Zamislite kakvo bi oduševljenje u gradu na Rječini izazvao povratak Damira Kreilacha u redove riječkog prvoligaša kako bi mu pomogao boriti se za Europu i osvajati trofeje… Jedan povratak u riječki nogomet, koji bi bio ekvivalent Kreilachovom, se i dogodio prije nekoliko mjeseci, ali je prošao potpuno ispod svih radara jer se dogodio u ženskom, a ne u muškom nogometu. U matični ŽNK Rijeka vratila se Dunja Štokan, 27-godišnja nogometašica Rijeke koja je povratkom tamo gdje je sve počelo na neki način zatvorila krug i počela razmišljati o novom poglavlju svog života i karijere.

Nije pritom odustala od nekih budućih izazova na visokoj razini, ali je itekako svjesna i realna u procjenama onoga što se može događati u godinama koje slijede. Prije devet godina, tek što je postala punoljetna, spakirala je kofer koji je, netipično za 18-godišnjakinju, bio pun nogometnih snova i otišla »preko bare« da bi ih dosanjala. Priča je počela kada je vidjela djevojčice kako na Kantridi treniraju nogomet dok se vraćala s rukometnog treninga, jedno je vrijeme čak i prešutjela mami da je promijenila sport.

Dunja Štokan i Luka Modrić

– Dugo sam plivala i trenirala rukomet, ali nogomet je bio moja ljubav na prvi pogled. Od malena sam ga voljela igrati, najprije s dečkima na ulici, pa ona i s curama u klubu i za mene je to najveći užitak, priča Dunja Štokan.

Igrački talent

Dok komentira uspjehe koje danas ostvaruju hrvatske rukometašice, nimalo ne žali što je promijenila sport i krenula nogometnim putem koji u Hrvatskoj nije još dobio rukometnu popularnost.
– Kada me netko danas pita zašto nogomet, meni je isto kao da me pita zašto dišem. Nogomet je moja istinska ljubav i baš niti u jednom trenutku me nije bilo briga što su mi govorili da je nogomet sport za dečke. I dan danas se susrećem sa stereotipima i upravo zbog toga dajem cijelu sebe u jedan Adidasov projekt kojem je cilj rušiti takve barijere.

Igrački talent koji je pokazivala u ŽNK Rijeka, tada Rijeka Jack Potu, doveo je Dunju na Bayernov radar, tamo je prošla probe, ali onda pokazala da je 18 godina već imala zdrav način razmišljanja.

– Bayern je želio da dođem, ali nije bilo opcije da upišem fakultet pa sam odabrala odlazak u SAD gdje se to podrazumijevalo i predstavljalo je važan faktor u mom odabiru. Imala sam veliku želju da nogomet bude nešto čime se mogu baviti u životu, hrpu snova koje sam željela realizirati i koje sam mogla ostvariti, a da pritom moje obrazovanje ne pati. Poznajući puno profesionalnih sportaša i sportašica, znam koliko je teško u Hrvatskoj uskladiti profesionalni sport i obrazovanje, dok je u SAD-u sve podređeno tebi i tvojoj posvećenosti treninzima.

Roditeljska podrška

U prepričavanju svog nogometnog puta gotovo da nema rečenice u kojoj ne spomene majku i pokojnog oca kao najzaslužnije za sve što je ostvarila, a u SAD-u je brzo dočekala priliku doživjeti nogomet iz jedne drugačije perspektive nego što ga je do tada mogla osjetiti. Najprije je bila u Montani, pa prešla na Northwestern University…

– Northwestern University je bila ono što sam željela jer smo kroz četiri godine osvojili sve što se moglo osvojiti na razini sveučilišta, a to su bili veliki uspjesi, uz to sam i diplomirala sportski marketing i menadžment. To mi je bio i najljepši period jer sam dobila veliku priliku, imala sjajne suigračice koje danas igraju u Italiji, Engleskoj i Njemačkoj, najboljeg nogometnog trenera kakav je Stuart Gore, a uz sve to redovito studirala i puno putovala.

Iako se u SAD-u nije dugoročno vidjela, ta je četverogodišnja epizoda bila jak vjetar u leđa.
– Tamo sam stasala kao igračica i otišla na jednu puno višu razinu u odnosu na ono kada sam došla jer je svo moje vrijeme bilo podređeno treningu. Imali smo puno stručnije i kvalitetnije treninge, tim ljudi koji je skrbio o nama, uz to i bolje uvjete… Kada dođeš iz neke realnosti poput Hrvatske, u kojoj je ženski nogomet i danas na marginama, a tada je bio još miljama ispod sadašnje razine, onda ti sve to može biti samo veliki motiv.

Nakon SAD-a skrasila se na Čizmu, igrala u klubovima poput Torina i Rome koji su u Italiji itekako cijenjeni.
– Najprije sam igrala za Latinu i Cataniju u drugoj ligi, onda u Romi i Torinu koji su bili prvoligaši.

Vođena srcem

U Italiji je i osjetila što znači pritisak, rezultatski imperativ i sve ono što podrazumijeva profesionalizam, ali se nakon prekida natjecanja zbog koronavirusa vratila u Rijeku.

– Došla sam kući jer želim pomoći Rijeci da ponovo uđe u prvu ligu. Nije to bila lagana odluka, no vodila sam se srcem i ljubavi prema klubu u kojem sam krenula prema ostvarenju nekih svojih snova. Nije lako jer su uvjeti minimalni i želim prvenstveno raditi na tome da djevojke dobiju više pozornosti. Vani te svi paze i sve ti je podređeno, dok se ovdje moraš doslovno boriti da ti termin treninga traje pola sata duže.

Upravo to je smjer u kojem se želi poslovno usmjeriti i kroz suradnju s Adidasom, za koji radi na velikom projektu kojem je cilj da u idućih pet godina barem 50 tisuća djevojčica dobije bolje uvjete u sportu, posebno nogometu.

– Moja želja je dugoročno ostati u svijetu sporta, kada bih i samo malo uspjela pomoći da se nešto promijeni za neke nove generacije osjećala bih se ispunjeno. Trenutno radim s jednom neprofitnom organizacijom iz Torina, ali ideja mi je da se u tu priču uključi i Rijeka kako bih barem malo vratila klubu ono što mi je dao, zaključila je Dunja Štokan.