Rektorica Sveučilišta u Rijeci prof. dr. Snježana Prijić Samaržija žena je godine, a tu joj je titulu dodijelio časopis Zaposlena.

Riječ je o izboru koji se održava od 1995. godine, a ove je godine prvi put izbor za Ženu godine održan pod pokroviteljstvom hrvatskog predsjednika.

Naglašavajući kako je lijepo kada se nečiji rad prepozna, prof. dr. Prijić Samaržija kaže da nagradu smatra velikom časti.

– Kako ja radim u javnom sektoru gdje je doprinos općem dobru najvažniji kriterij, ovu nagradu za doprinos kvaliteti života i ravnopravnosti žena smatram velikom časti.

Znam puno žena od kojih je svaka na svoj način zaslužila biti ženom godine, a koje ne pripadaju kategoriji onoga što se smatra uspješnom poslovnom ženom. Želim reći da sam svjesna da sam vidljivija i da ima i zaslužnijih koje su manje vidljive.

»Strašne« žene

Ove godine niste proglašeni samo ženom godine, nego i »strašnom« ženom, jer ste zajedno sa svojim SPEAR timom dobitnica nagrade Fierce Woman Award?

– Da, baš mi se sviđa ta dvosmislenost u nazivu »strašna« koju koristi Vox Feminae. Znam da sam mnogima baš strašno dosadna jer inzistiram da rodna ravnopravnost nije riješena kada su brojke dobre i kada imamo na Sveučilištu relativno dobro reprezentirane žene na svim razinama.

Tek sada smo otvorile prostor da možemo raspravljati o kvaliteti života i rada žena, o nepravednom teretu društvenih spolnih uloga koji rezultiraju u razlici u dohocima jer muškarci imaju vremena za usavršavanje, dodatne plaćene angažmane pa i odmaranje, dok žene strukturiraju život obitelji, brinu za djecu i starije.

Strašne smo jer ulazimo u prostor koji se mnogim muškarcima pa i ženama čini prirodan, a nama se čini nepravedan.

Vidimo da je harmoniziranje poslovnog i privatnog života za žene veliki problem i stalno se osjećaju krive da zakidaju obitelj ako rade, ili da ne rade dovoljno dobro jer se posvećuju obitelji.

A posebno smo strašne jer govorimo o mračnim temama, o nasilju nad ženama, prevenciji seksualnog uznemiravanja, o otvorenim i prikrivenim stereotipima i predrasudama onih koji misle da su napredni, a zapravo to nisu.

Zanimljivo je da dobivam »ženske« nagrade. I to puno govori o tome što znači biti »strašna«.

Taj se projekt bavi pitanjem provedbe planova rodne ravnopravnosti u akademskoj zajednici, a upravo je pitanje rodne ravnopravnosti ono što vas zaokuplja u vašem znanstvenom radu. Ako se ne varam, zaokupljalo vas je i prije znanstvene karijere, a to se pitanje dosta provlači i kroz vaš rektorski mandat?

– Radi se o prestižnom HORIZON projektu koji vodimo na Rektoratu, ali su uključene ekspertice s cijelog Sveučilišta. Ova tema je praktičniji dio mojih znanstvenih interesa.

Znanstveni rad ne ispunjava svoju temeljenu svrhu ako ne doprinosi ljudima, a institucije ne ispunjava svoju svrhu ako su hladna birokratska sila.

Tako da je meni prirodno da svoju ekspertizu nastojim pretočiti u institucijske politike i prakse, zajedno s kolegicama iz cijele Europe koje su našem projektnom konzorciju.

Izradile smo petogodišnju strategiju ili Plan rodne ravnopravnosti i prije nego što je EU uveo obvezu da sveučilišta ne mogu povlačiti sredstva iz najprestižnijeg programa financiranje HORIZON EUROPE.

Sada nas pozivaju sa sveučilišta u cijeloj regiji, ali i šire da ih savjetujemo, a postale smo poželjan internacionalni partner u konzorcijima projekta o rodnoj ravnopravnosti.

Neka sveučilišta su i plagirala naš Plan, ali nismo reagirale jer smo zaključile da je dobro da se dobre prakse šire.

Columbo game

Je li rano uočavanje rodne neravnopravnosti razlog što ste se nekad dokazivali upravo u stvarima koje su radili dečki pa ste svojevremeno slovili za najbolju igračicu flipera i stolnog nogometa?

– Dečki su uvijek tolerirani i ohrabrivani da budu aktivni i zabavni, a djevojke da budu fine i pristojne. To su te spolno uvjetovane vrline koje učimo odmalena.

Ali ja sam uvijek htjela biti aktivna i zabavna, koliko i pristojna. Već tada počinje priča da trebaš biti posebno strašna i otporna ako želiš funkcionirati u muškom društvu.

Često spominjem kako sam s vremenom nesvjesno razvila taktiku koju nazivam »Columbo game«, po detektivu koji je bio superiornog uma, ali je iskorištavao činjenicu što su ga podcjenjivali jer je bio smotan i konfuzan.

Žene igraju tu igru nesvjesno, prave se da ne razumiju što itekako dobro razumiju, ne izgovore sve što misle jer znaju da bi se kolegama upalio alarm.

Postoji i jedna teorija, naziva se teorijom stajališta, prema kojoj oni koji su u društvu podčinjeni bolje razumiju svijet jer moraju razumjeti ne samo svoju poziciju, već i onih koji su privilegirani jer definiraju društvene norme.

Privilegirani, elite, ne razumiju cjelinu, fokusirani su na svoju perspektivu koja im se čini prirodnom i jednom mogućom jer im ne treba razumijevanje slabijih.

To ih dugoročno čini manje uspješnim, i mislim da je to dio razloga zašto sve više uspješnih muškaraca traži baš žene za suradnice.

Kada već pričamo o rodnoj ravnopravnosti, moram pitati i za Hod za slobodu. Ove ste godine sudjelovali i dali podršku i to na dan presedanske odluke američkog Vrhovnog suda da pobačaj nije ustavom osigurano pravo na razini SAD-a. Vjerujete li da takva odluka može deliberalizirati zakon o pobačaju i u drugim zemljama?

– Moji prvi radovi u području rodne ravnopravnosti tiču se upravo reproduktivnih sloboda žena. Bila sam dvije godine na poslijedoktorskom istraživačkom projektu na Central ​European University s bioetičkom temom Pobačaj – za i protiv.

U to sam vrijeme bila jako aktivna u internacionalnom prostoru vezano uz teme etičnosti pobačaja, umjetne oplodnje, kontracepcije i drugim povezanim temama.

Vodila sam i polemike s utjecajnim predstavnicima Crkve zbog čega su mi otvoreno poručili da ne očekujem da će mi objavljivati radove u Hrvatskoj.

I nisu. Puno sam o tome razgovarala s najvećim svjetskim stručnjacima, od kojih su većina zapravo bili muškarci. Želim reći da imam veliko iskustvo s različitim dionicima ove rasprave, za koju sam bila uvjerena da je iza nas.

Ovu odluku Vrhovnog suda SAD-a i ne vidim kao suvisli stav o pobačaju, već posljedicu snažno politički polariziranog u ekstremiziranog američkog društva gdje je tema pobačaja samo iskorištena za hegemoniziranje konzervativaca.

Zastrašujuće posljedice Trumpove politike neznanja i prezira prema racionalnosti i argumentima združene s političkim trenutkom u kojem je mogao imenovati u to prevažno tijelo osobe za koje se znalo da nisu neutralne i da neće vagati argumente, veliko su upozorenje za cijeli svijet.

Naravno da će ova odluka pridonijeti deliberalizaciji jer osnažuje snage koje ne cijene niti slobodu i ljudska prava, ali posebno racionalnu raspravu već cijeli život svode na igre moći.

Jasan stav

Onda je jasno kakav je vaš stav o pobačaju?

– Moj je stav jasan od početka, ja sam za izbor žena i mislim da postoje jaki argumenti u korist tog stava.

Puno tu ima tendenciozne retorike kojom se želi opcija za izbor prikazati kao opcija kulture smrti, ideologija individualizma i sebičnosti žena, što je sve potpuno neutemeljeno.

Opcija za izbor poštuje vrijednost života kao najvišu vrijednost i zato je za umjetnu oplodnju, dok je opcija za život protiv toga.

Opcija za izbor je za upotrebu kontracepcije, a opcija za život je protiv kontracepcije, osim metode plodnih dana. Mislim da i ova šira slika puno govori.

U osnovi objektivno teške rasprave o pobačaju jest činjenica da nam znanost ne može točno reći kada započinje život osobe s pravom na život.

Tema početka i kraja života je tako prepuštena filozofima i teolozima koji polemiziraju poglavito oko toga što čini osobu s pravom na život, i nisu došli do konsenzusa.

Pravna regulativa većina zemalja utemeljena je na znanstvenim izvješćima eksperata i ne prihvaća da je to trenutak začeća za što se zalaže opcija za život jer je nemoguće govoriti da je embrij osoba s pravom na život kao što smo to mi.

Zato je uzet znanstveni kriterij koji može na jednak način označiti početak i kraj života, a to je moždana aktivnost.

Ako se smatra da život završava i nastupa smrt kada prestaje moždana aktivnost, onda je početak moždane aktivnosti i kriterij početka života.

Prva moždana aktivnost počinje daleko kasnije od desetog tjedna do kada se obavlja pobačaj. Točno je da ako se ne obavi pobačaj, embrio i fetus će se razviti u osobu i zato je pobačaj jako ozbiljna moralna odluka za svaku ženu i muškarca.

Međutim, ženino pravo na raspolaganje vlastitim tijelom i životom daje joj i moralno pravo da pobaci do trenutka do kada život nije započeo. Argumentacija je naravno bogatija s obje strane, ali ovo je ključno znati.

Netom prije toga Hrvatska je imala i slučaj trudnice Mirele Čavajda koji je zapravo pokazao da prava žena u Hrvatskoj nisu zakonski zaštićena?

– To je po meni ukazalo na dubinske i strukturalne probleme našeg društva, koji se nadovezuju na ove igre moći koje sam ranije spomenula.

Prije svega pokazalo se da institucije mogu nekažnjeno ne provoditi zakon ako se steknu odgovarajuće okolnosti. Nije slučajno da se to dogodilo na primjeru ženskih prava jer u igrama moći najprije stradaju društveno ranjiviji.

Po mojem mišljenju poguban je osjećaj nezaštićenosti koji nas sve više preplavljuje, ali on nije ograničen na pitanja žena ili pobačaja za hrabru ženu Čavajda.

Kultura neznanja

Osim pitanja oko rodnih uloga i rodne ravnopravnosti, zaokuplja vas i borba protiv kulture neznanja?

– Moje glavno područje istraživanje nije zapravo bioetika, nego primarno epistemologija, disciplina koja se bavi pitanjima formiranja i kvalitete vjerovanja, kada su ona racionalna, opravdana i istinita.

To je disciplina koja zaokuplja filozofe od antike jer nam govori o slabostima i snazi naših vjerovanja. U posljednje vrijeme više se bavim socijalnom epistemologijom koja istražuje utjecaje društva na formiranje naših vjerovanja i političkom epistemologijom koja istražuje je li demokracija sustav koji generira najbolja vjerovanja i odluke za građane.

Ono što nas sve brine, jest da se pokazalo da su glasovi građana koji su uvijek pristrani, a često i utemeljeni na nepouzdanim izvorima informacija, počeli dovoditi do loših odluka za građane same.

Populizam koji nastaje kao posljedica manipulacije frustracijama ljudi te ekstremiziranje kroz društvene mreže i internetske komore jeke pokazuju i da postoje društvene okolnosti u kojima demokracija zakazuje, kao što je u nekima optimalna.

Puno govorim o kulturi neznanja kao fenomenu koji opisuje sadašnji trenutak u kojem se prezire stručnost, znanost i racionalna argumentacija, a alternativne činjenice i teorije zavjere imaju jednak status kao i znanstvene činjenice i zdrav razum.

Neznanje je najnasilniji element u društvu, a kultura neznanja ne može izaći na dobro. Zato je sada najvažnije osnaživati obrazovanje, i raditi na dobrom i autentičnom obrazovanju.

Svi rade sve

Ponekad ili gotovo uvijek čini se da ste iznimno angažirani ne samo oko znanstvenih i studentskih pitanja, nego i raznih društvenih. Uspijevate li odvojiti poslovni i obiteljski život? Pati li nešto?

– Pati sve i stalno osjećam neko grizodušje. Kad radim, zašto nisam s obitelji, kada peglam, zašto ne čitam, kada čitam, zašto se ne družim s prijateljima.

I sama imam puno problema s usklađivanjem privatnog i poslovnog ili sreću da me posao ispunjava pa ga i ne doživljavam kao opreku privatnom.

Moja je kći Hana odrasla, imamo slične interese, na doktoratu je iz filozofije u Ujedinjenoj Kraljevini pa se naši osobni razgovori i rad isprepleću bez da uopće primjećujemo.

Suprug je možda najbolji u odvajanju poslovnog i privatnog, njemu je privatnost i privatno vrijeme identitetno najdragocjenije. Svaka vrsta javne pažnje je njemu neugodna, pa mislim i vezano uz ovu moju nagradu. Drago mu je, naravno, zbog mene.

Kada već spominjete supruga, kako podjela rodnih uloga izgleda u vašoj obitelji?

– Svi rade sve. Ili bolje rečeno, radimo ono u čemu je svatko najbolji i što mu je zato najlakše. Moja je obitelj, kao i mnoge obitelji, komplicirana na svoj način jer je svatko priča za sebe, i ne znam tko bi nas inače trpio. Tako je dobro da imamo jedni druge.

Da niste znanstvenica, bili biste…

– Mogla bih biti bilo što. Uopće ne mislim da je ovo neki moj sudbinski put. Možda zvuči čudno, ali ja ne volim mistifikacije poput govorenja o pozivima, a jako volim ljude koji ne prosipaju zvjezdanu prašinicu po svojem radu i životu.

Vidim se u puno drugih uloga, kao što mislim da ima puno pametnih i zanimljivih ljudi kojima se ne da, a mogli bi biti sjajni znanstvenici. Ja vjerujem da je ovaj moj rad i moje najproduktivnije stanje, i imam sreću da radim što volim.

Čemu se divite?

– Svačemu. Ljudima koji su spokojni i mudri. Ljudima koji imaju divne vrtove, ljudima koji se ne boje, ljudima koji su pristojni. Snazi volje, a posebno hrabrosti da se rade ispravne stvari.

Reputacija riječkog sveučilišta zaslužena

U nekoliko navrata ste isticali da su žene na riječkom Sveučilištu probile stakleni strop, ali to se ne bi moglo reći i za cijelu hrvatsku akademsku zajednicu. Primjerice, tek je pet žena do sada obnašalo funkciju rektorice?

– Možemo biti kritični prema nama samima za mnoge stvari, možda Riječani i nisu toliko tolerantni kao što govorimo, ni mi na Sveučilištu nismo najbolji znanstvenici.

Međutim, Rijeka je poseban grad, a Sveučilište u Rijeci je posebno sveučilište i naša reputacija nije nezaslužena. Prvo smo sveučilište koje je imalo ženu rektoricu, Katicu Ivanišević, i prvo koje ima drugi put rektoricu.

Što je puno važnije, prvo je koje ima 50 posto žena u Senatu, a čak i više u upravama sastavnica. Ima još malo fakulteta koji nikada nisu imali žene dekanice.

Ne bi svega toga bilo da ljudi Sveučilišta nisu otvoreni i imaju drukčije kriterije.

Nakon toliko godina u rektoratu, mislim da smijem reći da smo u nacionalnim akademskim okvirima općenito više neka anomalija nego pravilo.

Nije to uvijek ugodno, ali radimo uistinu puno, ne štedimo se i ne odustajemo od naših vrijednosti.