Pitanje je naravno gdje smo izgubili 14 godina?

1997. – 2000.

Ideju o izgradnji Pelješkog mosta prvi je u javnost iznio SDP-ov dubrovačko-neretvanski župan Ivan Šprlje. Vrlo brzo je i HDZ stao gurati rješenje za obilazak Neuma, pa je most 2000. godine ušao u prostorni plan Dubrovačko-neretvanske županije, što je bila prva podloga u dokumentaciji za ovaj projekt.

2000.-2003.

Vlada Ivice Račana, odnosno SDP-a i koalicijskih partnera nije imala u fokusu Pelješki most, već gradnju mreže hrvatskih autocesta. Glavni cilj bila je Dalmatina i gradnja autoceste Zagreb – Split te je veći dio trase ove autoceste izgrađen i ugovoren u mandatu Račanove Vlade, dok je Pelješki most ostao mrtvo slovo na papiru.

2003. – 2004.

Novi predsjednik HDZ-a Ivo Sanader obećao je Pelješki most u kampanji za parlamentarne izbore. Premoćno je porazio Račana i praktično odmah dogovorio izradu projekta s IGH-om, odnosno glavnim HDZ-ovim arhitektom za mostove Jurom Radićem.

Foto Pixsell

2005.

Iako nije bio raspisan ni natječaj za izbor graditelja novopečeni premijer Ivo Sanader otišao je u studenom 2005. godine u Komarnu i u pratnji ministra prometa Božidara Kalmete i potpredsjednika Sabora Luke Bebića, svečano označio početak pripremnih radova za Pelješki most. Obećao je da će se most početi graditi 2006. godine, a radovi trajati samo 18 mjeseci.

2007.

Ivo Sanader – drugi put. Taman pred parlamentarne izbore 2007. godine ponovo su otvoreni radovi na izgradnji Pelješkog mosta. Ovoga puta stvar je bila nešto ozbiljnija. Postojao je projekt, proveden je i natječaj, posao je dobio konzorcij hrvatskih građevinskih tvrtki Viadukt, Konstruktor i Hidroelektra Niskogradnja po cijeni od samo 1,9 milijardi kuna. Prva iduća ponuda austrijske građevinske tvrtke bila je čak duplo skuplja. Vlada novac nije osigurala, a domaći građevinari nisu tehnički bili ni sposobni odraditi temeljenje mosta. Svejedno se krenulo sa fiktivnom gradnjom, a Sanader je u međuvremenu dobio izbore i novi mandat.

Foto PIXSELL

2008.-2009.

Službene vijesti iz Vlade govorile su kako se radi punom parom. Ivo Sanader je prije lokalnih izbora 2009. obišao gradilište i kazao kako je zadovoljan onime što vidi, iako se nije imalo što vidjeti. Već tada se dobro znalo kako novca nema, kao i da građevinari ne mogu realizirati projekt, pa su tražili njegovu promjenu. Nije smetalo. Nedugo nakon obilaska gradilišta Sanader je dao ostavku uz čuveno »Zbogom i hvala na suradnji«.

2010.

I službeno su zaustavljene sve aktivnosti na gradilištu. Utvrđeno je kako je izvedeno svega tri posto radova. Nova premijerka Jadranka Kosor je silno željela nastaviti tamo gdje je Sanader stao, a to je i učinila. Projekt je formalno revidirala, nije udovoljila zahtjevu građevinara za povećanjem cijene, ali je pomjerila rokove sve do 2017. godine i najavila da most ide dalje. Nije dugo trajalo, a nije ni moglo, jer je i to obećanje bilo obična obmana. Kosor je izbore izgubila, naravno ne samo zbog Pelješkog mosta.

2011.

Kada je Zoran Milanović krajem 2011. godine stigao na Markov trg, stigla su i prva pitanja o Pelješkom mostu. Stav je bio da se most neće graditi, da je preskup, nepotreban i neracionalan. U igri je bila i trasa autoceste kroz BiH, a zatim se kao najbolja opcija pokazao cestovni koridor kroz Neum kao poveznica između dva dijela Hrvatske. Ni ta priča nije dugo potrajala.

Foto Denis Lovrović

2012.

Raskinut je ugovor za gradnju Pelješkog mosta iz Sanaderovog doba. Bio je to kriminalno loš posao za Hrvatsku. Hrvatske ceste su za troškove gradnje i stajanja građevinara isplatile 246 milijuna kuna, iako je na gradilištu mosta realiziran posao vrijedan svega 71 milijun kuna. Doslovno je 175 milijuna kuna državnog novca bačeno u vjetar. Nitko zbog toga nije odgovarao, nikada nije podignuta optužnica. U rujnu 2012. godine organiziran je prosvjed zbog Pelješkog mosta kao poruka Milanovićevoj vladi. Skupilo se nekoliko tisuća građana južne Dalmacije, koji su povezali oko 500 brodica i stvorili pontonski most između Brijeste i Komarne stvarajući tako simboličnu sliku mosta kojeg nema. Tada je izgledalo da ga nikad neće ni biti.

2013. – 2014.

Prvo je izrađena predstudija koja je analizirala sva moguća rješenja prolaska kroz Neum i most je ocijenjen kao najbolja opcija. Hrvatska je postala članica Europske unije i sada Pelješki most nije povezivao samo hrvatski, već i europski teritorij. Uslijedila je stoga izrada studije isplativosti koja će biti proslijeđena Europskoj komisiji kako bi se pokušalo ishoditi sufinanciranje gradnje mosta iz europskih fondova. SDP-u se dogodio veliki zaokret u stavu koji sada glasi: Ako će ga EU platiti, mi ćemo graditi Pelješki most.

2015.

Zoran Milanović ulazi u predizbornu kampanju s čvrstim obećanjem. Pelješki most je neupitan, imamo na raspolaganju 330 milijuna eura iz europskih fondova i sigurno ćemo ga izgraditi. Uslijedio je tijesni poraz na izborima, stigao je premijer iz Kanade Tim Orešković kao privremeno rješenje, ali je plan o Pelješkom mostu ostao nepromijenjen.

2016.

Na prijevremenim izborima pobjedu odnosi HDZ, premijer postaje Andrej Plenković, a resorni ministar prometa ostaje Oleg Butković, koji najavljuje početak izgradnje Pelješkog mosta u drugoj polovini 2017. godine. Ni to se nije dogodilo.

2017.

Raspisan je natječaj za gradnju i slijedi evaluacija ponuda duga čak četiri mjeseca. U najužem izboru su Kinezi, Austrijanci i talijansko-turski konzorcij. Sve tri ponude su bitno skuplje od procijenjene vrijednosti radova.

2018.

U siječnju Hrvatske ceste objavljuju kako je kao najpovoljnija odabrana kineska tvrtka »China Road and Bridge Corporation« s ponudom od 2,08 milijardi kuna bez PDV-a. Slijede žalbe, austrijski Strabag optužuje Kineze za dampinške cijene i uživanje nelegalnih državnih potpora. Žali se i talijansko-turski konzorcij. Na odluku Državne komisije čekalo se dva mjeseca i ona je žalbe odbacila. Ugovor je potpisan 23. travnja u Dubrovniku. Strabag je uputio žalbu Upravnom sudu i zatražio privremenu mjeru obustave gradnje i taj je zahtjev Upravni sud odbacio. Talijansko-turski konzorcij Astaldi-Ictas također je zatražio zabranu gradnje i ta se odluka još uvijek čeka, ali zasad ne priječi početak radova.

Foto PIXSELL

2018.-2022.

Što donosi budućnost? Neugodnih iznenađenja može biti još, kako kod sudskih odluka i osporavanja prava na gradnju kineske tvrtke, tako i na samom gradilištu. Ključne informacije kažu da je rok za gradnju Pelješkog mosta 36 mjeseci, što znači da bi Kinezi posao trebali završiti sredinom 2021. godine. Pristupne ceste s obje strane mosta trebale bi biti gotove nešto kasnije, odnosno 2022. Europska unija projekt sufinancira s 357 milijuna eura bespovratnih sredstava, odnosno sa 85 posto prihvatljivih troškova. Ukupna vrijednost projekta cestovnog povezivanja južne Dalmacije veća je od 526 milijuna eura od čega su prihvatljivi troškovi nešto veći od 420 milijuna eura. Most će biti dug 2.404 metra i visok 55 metara što udovoljava zahtjevu BiH za osiguranjem nesmetanog prolaska brodova do Neuma. Dubina mora pod mostom iznosi oko 27 metara u prosjeku, ali je sastav tla zahtjevan za graditelje.

Riječ je o naslagama prašinaste gline i šljunka, pa se nosivi stupovi mosta moraju temeljiti na zabijenim čeličnim pilotima na dubinama od 55 do čak 125 metara. U prvoj fazi radova predstoji faza ispitivanja bušotina kako bi se definirala točna dužina čeličnih pilota. Most će se temeljiti na ukupno 12 stupova plus dva upornjaka na početku i kraju mosta, a razmak između pet glavnih centralnih raspona između stupova iznosi 285 metara. Sasvim je sigurno da ove godine most neće biti vidljiv, jer njegovi prvi dijelovi iznad mora neće biti postavljeni još najmanje godinu dana. Za nešto više od 18 mjeseci, odnosno 2020. godine, mogli bi biti vidljivi prvi stupovi i rasponska konstrukcija. Nešto će se ipak odmah vidjeti, jer Kinezi moraju na početku srušiti dva stupa mosta izgrađena prije desetak godina, koji danas nemaju nikakvu svrhu, jer je projekt izmijenjen.

Što će se događati nakon potpisa ugovora? Kineska tvrtka tek treba organizirati gradilište, koje za nešto više od mjesec dana planiraju svečano otvoriti u skladu sa svojim graditeljskim običajima. Takvi vladaju i u Hrvatskoj. Ako je Ivo Sanader dva puta mogao otvarati gradilište Pelješkog mosta, nema razloga da to i Andrej Plenković ne napravi barem jednom. Između dva HDZ-ova premijera srećom ipak postoji jedna bitna razlika. Sanader novac za gradnju mosta nikada nije osigurao, a Plenković, odnosno Hrvatska, sada ima na raspolaganju novac iz europskih fondova. Zato bi ovo trebala biti treća sreća za Pelješki most. I valja se samo nadati da četvrti pokušaj gradnje neće ni biti potreban.