrhu promidžbe odnosa države prema svojim nacionalnim manjinama. Ima tu još niz drugih pitanja u pogledu poboljšanja Ustava. Dakle, postoje dobri razlozi za ove ustavne promjene. Pitanje je jasno kako će one biti provedene. Ivi Josipoviću oporba zamjera upravo to da je u ustavne promjene krenuo u krivo vrijeme – na samom kraju svog prvog predsjedničkog mandata. Dakle, zlorabi li predsjednik Josipović ovaj neprikosnoveni društveni dokument? – Doista sam žalosna zbog ovakvih interpretacija i politizacije ideje. Naprosto iz nekoliko razloga ne može biti istinito kada netko tvrdi da predsjednik koristi Ustav za svoju predizbornu kampanju. Prije svega, predsjednik uopće ne donosi Ustav, već samo može predlagati njegove promjene. Ustav može promijeniti Sabor, i to dvotrećinskom većinom! Predsjednik čak ne može ni raspisati referendum o ustavnim promjenama bez supotpisa premijera. Kao drugo, predsjednikov nacrt prijedloga ustavnih promjena uopće nije namijenjen usvajanju. Javnost se s tim nacrtom trebala upoznati nakon predsjedničkih izbora, pa doista ne znam kako je i zašto nacrt iscurio u javnost. To se nije smjelo dogoditi, jer materijal uopće nije gotov. Ideja je bila takva da se u slučaju Josipovićeve izborne pobjede ustavne promjene predlože javnosti kroz uobičajenu, službenu proceduru. Drugim riječima, da gotov materijal javnost dobije na uvid, da se otvori javna rasprava – koja će trajati godinu, dvije ili koliko već treba – i da društvo, politika i narod prihvate samo one izmjene za koje se ocijeni da su nužne. U slučaju poraza, Ivo Josipović, kao profesor prava, u stručnom bi postupku ponudio svoje viđenje Ustava na javnu raspravu. I treća stvar, predsjednik ne koristi ustavne izmjene kao promidžbeni program. U tom bi slučaju ustavne teme bile kontinuirane, što sada nije slučaj. Predsjednik samo povremeno govori o nužnosti ustavne reforme lokalne i regionalne samouprave i pritom nikome ne nameće svoje stavove.
Je li se ipak s procedurom moglo krenuti ranije? – Pripremanje jednog ovakvog nacrta prijedloga ustavnih promjena je proces koji traje. Možemo govoriti i o tome da je predsjednik mogao oformiti radnu skupinu nakon predsjedničkih izbora, tamo negdje u proljeće 2015. godine, pa da se narednih godinu dana bavimo ustavnim promjenama. U tom slučaju novi Ustav ne bismo brzo dobili. Predsjednik je to učinio puno prije izbora, naprosto iz razloga da dobije na vremenu. Neki kažu da se moglo još i ranije. Postavlja se međutim pitanje – a kada je, zapravo, (bilo) pravo vrijeme!? Ivo Josipović jest profesor pravnih znanosti, ali nije ustavno-pravni stručnjak. Dakle, uz sva svoja pravna znanja i stručnost, bilo je nužno da stekne određeno iskustvo na funkciji predsjednika države kako bi dobro uočio najveće probleme u primjeni hrvatskog Ustava. Ne smijemo pritom zaboraviti niti to da je tijekom njegovog predsjedničkog mandata bilo nekoliko ustavnih inicijativa u samom Saboru. Na početku se doista činilo da će ovaj saziv Sabor krenuti u proceduru poboljšanja Ustava. No, 2013. godine dogodio se slučaj Perković, odnosno onaj strašni kaos oko njegovog izručenja. Svima je tada bilo jasno da Sabor neće učiniti ništa po pitanju ustavnih izmjena. To je upravo, čini mi se, bila važna motivacija predsjednika da pokrene ovu proceduru ustavnih promjena.
Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju
