Ruža Tomašić pripada političarkama i političarima koji ne mijenjaju stavove preko noći, koji se dosljedno i neumorno zauzimaju za svoje poglede na svijet. Mnogi se s njezinim svjetonazorom slažu, a mnogi i ne slažu, ali jedni i drugi moraju joj priznati da demokratskoj, pluralnoj Hrvatskoj zaista daje snažan osobni pečat u zalaganju za javno dobro. Nisu je pratile afere povezane s financijskim malverzacijama. Iza nje nikada nije stajala potpora široke stranačke strojarnice, kao iza dužnosnika velikih stranaka poput HDZ-a ili SDP-a. No, unatoč tome potvrdila je da političar može puno toga napraviti i bez velike podrške sa strane, ako mu je osobna hrabrost i upornost glavno oružje u borbi za dobrobit ljudi koje zastupa.

Originalna politička karijera te zastupnice Hrvatske konzervativne stranke, koja se nekima činila donkihotska, okrunjena je prošlog tjedna u Europskom parlamentu. Europska komisija odustala je od uredbe kojom bi se prepolovio ulov ribe u Jadranu – što bi osobito pogodilo hrvatsko ribarstvo i desetak tisuća radnih mjesta ovisnih o toj djelatnosti. Komisija je odustala ponajprije zahvaljujući iznimnim naporima Ruže Tomašić, koja je tri godine u europarlamentu lobirala protiv te uredbe, postupno pridobivši na svoju stranu većinu zastupnika, koja je na kraju zaustavila namjeru iz Bruxellesa.

I to je to

Našoj javnosti manje je poznato da je Europski parlament podređen Europskoj komisiji. Taj parlament nema – poput hrvatskog Sabora i ostalih nacionalnih parlamenata – mogućnost zakonodavne incijative, već je sveden na to da prihvaća ili odbija prijedloge koje mu podastiru Komisija i članice EU-a. Treba imati na umu da odluke Komisije, ako su pogrešne, nije lako zaustaviti, jer iza njih stoje ne samo moćna europska birokratska tijela, nego i snažni gospodarski lobiji koji nerijetko žele progurati privatne interese korporacija. U tom svjetlu, uspjeh Ruže Tomašić u zaštiti ribarstva male zemlje poput Hrvatske ima još veće značenje.

Najavili ste prepuštanje svog mjesta u Europskom parlamentu Ladislavu Ilčiću. Znači li to da će sredinom iduće godine vaša politička karijera biti završena?

– Tražila sam mandat od birača da dovršim poslove vezane uz malu plavu ribu i dobila sam ga. Ta je priča za hrvatsko ribarstvo sada uspješno završena, štetnih kvota neće biti i ja sam svoje obećanje biračima ispunila. Moram privesti kraju još nekoliko manjih inicijativa u odborima za poljoprivredu i ribarstvo i to će biti to. Osvojila sam dva mandata u Saboru i tri u Europskom parlamentu, a da iza mene nisu stajale velike stranke ni bogati sponzori iz svijeta biznisa. Dala sam Hrvatskoj koliko sam mogla, moja politička karijera sredinom 2021. završava.

Nakon tri godine upornog zauzimanja protiv namjere Europske komisije za uvođenje drastičnog ograničenja ribolova u Jadranu, uspjeli ste izboriti pobjedu. To je zaista rijedak slučaj političke poduzetnosti i hrabrosti koji je na kraju završio i uspjehom. Jesu li vas Komisija i moćni lobiji pritiskali da odustanete od bitke?

– Bilo je jako puno lobiranja. Komisija je željela da ovaj jadranski višegodišnji plan bude okvir za buduće planove za ostala europska mora, pa joj je bilo jako važno da kao takav bude usvojen. Problem je bio što se sve prelamalo preko leđa naših ribara i ja to nisam mogla dopustiti. S druge strane, veliki su pritisak radili Zeleni zato što su njima na prvome mjestu morska flora i fauna, a ne ljudi. Moj je prijedlog također uvažavao potrebu za zaštitom ribljeg fonda, ali je jednako tako u obzir uzimao i socioekonomske čimbenike. Važno je pronaći ravnotežu, ne smijemo ubiti industriju zbog okoliša, ali ni ugroziti okoliš zbog kratkoročnih ciljeva industrije. Moj je prijedlog bio ta ravnoteža.

Borba za javno dobro

Još 2006. godine suprotstavili ste se dilerima droge na Korčuli, nastojeći očuvati mlade ljude od te pošasti. Javnost je bila zadivljena vašom hrabrošću. Je li točno da ste od dilera dobivali prijetnje smrću? Jeste li zadovoljni naknadnim reakcijama policije i pravosuđa? Je li se danas raspačavanje droge na Korčuli smanjilo?

– Točno je da su prijetili mojoj obitelji i meni. Našu kuću čuvala je policija, a ja sam kao zaštitnu mjeru nosila i pištolj. Reakcija institucija postala je primjerena tek kad je cijela stvar postala javna. Da ja nisam bila saborska zastupnica i da nisam bila toliko odlučna, mislim da bi stanje ostalo nepromijenjeno. Priča o drogi je, između ostaloga, i priča o korupciji. Puno bi bilo lakše prekinuti narko-lance da nemaju jake veze u državnim i javnim službama i institucijama. Tako da je to trajna borba, traje i danas, ali je stanje ipak bolje. U ono vrijeme nekoliko je mladih života ugašeno zbog predoziranja u kratkom vremenu, a otad više nijedan. Rekla bih da je to ipak pomak.

Foto Davor Kovačević

Kako tumačite činjenicu da dio javnosti u Hrvatskoj uporno ignorira vaše hrabro zauzimanje za javno dobro i da je više zabavljen vašim slikanjem s Velimirom Bujancem, ili time što ste se u mladosti u Kanadi slikali u ustaškoj uniformi? Je li vam zbog toga žao?

– Žao mi je što se na takav način mlade odgovara od borbe za javno dobro. Šalje im se poruka da će sve što naprave biti ideološki obojeno i da će ih se, neovisno o tome koliko se davali zajednici, svrstavati u neku ladicu i na temelju toga pljuvati.

Biste li se danas ponovno slikali u toj uniformi?

– To je bilo u Kanadi prije 40 godina. Nije mi žao jer su moji stradali od partizana, ali danas je ne bih nosila. Najžalosnije je što oni koji me za to prozivaju, nijednom riječju nisu komentirali kokarde i crvenu zvijezdu pod kojima su Hrvati u Hrvatskoj ubijani. To im ne smeta, a smeta im nešto što je bilo u Kanadi prije 40 godina. Licemjerno do Boga.

Kako tumačite da ste već dvaput za redom, ako se ne varam, dobili najviše preferencijalnih glasova hrvatskih birača na izborima za Europski parlament?

– Na posljednjim sam izborima dobila najviše od svih kandidata, a dvaput prije toga najviše na dijelu spektra od centra nadesno. Tonino Picula bio je ukupno nešto uspješniji te 2013. i 2014. Mislim da su birači prepoznali da sam iskrena, otvorena i marljiva te da doista uporno i bespoštedno branim hrvatske nacionalne interese u Europskom parlamentu.

Razbijanje desnice

Zašto je tzv. desnica u Hrvatskoj politički marginalizirana, čak i u HDZ-u? Ne čini li vam se da se desnica, pogotovo ona krajnja, previše bavi pitanjima iz prošlosti, a premalo je zanimaju egzistencijalna, socijalna i gospodarska pitanja koja danas muče hrvatski narod? Je li to jedan od razloga zašto ste se razišli s Hrvatskom strankom prava, u kojoj ste počeli političku karijeru?

– Bez rješavanja važnih pitanja iz prošlosti nema mirne i prosperitetne budućnosti. Ne mislim da je problem u inzistiranju na rasvjetljavanju prošlih događaja ili komunističkog nasljeđa jer to je nužno da bismo konačno okrenuli novu stranicu. Desnicu se od osamostaljenja sustavno kontrolira i razbija, godinama se ubacuje kojekakve likove koji siju razdor i kompromitiraju taj dio spektra. Neki su se ljudi pokazali trulim jabukama, a imali su veliko povjerenje. Teško je uspjeti kad vas sabotiraju i iznutra i izvana. S HSP-om sam se razišla upravo zato što su zbog osobnih interesa narušeni interesi jedne, u to vrijeme snažne, političke opcije kojoj je narod vjerovao.

Zašto niste mogli surađivati s HDZ-om i što mislite o političkom smjeru kojim je posljednjih godina krenula ta stranka?

– S HDZ-om sam jedno kraće razdoblje svoje karijere surađivala i zajedno smo ostvarili neke odlične rezultate. Problem je bio u tome što mi se, kao predsjednici stranke i političarki koja je na zajedničkim listama za Europski parlament dobila daleko najviše glasova, stalno radilo iza leđa. Imam svoje ime i svoju čast i nisam mogla dozvoliti takvo ponašanje pa sam se razišla – i s HDZ-om i s nekim ljudima iz svoje bivše stranke koji su odrađivali poslove za njih. Što se tiče smjera u kojem HDZ ide, politike koje provodi ta stranka i način kojim upravlja državom nisu u skladu s vrijednostima koje proklamira.

Neosporno je da politički pripadate suverenistima. Poznato je da suverenistički pokreti jačaju u cijeloj Europi, poglavito na desnoj strani političkog spektra, a djelomice i na lijevoj. Kako objašnjavate činjenicu da je tri desetljeća od osamostaljenja Hrvatske suverenizam za mnoge u našoj državi, čak i u vladajućim krugovima, postao sumnjivo htijenje?

– Imam osjećaj da naša politička elita pati od kompleksa manje vrijednosti i silno želi biti prihvaćena kao jednako vrijedna na briselskim dvorima. Sve bi dali da ih tamo netko potapša po ramenu. Kad ste mali, onda vam lako prodaju utopiju i osjećaj pripadnosti nečem velikom. Velike su nacije i stare demokracije svjesne svoje važnosti i snage pa im je teže prodati priču da se za neko veće dobro trebaju odreći svog političkog utjecaja na kontinentu, nacionalnog identiteta i državnog suvereniteta. Hrvatska ima svoje mjesto u Europi, ona pripada Europi, ali ne na način da prestane biti država u pravom smislu te riječi. Naš je narod skupo platio slobodu i moramo je sačuvati. Nisu naši branitelji dali živote za geografski pojam Hrvatska, on je postojao i prije. Dali su živote za državu, da konačno sami upravljamo svojom sudbinom. Suradnja s drugima – apsolutno da, ali gubitak svih ključnih elemenata državnosti – ne, ne i ne!

Superdržava Europa je utopija

Mnogo puta ste rekli da se zalažete za decentralizaciju Europske unije i za veću ulogu nacionalnih država. Zašto mislite da je to potrebno?

Foto Davor Kovačević

– Smatram da je Europa unutar sebe previše različita da bi mogla funkcionirati kao centralizirana federacija. To je utopija. Različite kulture, različiti razvojni putovi, jezične barijere, izostanak zajedničkog identiteta… To su vrlo velike prepreke za tu priču o Europi kao superdržavi. Na stranu to što ja takvo što ne bih podržala ni u kojem slučaju, ali treba biti realan pa reći da je to na ovom kontinentu neostvarivo i da se guranjem takvog jednog projekta stvara nestabilnost koju će naša djeca jednom u budućnosti možda skupo platiti. Dovoljno je pogledati sva relevantna istraživanja i vidjet ćete da čak ni skandinavske zemlje ne žele Sjedinjene Europske Države. Ljudi to ne žele i zato mislim da se moramo fokusirati na one stvari u kojima EU funkcionira i daje dodanu vrijednost, a koje su ljudima od životnog značaja.

Što će Hrvatska dobiti ulaskom u Schengensku zonu? Naime, ta zona, kao prostor slobodnog kretanja ljudi, faktično više ne postoji, jer su Njemačka, Austrija i mnoge druge zemlje vratile policijske preglede na granice, a neke države podigle su i bodljikavu žicu.

– Za nas je važno biti dio Schengena zato što nas onda, kao državu s najduljom kopnenom granicom, nitko ne može ignorirati ili držati drugorazrednima u donošenju odluka o migracijskoj politici i sigurnosti na granicama. Schengen je jedan klub koji brani svoje interese kod pitanja migracija i zaštite granice, a mi si ne možemo dozvoliti da baš po tim pitanjima budemo gurnuti u stranu, jer smo prvi na udaru. Ali da Schengen kao takav ne funkcionira najbolje, to je isto činjenica.

Velik broj hrvatskih ekonomista i građana protivi se ulasku Hrvatske u eurozonu, ali njihov glas teško dopire u javnost. Nisu li hrvatske vlasti pretjerale, budući da se što brže i po svaku cijenu žele odreći nacionalne valute?

– Ja sam svakako za kunu. Smatram da Hrvatska, između ostaloga, nije spremna na uvođenje eura i da ponovno, kao i kod pristupanja EU-u, srljamo u nešto bez prave javne rasprave. Jedna je od posljednjih stvari koje ću učiniti kao eurozastupnica upravo inzistiranje na toj raspravi.