Dovoljno je, tu na vrh Radićeve preko puta stepenica za Kamenita vrata, skrenuti malo s ceste, ući u haustor, pa lagano stepeništem s čijih zidova vas gledaju zvijezde starih filmskih plakata, Bruce Lee, recimo. A onda vas eto i u stanu za koji, ako vam je barem 40 godina, sumnje nema – u ovakvom ste i sami nekad živjeli! Muzej Zagreb 80-ih! Alibabina retro ‘pećina’ u kojoj je blaga što smo ga i sami imali, ali smo ga, moderniteta i progresa radi, putem izgubili. Pa nam sad malo i žao. Među eksponatima se šeću baka Sanja i unuka joj Mia.

– Dovela sam je da bih joj pokazala kako je izgledao život 80-ih, veli Sanja.

Mia se zagledala u krzno lisice što su ga dame motale oko vrata umjesto šala. Rado bi s njim i u školu pošla. No, tad slijedi pravi test! Telefon je na stoliću i Mia ima zadatak nazvati nekog. Obavila ga je, reklo bi se, s polovičnim uspjehom s obzirom na to da je mudro okrenula brojčanik, ali se nije sjetila slušalicu podignuti da čuje dobri, starinski »tu, tu«. Smiju se na to i Sanja, i Mia, baš kao i Anastasija Knežević koja je osnivačica i vlasnica ovog muzeja. Dok pričamo, oko nogu se Anastasiji mota Miša, hrvatski ovčar koji razumije samo naredbe na ruskom. Ruskinja je na noge podigla muzej za koji se naivcima čini da su se i oni toga mogli sjetiti. Ali, eto, nisu.

– Evo nas u vremenskoj kapsuli 80-ih. Predstavljamo život jedne dobrostojeće radničke obitelji u toj zlatnoj dekadi. Jer, 80-e su na svjetskoj razini proglašene najsretnijim godinama na planetu, zlatne godine, bez sukoba, bez ratova, vrijeme gdje čovjek nije mogao sam postići apsolutno ništa bez drugova, prijatelja, zajednice – referira nam naša domaćica Anastasija.

– Kad velite da čovjek nije mogao ništa bez drugova, nadam se da ne mislite u ovom koruptivnom smislu koji se danas ‘nosi!? – pitamo Anastasiju.

Smije se, nije joj korupcija bila na pameti.

– Neee! Jednostavno, kad bi se gradila kuća, svi bi susjedi došli. To je to veliko zajedništvo. Znalo se da se uspjeh može postići samo ako se držite zajedno – pojašnjava.

Regal kakav su mnogi imali / Snimio D. KOVAČEVIĆ

Mali kutak erotike

U obilazak krećemo od dnevnog boravka. Tu je i klasičan regal.

– Kod nas posjetitelji mogu iz ormara izvlačiti krpice i stvoriti u tren svoj vlastiti stil, pa se slikati i na Facebook i Instagram staviti svoj look iz 80-ih. Tu je i mali kutak erotike jer je Zagreb tada imao tri legalna kina s erotskim repertoarom. Tu su i videokazete na valjanom video- rekorderu koje se mogu pogledati…, govori Anastasija, dok slaže stare brojeve Erotike koje su očito mnoge ruke listale.
Tu su i gramofon, i ploče, a Anastasija pamti posjetiteljicu koja je samo puštala ploče, plesala i bez prestanka plakala. A tu je i najnoviji eksponat u Muzeju, od njih preko 800 smještenih na 130 metara četvornih. Tu je klavir na kojem je dugo skladao naš veliki skladatelj Rajko Dujmić.

Svježa akvizicija – klavir Rajka Dujmića / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

– Dobili smo ga prošli tjedan. Javio na se Tin Dujmić, sin pokojnog Rajka Dujmića i poklonio muzeju veliku uspomenu na svog oca – kazuje Anastasija.

A zatim priča o klaviru priču.

– Rajkov otac Stjepan bio je pomorac. Usidren u Liverpoolu 1966. godine čuo je veliki žamor te pitao što se događa. Objasnili su mu da se čekaju Beatlesi. Nije mu bilo jasno tko su, zašto toliko uzbuđenje, pa su mu objasnili. A on se tad sjetio koliko je njegov Rajko glazbeno nadaren i taj tren sebi obećao da se s putovanja neće vratiti doma bez klavira za sina, govori Anastasija.

Iz dnevnog boravka ide se u kuhinju. Mi koji smo to vrijeme živjeli suočeni smo ponovo sa svim ondašnjim kuhinjskim gadžetima, od ručnog miksera, do mlijeka u vrećici. Tu je Bagatova šivaća mašina, pa vaga koja je prema novinaru poprilično milostiva, dok s polica vabe Gavrilović gotova jela.

– Imamo mi i interaktivan ručak. Za deset kuna možete uzeti konzervu gotovih jela, sami je ugrijete u grijaču za konzervu i pojedete gulaš, tripice, grah. Svaki posjetitelj dobije i tursku kavicu, imamo šećer u kockama, u adventsko doba častimo rakijicom… Sve zato što smo drugačiji muzej, jer želimo potaknuti emocije kroz sva osjetila – pojašnjava Anastasija.

Kineska izložba

Pitamo je je li dugo nabavljala eksponate. Priznaje da su u početku bili malo neiskusni, dok sad već znaju gdje su im pravi dobavljači. A trebali su im dobavljači itekako, jer cijeli prvi postav muzeja kupili su 2019. godine Kinezi! Bila je to godina hrvatsko-kineske gospodarske suradnje, neki od članova kineske delegacije posjetili su muzej.

Igre kakve su nekad bile / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

– Kupili su cijeli postav, ušli unutra i rekli: »Sve pakirajte i šaljite u Šangaj!«. Tamo su otvorili muzej mrvicu drugačijeg koncepta, gdje se na prvom katu pokazuje Zagreb 80-ih, a na drugom Šangaj 80-ih. Isti je period, ali se živjelo različito. Ispalo je to jako lijepo i sklopili smo ugovor da se u deset godina koliko ugovor traje u svakom velikom kineskom gradu pokaže izložba Zagreb 80-ih – priča Anastasija.
Anastasija je rođena u Sibiru, ima muzej koji govori o životu naše metropole za socijalizma, a i kako se živjelo u Šangaju. Logično za pitati, koji je socijalizam bio bolji!?

– Ja, kao strankinja, mogu reći da ste živjeli u velikom obilju, da ste bili najbogatija socijalistička država na planetu!, k’o iz topa će Anastasija!

– Ali, slabo smo mi toga bili svjesni, velimo joj.

– Još uvijek vi ne znate kako dobro živite. Kad odem u Sibir i vratim se u Hrvatsku, želim poljubiti svaku ciglu i zahvaliti se Bogu što imam priliku biti tu, priznaje Anastasija.

Uglavnom, nakon što su Kinezi kupili sve, trebalo je postav obnoviti. Pomogli su i građani, donirali spomenare, pionirske kapice, vjenčanicu…

– Dali su nam neke drage uspomene koje ovdje dobiju novu energiju, novi život i tako obnovljene bude kod posjetitelja nove osjećaje, tvrdi Anastasija.

Ne čudi stoga što je vezana za cijelu zbirku, što joj je teško bilo što izdvojiti kao posebno drago ili važno, no ako baš mora neka to bude Josip Broz Tito, onaj čija slika visi na zidu kuhinje.

– Nisam živjela u Jugoslaviji, ali njegovu karizmu još uvijek osjećam makar bilo preko fotografije. Karizmu i muževnost. Recimo da mi je Tito tu najdraži lik. I Fićo. Tito i Fićo, smije se Anastasija.

Pionirska kapa i Rubikova kocka / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Školski kutak

I za našeg posjeta u muzej su uredno ‘kapali’ posjetitelji, mahom stranci i to mladi. Retro je ‘in’, reći će ona. Da su, pak, 80-e bile u nekim stvarima naprednije, sugerira i školski kutak u kojem je i udžbenika o seksualnom odgoju. Evo i Rubikove kocke, spomenara, knjige sveznajuće poput danas Googlea »1000 zašto, 1000 zato«…. U spavaćoj sobi na zidu jelen na pojilu, hauba za kosu i one sprave nalik podnoj vagi što se okreće pomoću koje su Jugoslavenke tesale liniju. Popele bi se na nju pa se vrtjele u bokovima.

Gramofon i ploče / Snimio D. KOVAČEVIĆ

– Pomirisati možete i originalni ženski parfem iz 80-ih – veli Anastasija.

I bome, probudio je i on uspomene, makar je, na sreću, otišla industrija parfema daleko naprijed. U muškoj radnoj sobi aktovka, kalkulator, značke, stare novčanice. Tu je i mala izložba namirnica koje su se mogle kupiti u kvartovskom dućanu. A tu je i jugoslavenska putovnica za koju će Anastasija reći da je bila na cijeni više od američke. Mota se čovjeku po glavi svašta. Zašto smo se odrekli svega, pa i onog što je valjalo!?

– Čujte, Jugoslavija je bila ogromna zemlja, mogla je sama sebe hraniti, velika poljoprivreda. Hrvatska ima samo četiri milijuna ljudi, ne znaš sam baratati jer niste nikada, pa dok se to ne nauči…, dobrohotno će Anastasija.

Smočnica osamdesetih / Snimio D. KOVAČEVIĆ

– Puni ste razumijevanja za Hrvatsku, velimo

– Da, jer dolazim iz velike zemlje. Ja sam Ruskinja, ali od 11 godine sam tu i ostao mi je taj ‘double brain’. Prvo razmišljam kao Ruskinja, a onda što i kako ovdje napraviti. Razlika između Rusa i Hrvata je velika. Nas je 150 milijuna pa šire gledamo na svijet, veća je perspektiva, dok je tu balkanski ‘nastroj’. Ne mislim pritom ništa loše, prekrasan je ovo dio svijeta, ali osjeća se taj dašak koji je jednostavno drugačiji. Nešto što zanima Ruse uopće ne mora zanimati Hrvate, a vrijedi i obratno. Ali, ja sam presretna što mogu tu živjeti. Tu mi najljepše, najudobnije! Tu je najprekrasnija priroda, more, planine, jezera. Nema toga što Bog nije od ljepote podario Hrvatskoj. Tako je skladna. I ta sigurnost. Volim Hrvatsku više nego Hrvati, svim srcem. I rodila sam dvoje Hrvata. I baš bih voljela da je savršena, priznaje Anastasija.

Dva fakulteta

Zanimljiv je njen životni put. Rođena je 1982. godine. Oca, Ukrajinca, nikada nije upoznala. Kako su građevinari iz bivše Jugoslavije puno radili po Rusiji, tako su 90-e gradili i bolnicu u Sibiru. Tu je njena majka upoznala njenog očuha, čovjeka iz Podravine koji ju je i posvojio.

Odlučili su se za život u Hrvatskoj, došli za rata 1992., a kako je bila posvojena, tako joj je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman odmah poslao rješenje o državljanstvu. Samo, kad ti je 11 i dolaziš iz Rusije i nije ti lako.

Novci i putovnica / Snimio D. KOVAČEVIĆ

– Kod nas djevojčice nisu smjele nositi hlače, a kosa je morala biti zapletena u pletenice tako jako da vam oči zategnu. Ovdje su me djece ismijavala, bio je rat pa su me zvali trofazna, a ti ne razumiješ zašto na tebe idu. Osnovna škola mi je bila koma, ali srednju sam upisala u Varaždinu i upala u super žensku ekipu. A onda sam došla u Zagreb i završila dva fakulteta, prvo ekonomiju, pa privatno marketing i komunikacije, priča Anastasija.

I znanje ruskog je otvorilo mnoga vrata, bila je ona i direktorica velike strane tvrtke za prodaju električne energije, ali vuklo ju je poduzetništvu. Tu je crtu, kaže, naslijedila od mame. Krenula je s trgovinom ruskih delicija, da bi nakon sedam godina istu prodala također ruskoj poduzetnici koja je posao, kako kaže, i proširila. Njoj se ‘dogodio’ muzej.

– Jednostavno sam takva persona, da mi je kroz pet godina potrebna promjena, da me lovi žar za nečim novim – priznaje Anastasija.
Dok stojimo u igraonici gdje mladi par lupa igrice na starom Comodoreu, pitamo je što bi još voljela vidjeti u svom muzeju. Kaže, vrijedne su joj kolekcije kutija cigareta iz tog doba, skupljale su se tada i salvete, voljela bi doći do nove vjenčanice… A kad je pitate što joj nedostaje iz Rusije, kao iz topa odgovara – banja!

Povratak u prošlost / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

– Banja! Drvena sauna građena od cedrovine. To su takvi mirisi! Uđeš u nju pa te ‘izlupaju’ naparenim metlicama svježih breza. Pare izvuku sve nečistoće, sve negativnosti, a onda se baciš u ledeni snijeg ili u ledenu bačvu vode, pa opet uđeš unutra, popiješ čaj, slatko od maline i dobiješ novi dah, novi život, priča Anastasija.

Elem, idealan dan bi za nju bio onaj u kojem je banje, odlaska u muzej, barem pola sata plesa zbog kojeg su petkom u muzeju tulumi s glazbom iz 80-ih koji obavezno završavaju sentišem te štrukli koje također obožava. Ništa komplicirano, a opet svega, i za duh i za tijelo.

– I trebalo bi vratiti ono zajedništvo iz 80-ih bez kojega uspjeha nema!?, pitamo.

– Apsolutno! Čovjek mora shvatiti da sebični ego ne može dobiti ništa. A sad, ajmo na kavu, reče Anastasija, baš nekako u duhu svega dobrog iz tih zlatnih 80-ih.

Muški kutak / Snimio D. KOVAČEVIĆ

Snimio D. KOVAČEVIĆ