Dikasterij za nauk vjere Katoličke crkve u prosincu 2023. godine objavio je Deklaraciju Fiducia Supplicans (Molitveno povjerenje) o pastoralnom značenju blagoslova, uz dopuštenje i potvrdu pape Franje. Tekst Deklaracije potpisuju kardinal Victor Manuel Fernandez, prefekt Dikasterija te mons. Armando Matteo, tajnik Doktrinarne sekcije. Od prvoga dana objavljivanja Deklaracija izaziva prijepore u Katoličkoj crkvi, ponajviše pitanjem omogućuje li se njome da svećenici blagoslove par u istospolnoj zajednici.

Jer, u Deklaraciji se navodi kako se izvan liturgijskog blagoslova nalazi mogućnost blagoslova parova koji žive u neredovitim situacijama te istospolnih parova, u točki 31. Iako u Deklaraciji piše da ona ostaje čvrsto utemeljena na tradicionalnom učenju Crkve o braku, ne dopuštajući nikakvu vrstu liturgijskog obreda ili blagoslova sličnih liturgijskom obredu koji bi mogli stvoriti zabunu, zbog točke 31. o mogućnosti blagoslova istospolnih parova, teolozi i biskupi cijelog svijeta uključili su se u raspravu o tome što se mijenja, a što ostaje isto. Odnosno, može li se doista blagosloviti i par u istospolnoj zajednici ili se radi o pojedinačnom blagoslovu osoba.

Proširena perspektiva

Na tu temu u Riječkoj nadbiskupiji nedavno je održana i tribina na kojoj je predavač bio izvanredni profesor na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu dr. sc. Nikola Vranješ, svećenik Riječke nadbiskupije, koji se intenzivno bavi pastoralom, a to, između ostalog, znači i načinima na koje biskupi i svećenici trebaju postupati u svom poslanju s vjernicima. Spomenimo i da je na tribini riječki nadbiskup Mate Uzinić rekao da »uopće ne vidi problem u blagoslivljanju istospolnih parova te parova u neredovitim situacijama«. Što je novost u Deklaraciji, kako tumačiti dokument, mogu li svećenici sad doista blagosloviti vezu dviju osoba u istospolnoj zajednici ili se ipak radi o pojedinačnom blagoslovu osoba, a i o nadbiskupovoj izjavi, pitali smo Nikolu Vranješa. No, krenuli smo redom, Deklaracija uvodi novo shvaćanje pastoralnog, a ne liturgijskog blagoslova, iz čega proizlazi i prvo pitanje.

Deklaracija uvodi teološko promišljanje o blagoslovima koje »predstavlja razvoj u usporedbi s onim što je dosad rečeno u Učiteljstvu«. Što to konkretno znači?

– Ovaj dokument primarno je posvećen pastoralnim ili spontanim blagoslovima, kako ih se naziva. Blagoslovi su dosad bili više vezani uz liturgiju, a Fiducia Supplicans proširuje perspektivu, iako se može reći da do neke mjere i potvrđuje praksu koju smo već imali. Dokument se poziva na Rimski obrednik blagoslova, u kojem se navodi da se mogu blagoslivljati različite stvarnosti: osobe, predmeti, djela i tako dalje. No, u Deklaraciji se razvija forma pastoralnog blagoslova, geste koja nema liturgijsku formu, ne iziskuje liturgijsku odjeću ni prostor, ali može jako puno značiti osobi koja prima taj blagoslov.

O kakvim je blagoslovima riječ?

– Primjer imamo u priopćenju za javnost koje je objavljeno nakon Deklaracije. Na hodočašćima se mogu naći različite osobe, pa i u takozvanim neredovitim situacijama, u zajednicama koje iz katoličke perspektive nisu brak. I oni na hodočašću mogu zamoliti svećenika za jednostavni blagoslov, na primjer za zdravlje, za pronalazak radnoga mjesta, za dijalog, za duh služenja. Svećenik u tom slučaju može, bez ikakve liturgijske forme, izmoliti kratku molitvu i udijeliti blagoslov. To osobama koje primaju taj blagoslov može jako puno značiti, a to je važno, jer konkretni kršćanski život i odnos s Bogom često idu ponad kanala i načina koje smo mi kao Crkva normirali, kanonski i obredno.

Pastoralna širina

Donosi li Deklaracija mogućnost da se blagoslovi nešto što je protivno Božjem nauku?

– Liturgijski obredno ne možemo blagosloviti ništa što nije u skladu sa Stvoriteljevim planom te učenjem Katoličke crkve. No, pastoralno, treba gledati šire i ne tražiti iste preduvjete za pastoralni blagoslov, kao što se traži za liturgijski i obredni blagoslov. Jer, živa osoba je uvijek u skladu sa Stvoriteljevim planom, kao i njezino dobro te poziv te osobe na spasenje, gdje god ona bila i u ma kakvoj zajednici ona živjela. Ovim se dokumentom otvara veća mogućnost za primjenu pastoralnih blagoslova.

Foto Marko Gracin

U Deklaraciji se navodi mogućnost da se osobe istoga spola koje žive kao par blagoslove. Radi li se tu o blagoslovu osoba, što znači da po tom pitanju nema nikakve novosti, jer je i dosad, svaka osoba, koliko znam, mogla primiti jednostavan izvanliturgijski blagoslov? Ili se uvodi novost pa se može blagosloviti i zajednica dviju osoba koje ne žive po učenju Katoličke crkve?

– Dokument treba gledati u cjelini, jer ako se stvari izvlače iz konteksta onda se može doći do raznih uvjerenja, što je, na primjer, slučaj i s proizvoljnim tumačenjem Svetog pisma. U broju 31. Deklaracije stoji: »Unutar tako ocrtanog obzora nalazi se mogućnost blagoslova parova koji žive u neredovitim situacijama i istospolnih parova, čiji oblik ne smije biti obredno određen od strane crkvenih vlasti, kako ne bi došlo do brkanja s blagoslovom vlastitim za sakrament ženidbe.« Ako svećeniku dođu dva muškarca ili dvije žene, mi njih ni u kom slučaju ne blagoslivljamo u smislu sakramenta ženidbe – braka. U priopćenju za javnost navodi se kako se blagoslov završava znakom križa na svakoj od dviju osoba. No, iako je to pojedinačno, već čim se udijeli blagoslov osobi, dotiče se i kontekst zajedništva u kojem ta osoba živi. Ako se blagoslivlja jednu osobu za zdravlje, mir, duh služenja, dijalog, to znači da se dotiču i životni odnosi u kojima se ta osoba nalazi.

Nadbiskup Uzinić bio je rezolutniji, rekao je: »Ne vidim problem u blagoslivljanju istospolnih parova.«

– Da, ali ne u smislu braka, ženidbe, nego u smislu zdravlja, mira i dijaloga i slično. Čini mi se da nadbiskupovu izjavu treba razumjeti upravo u smislu završnih rečenica moga prethodnog odgovora. U istom broju 31. ističe se da se radi o parovima koji blagoslovom ne traže potvrdu legitimiteta svojega statusa, nego traže da sve ono što je istinski dobro i ljudski valjano, a prisutno je u njihovu životu i odnosima, bude obogaćeno, ozdravljeno i uzdignuto prisutnošću Duha Svetoga, kako bi i njihovi odnosi mogli sazrijevati u poruci Evanđelja. Ja u tome kontekstu mogu razumjeti da početak broja 31. Deklaracije po sebi nije problematičan kada govori o blagoslovu para, ali opet valja ponoviti, ne u smislu braka, tj. ne u smislu dokidanja katoličkih uvjerenja, nego za one stvarnosti koje su u tom zajedništvu dobre i pozitivne, a ima ih. To je već naglasila i Kongregacija za nauk vjere 2021. godine.

Što ako dvojica muškaraca koji žive zajedno kao par pozovu svećenika na blagoslov kuće?

– To me pitao jedan kolega svećenik, to jest, pitao je treba li on onda zamoliti jednog od njih da ode u drugu sobu, da pričeka dok blagoslovi prvoga, pa tek kad njega blagoslovi pozvati drugoga pa njega posebno blagosloviti? Kako će to konkretno izgledati? Po meni je to pomalo »nategnuto« pitanje i mislim da ne bismo trebali ići u krajnosti. Ako se oni nalaze u tom kontekstu, kao par, zajedno u kući primaju blagoslov za zdravlje, za dijalog, za rješavanje teških situacija, za stvarnosti koje nisu brak ni ženidba. Ja po sebi ne vidim problem u tome. Taj je blagoslov minimalna gesta prisutnosti Crkve u životu bilo koje osobe i zajednice, za koju ne smijemo tražiti iste moralne preduvjete kao za sakrament ženidbe ili liturgijske blagoslove. To je, po meni, pitanje pastoralne širine i bogatstva, a te su stvarnosti nesvodive isključivo na područje suočavanja s grijehom.

Naravno i nenaravno

Postoje interpretacije da je Deklaracija donesena kako bi se spriječila shizma, budući da su u Njemačkoj i Belgiji svećenici već ranije blagoslivljali homoseksualne parove. Također, belgijski biskupi objavili su dokument s tekstom blagoslova gay parova, što Fiducia Supplicans zabranjuje, iako ostavlja, kako ste rekli, mogućnost pastoralnih »neformalnih« blagoslova. Je li Deklaracija »kompromis« po tom pitanju?

– Nisu mi poznati detalji djelovanja po tom pitanju u Belgiji i Njemačkoj, imam samo načelne informacije. No, rekao bih da je Deklaracija donesena, a o čemu se govori i u njenom Uvodu, kako bi se još jednom potvrdilo tradicionalno učenje Crkve o braku, ali i odgovorilo na mnoga pitanja koja su se javljala u pastoralu. Također, imam dojam da papa Franjo pokušava napraviti iskorak prema cijeloj jednoj društvenoj skupini i kulturi. To je korak za koji smatram da je pozitivan i nužan, jer se mi kao Crkva ne možemo pretvarati da se po tom pitanju ništa ne događa ili da pak ništa ne postoji. Ne možemo homoseksualne osobe promatrati isključivo pod prizmom grijeha, osude, prozivanja… Papa Franjo želi dijalog, a to možemo gledati i kroz prizmu onoga što je nadbiskup Uzinić tijekom tribine nazvao otvoreniji pastoral. Mi smo kao Crkva pozvani i poslani svim ljudima, bez obzira u kakvim situacijama živjeli. Također, ne mislim da je dobro da se naš katolički identitet vrti samo oko toga kako se postavljamo prema pitanju homoseksualnosti, a upravo se takav dojam prečesto dobiva u javnosti.

No, u Crkvi je to izazvalo prijepore jer je, kako se navodi u Katekizmu Katoličke crkve, predaja uvijek tvrdila da su homoseksualni čini u sebi neuredni. Protive se naravnom zakonu, jer spolni čin zatvaraju daru života te »ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni«.

– Ne pokušavajući relativizirati ovo što se naveli u svom pitanju smatram da, uz to, možemo malo dublje razmisliti o naravnom i protunaravnom, prirodnom i neprirodnom? Je li, na primjer, poligamija prirodna, naravna, po katoličkom nauku? U Starom zavjetu imamo kralja Davida kojega Biblija uzdiže na vrlo visoke razine, a koji je imao više žena. Je li to prirodno i naravno? Sigurno da nije. Ako ću se izražavati tradicionalnim katoličkim govorom o raju i paklu, svaki teški grijeh načelno vodi u pakao, zar ne? Što onda tu znači razlika između naravnog i nenaravnog? I jedan i drugi vode u pakao, osim ako netko pretpostavlja da za gay populaciju postoji nekakav poseban pakao? Naravno, iako se izražavam pomalo nekonvencionalno, ne želim s time dokinuti razliku naravnog i nenaravnog prema katoličkom nauku, ali u isto vrijeme vjerujem da se kao teolog smijem pitati o značenju te razlike.

Nauk o braku

Ne referiram se na pitanje osude, nego razvoja nauka. No, idemo sada, ako možemo tako reći, s druge strane. Nije li već Ivan Pavao II. napravio svojevrsnu »revoluciju«? On je dopustio osobama koje imaju crkveni brak iza sebe, a sada žive u drugom civilnom, da mogu primati sakramente ako žive »kao brat i sestra« s novim supružnikom s kojim ostaju radi odgoja djece.

– Ne bih to nazvao razvitkom nauka. Mislim da se radi o našem razumijevanju nauka, a nešto je slično i s pitanjem razumijevanja Objave. Postoji od Boga dana Objava koju mi nismo pozvani mijenjati, ali rastemo u njenom poznavanju. Isto tako rastemo u poznavanju nauka, pa i pitanju rastavljenih koje spominjete. Na primjer, što smo kao Crkva napravili početkom 16. stoljeća s Henrikom VIII.? On je dao otpusno pismo svojoj prvoj ženi i uzeo novu ženu. Izopćili smo ga i znamo kakva je shizma nastala. Kasnije je oformljena nova Anglikanska crkva. A što danas radimo? Prema nauku Ivana Pavla II., a i pape Franje iz Amoris Laetitije, ne samo da ne izopćujemo osobe koje su rastavljene pa civilno vjenčane, nego tvrdimo da se njima treba dati mogućnost da djeluju u Crkvi. Oni mogu moliti, činiti dobra djela, sudjelovati u nekim službama i tako dalje. To ne znači da smo napustili nauk o braku, on je ostao isti, ali se naša pastoralna praksa prema pojedinim osobama promijenila.

Amoris Laetitia po tom pitanju čak ide korak dalje?

– U nekom pogledu da, prema njoj, a i kasnijim pojašnjenjima pape Franje, otvara se mogućnost da osobe koje u svojoj savjesti nemaju subjektivne odgovornosti za propast crkvenog braka koji je bio legitiman, a sada su civilno vjenčane s novim partnerom, mogu pristupiti sakramentima pod određenim uvjetima. Neke osobe žive novu vezano predano i u ljubavi, skrbe za djecu koju imaju s novim partnerom i onda mogu, u razgovoru sa svećenikom razlučiti mogu li pristupiti sakramentima. Radi se prije svega o procesu razlučivanja. Ne možemo u potpunosti odbaciti osobu zato što ne živi ideal koji mi naučavamo. Njezina subjektivna odgovornost i objektivno stanje pred idealom mogu biti različiti, ali to ne znači da je smijemo u potpunosti odbaciti. Ako se vratimo na našu temu blagoslova, pastoralni blagoslov je u tom slučaju minimum koji možemo dati bilo kome.

Biblijski ideali

Kako se onda mijenja razumijevanje nauka? Danas se recimo nauk otvoreno suprotstavlja robovlasništvu, a papa Franjo podcrtao je da više ne postoji razlog da se izvršava smrtna kazna, što je Crkva prije dopuštala.

– To su dva dobra primjera. Tko je, na primjer, u Papinskoj državi u 13. i 14. stoljeću provodio smrtnu kaznu za lopove i druge kriminalce? Država, koja je tada bila Papinska. U jednom je takvom slučaju povješana cijela skupina lopova u Rimu i time je na neko vrijeme riješeno pitanje lopovluka u gradu. A mi danas imamo Papu koji govori da smrtnu kaznu treba potpuno zabraniti. Sad se možemo zapitati čega je to promjena? Ili pitanje ropstva koje spominjete. Iz nekih tekstova Novog zavjeta više-manje proizlazi, ako ih doslovno tumačimo, da je to više-manje sustav koji treba poštovati, osim što prema robu kršćaninu treba imati novu razinu obazrivosti. Znači li to da ćemo vratiti robovlasnički sustav? Ili ako hoćete iz Staroga zavjeta, tumačimo li Pismo doslovno, znači li to da smo nastali prije šest tisuća godina?

To je drugo, Biblija je moralni tekst, a ne znanstveni…

– Biblija je vjerska poruka u prvom redu. No, osobno se pitam, do koje mjere mi možemo vjerska uvjerenja temeljena na Bibliji, koju poštujemo i kao katolici držimo izvorom Objave i tradicije, primijeniti na živote svih drugih ljudi? Uvjeren sam sigurno ne na način da im uskratimo ono minimalno kao što je pastoralni blagoslov, samo zato što ne žive po idealima koji su u Bibliji prikazani. Ponovit ću, ne vidim ovdje razvoj nauka, nego razvoj teološkog promišljanja, što se i navodi u Deklaraciji.

Da zaključimo to promišljanje, kako biste komentirali onu – nema Ljubavi bez Istine?

– Možemo se vratiti na Pilatovo pitanje: »Što je istina?« Glavna i najveća katolička istina jest: Bog je Ljubav. To je sva naša istina. Za Boga su ljubav i istina jedno, to su samo različiti aspekti iste stvarnosti koju mi nazivamo Bog. Papa Franjo lijepo kaže da je najveća opasnost ne ljubiti. To je najveće obezvređivanje Evanđelja. A Evanđelje je Isus Krist, utjelovljeni Sin Božji, koji se iz ljubavi predao za naše spasenje. Mislim da je pitanje istine za vrijeme pontifikata pape Benedikta XVI. pomalo svedeno samo na neka pitanja i neke elemente nauka, pa su u skladu s tim mnogi počeli smatrati da nisi vjeran istini ako nisi u potpunosti dosljedan u tim i tim elementima nauka. Zašto je došlo do toga da smo pitanje istine i našeg nauka sveli samo na pitanje seksualnosti ili na pitanje braka? To su pitanja koja su bitna, ali ne iscrpljuju pojam istine, koji je daleko širi od toga. Rekoh, vrhunac istine je ljubav, a ljubav je i opraštanje i milosrđe. Na kraju, tko je toliko savršen da mu ne trebaju ti aspekti istine?

Život je iznad onoga što je propisano

Je li Fiducia Supplicans dobro napisana kada se mora toliko vremena utrošiti na interpretaciju i na shvaćanje onoga što se zapravo htjelo reći? Ne bi li dokument koji ima blagoslov Pape trebao biti jasniji?

– Crkveni su dokumenti prožeti jezikom koji ne može biti pojednostavljen tako da bude odmah potpuno razumljiv baš svima. Moramo se potruditi ući u njegov duh i gledati što prenosi. No, važno je reći da ova Deklaracija nema namjeru dodatno pojašnjavati pitanja koja iz nje proizlaze nego je primarno namijenjena svećenicima na razlučivanje. Dodatno pojašnjavanje s najviših razina samo bi unosilo novu razinu normiranosti u ono što ne treba biti normirano. Svećenici u pastoralnoj razboritosti, u konkretnim slučajeva trebaju na temelju ovih općih uputa prosuditi kako će postupiti i udijeliti blagoslov. Ja mislim da je to dobro, jer svećenici često u svojoj praksi traže gotove »recepte« bez prevelikog osobnog »zamaranja«. Tako smo mogli postupati prije petsto godina kada je društvo bilo kršćansko, ali u ovom današnjem društvu dolazi do tisuću kompleksnih situacija koje nije moguće kodificirati. Život je iznad onoga što je propisano i zato se ovdje za tu jednostavnu gestu, pastoralni blagoslov, poziva svećenike da u svojoj razboritosti prosude kako će udijeliti spontani blagoslov od nekoliko sekundi bez liturgijske forme.