Nova predsjednica Foruma žena Hrvatske je Riječanka Sandra Krpan, zamjenica gradonačelnika i potpredsjednica stranke u Rijeci, koja detektira niz problema u ostvarivanju tzv. ženskih prava, ali i koja s ove pozicije igra sve važniju ulogu u stranačkoj politici SDP-a.

Što detektirate kao glavne probleme, kojim ćete se ključnim temama baviti?

– Kada govorimo o položaju žena, nailazimo na poveći broj problema, od kojih je zaista teško pojedine definirati kao glavne. Naime, tu je svakako pitanje rodne ravnopravnosti, odnosno neravnopravnosti, kojoj svjedočimo gotovo svakodnevno, na globalnoj razini. Potom, u kontekstu nacionalnih okvira, osim pitanja rodne ravnopravnosti, dolazimo do teme hrvatskog društva ravnopravnih žena i muškaraca, građanki i građana, ali i apsolutno nužnog dokidanja ekonomskih i socijalnih nejednakosti. Dakako, ne smijemo zaboraviti niti aktivno zastupanje prava diskriminiranih skupina u društvu, pravo žene na izbor te naravno, nultu toleranciju prema svim oblicima nasilja nad ženama u kontekstu primjene Istambulske konvencije. Svakako, promatrano s političkog aspekta, tu bih istaknula ZIP sustav, odnosno naizmjenični poredak kandidata i kandidatkinja na listama. Ujedno, tu je i iznimno važno pitanje menstrualnog siromaštva. I posljednje, jest sveprisutna neravnoteža u segmentu opterećenosti žena i muškaraca u brizi za djecu, starijima, kućanstvu. Žene ne rade samo osam sati, njihovo radno vrijeme, nastavlja se i nakon dolaska s posla kući. Sve su to, ključna područja kojima se planiram baviti i, kontinuirano prisutna problematika, koju moramo rješavati, kako bismo uveli konkretne društvene promjene.

Hrabrost za javnost

Kako biste ocijenili položaj žena u društvu, posebno u poslu? Jeste li i na vlastitoj koži osjetili te barijere?

– Položaj žena u društvu bit će nezadovoljavajući sve dok se budemo susretali s diskriminacijom po pitanju zapošljavanja, visine plaća, ali i sve dok se budemo susretali s nekažnjavanjem izgovorenih riječi ili učinjenih postupaka koji u cilju imanju poniženje ili umanjivanje vrijednosti žena. Podsjećam na ovogodišnji slučaj Mirele Čavajde, i kažem da je to samo jedan slučaj u kojem je žena imala hrabrosti i snage javno istupiti. Zato za taj slučaj znamo. A koliko ih ima koje su šutke preživjele svoju tugu i bol?

No i kad se odmaknemo od fizičke nezaštićenosti žena, nejednakosti u zdravstvenoj skrbi ili pak niske razine zaštite od obiteljskog nasilja, pa se prebacimo na područje rada i radnih prava, situacija je i tu nezadovoljavajuća. Živimo činjenicu da se žene u poslu moraju više dokazivati, da su u mnogim slučajevima nejednako plaćene u odnosu na muške kolege, da im se majčinstvo nerijetko uzima kao prepreka u zapošljavanju… Sve dok ijedna žena na svojoj koži osjeća ikakav oblik negativne diskriminacije, ugroženosti i nesigurnosti – stanje u društvu po pitanju žena ne može biti zadovoljavajuće.

Jedna od glavnih politika koju ste implementirali u Gradu Rijeci jest uvođenje građanskog odgoja u škole, no Vlada sada isto najavljuje novi predmet, kritičko mišljenje. Jednako tako, bivši ministar Aladrović otvorio je dijalog s nizom tzv. ženskih udruga. Slažete li se da ova Vlada ipak ima veći senzibilitet za ove teme od prethodnih?

– Ova Vlada je, kao i sve Vlade prije ove, jako zakasnila s uvođenjem nastavnog predmeta koji bi našu djecu i mlade učio životu u građanski uređenom društvu. Hrvatska već 30 godina živi u demokratskom sustavu koji bi trebao počivati na aktivnom građanstvu, građanski osviještenom društvu koje razumije svoju snagu i moć i koje zna svoje odgovornosti i svoja prava. Sve su Vlade po tom pitanju čekale Godota. Teško mi je shvatiti zašto. Jedino mogu naslutiti da je tako odgovaralo vladajućima, u zemlji koju je od 15 puta, trinaest puta vodila koruptivna stranka. Očito je taj izostanak građanskog obrazovanja bio namjeran. SDP je od dosadašnjih 15 vlada koje su vodile Hrvatsku samo dva puta bio u prilici obnašati vlast, i to koalicijsku i to u četverogodišnjim, a ne duljim mandatima. Ne aboliram pritom ministre SDP-a, nego skrećem pažnju na posve različite pozicije s kojih smo mogli, odnosno nismo mogli, s nacionalne razine razviti kurikulum, uvesti ga eksperimentalno u škole, doraditi i potom učiniti trajnim nastavnim predmetom.

A da je postojala i volja i snaga i spremnost za to, svjedoči upravo Rijeka koju mnogi vole nazivati »bastionom SDP-a«. Dakle, ono za što smo u nacionalnoj vlasti imali premalo vremena, uveli smo ondje gdje smo mogli. I danas nam je zadovoljstvo reći da je riječki model preuzeo čitav niz gradova i županija. Razlika između SDP-a i HDZ-a po pitanju uvođenja građanskog odgoja i obrazovanja pa i po pitanju ostalih tema o kojima pitate je ogromna. SDP je istinski djelovao i učinio niz praktičnih koraka, a HDZ nije učinio ništa, dapače, nerijetko je odmagao i blokirao praktična rješenja. Da nije tako, riječki model već je mogao na nacionalnoj razini biti uveden kao nastavni predmet u sve hrvatske škole. Umjesto toga, ova Vlada, čak sedam godina nakon, tek najavljuje donošenje kurikuluma nekog sličnog učenja.

Užasna statistika

Sektor socijale?

– Otvaranje dijaloga ministra Aladrovića s udrugama koje se bave zaštitom žena od nasilja također je stiglo s debelim zakašnjenjem, a da nije bilo pritiska tih udruga i javnosti koja je postala senzibilizirana na teme nasilja u obiteljima, upravo zahvaljujući radu tih udruga, a ne ministra Aladrovića, pitanje je bi li se dijalog ikada i otvorio. Forum žena SDP-a može udarati tempo ministrima poput Aladrovića i vladama poput Plenkovićeve da se ovim temama bave intenzivno i konkretno, a ne samo reklamno i dijaloški.

Procjenjuje se da u Hrvatskoj svakih 15 minuta jedna žena doživi nasilje. Statistika je užasna. U prvih osam mjeseci ove je godine evidentirano 6,1 posto više žrtava kaznenih djela nasilja u obitelji, točnije 1.223 žrtve, u odnosu na isto razdoblje lani. Lani je ubijeno 14, a ove godine u prvih osam mjeseci 12 žena. To nisu brojke, to su ljudski životi i potrebne su nam konkretne, brze i jasne mjere, promjene zakonskih rješenja, osnaživanje žena na svim razinama… A ministar Aladrović bio je zapeo tek na »otvaranju dijaloga«. Da nije tragično, da nije bezmjerno tužno, da nije užasno zakašnjelo, bilo bi u najmanju ruku nevrijedno spomena.

Lijeve politike trebaju reinvenciju

Rejting SDP-a sigurno nije zadovoljavajući, je li to rezultat »krize liderstva? Na koji način SDP treba izaći na naredne izbore za Sabor – je li predizborna koalicija lijevo-progresivne oporbe nužnost?

– Što se tiče SDP-a, na nacionalnoj razini naša stranka i dalje drži sigurno drugo mjesto po rejtingu stranaka s tendencijom rasta. Kriza liderstva postojala je bitno ranije i očitovala se lošim odabirom kandidata za Sabor, pogotovo u kontekstu izostanka kandidata iz Rijeke i PGŽ-a gdje smo najsnažnija stranka. No, to liderstvo više nije tema jer novo je rukovodstvo stranke stabilno. Oni koji su stranku napustili u tim vremenima nestali su iz političkog života i relevantnih anketa. No, postoji jedna druga, dublja tema. SDP je stranka lijeve provenijencije, socijaldemokratska stranka, a ljevica doživljava svojevrsnu »krizu identiteta« u čitavoj Europi. Ta je kriza potaknuta ekonomskom krizom i to na način da pomoć koju ljevica nudi i ideje koje u ekonomskom smislu ljevica nudi, više nisu dovoljne. Liberalni kapitalizam stvara ogromne ekonomske razlike, iznjedrio je prekarijat i ljude koji jedva preživljavaju. Saniranje problema koje takav kapitalizam nosi, više nije dovoljno. Potrebno je razmišljati dalje, izaći izvan okvira i mudro, racionalno, ali i sa srcem, osmisliti kvalitetnije ekonomsko uređenje. Takvo koje će smisao vidjeti u ljudskosti, dostojanstvu čovjeka, a ne samo profitu i uspjehu najsnalažljivijih. To je teško, taj proces mora uključiti trust mozgova i prirodno bi bilo da okupi ljevicu u najširem smislu shvaćanja te političke pozicije.

Za naše prilike to znači da SDP na poziciji ljevice nije izoliran otok. Sve s čime se susreće europska ljevica, susrećemo se i mi. To nije kriza liderstva nego kriza lijevih politika koje trebaju reinvenciju. Osobno mislim da je suradnja sa svim strankama ljevice i prirodna i nužna. Povijest nas uči da je SDP na izborima uvijek imao veći uspjeh u koalicijama, ali one nisu bitne samo u kontekstu izlaska na izbore za Sabor, nego u dubljem kontekstu povezivanja na temama koje su nam zajedničke i na kojima možemo graditi bolje društvo.