Ako je suditi po prodaji u prosincu, nema straha za hrvatske vinare. Ako je suditi po recesiji koja ne misli stati, imaju se vinari zašto bojati jednako kao i ostatak populacije. Koja je istina prava!? Reklo bi se, obje. I, ako je suditi po onom što nam vele naši sugovornici, reklo bi se – nema predaje!

  Krize nema u zagrebačkom Vrutku, ponajvećoj vinoteci u Hrvatskoj. Za našeg posjeta, koji dan pred doček Nove godine, prava gužva, pa tako i oko štanda na kojem se može kušati pjenušava vina Đordana Peršurića. U tjednu od blagdana na njega je došao rad da promovira svoje uratke u sklopu akcije »Svaki tjedan, vinar jedan«.

Čak 1859 etiketa

Čini se, misli i na svoju trgovinu, i na hrvatska vina, i na vinare. Govori o velikom tržištu Europske unije, o robi koju, ako je imamo, možemo tom tržištu bez problema prodati. Govori o činjenici da je u šest kriznih godina, od 2008. do 2014. Vrutak prodao 83 posto više hrvatskih vina. U 2014. godini u Vrutku je prodano dva posto više hrvatskih vina nego godinu ranije. Zato je u zadnjem mjesecu sada već bivše godine prodano 10 posto više hrvatskih vina nego u prosincu 2013. Reklo bi se, ovaj narod voli domaće vinare i vina.

  – Nitko od naših ljudi neće kupiti inozemno vino ako je iste kvalitete i cijene kao i naše, ali hoće ako je razlika u kvaliteti i cijeni velika – kaže Matić.

  Mišljenja je da će ove godine to pravilo posebice doći do izražaja. Doći će, pojašnjava, do izražaja tržište, jer carina gotovo da više i neće biti. No, s druge strane činjenica je i to da Vrutak još uvijek ne može dobiti, primjerice, Coronice i Kozlovića koliko ih treba. U Vrutku je izloženo 1859 etiketa, što domaćih, što stranih. U Vrutku se proda vina u omjeru 70 posto domaćih i 30 posto stranih. Bijela se prodaju bolje od crnih vina, odnos je 70 prema 30 za bijela. Najjeftinijih vina, onih od 20 kuna, proda se 8,5 posto, 80 posto svih prodanih vina pripada cjenovnoj skupini od 20 do 80 kuna, a onih iznad 100 kuna proda se četiri posto. Žao je Matiću što se od 52.000 boca pjenušca, proda samo 17 posto hrvatskih, jer su preskupi. Drago mu je zato kad se dogodi suradnja poput one što je ima s istarskim San Martinom, ili posebice s bivšim enologom Kutjeva Ivicom Perakom kojem prodaju skoro pa sve što proizvede, i po 20.000 boca vrhunskog vina, graševine i chardonnaya, po iznimnoj cijeni od 35 kuna. Perak je, sve se čini, dobro razumio što misli Matić kad veli da treba proizvoditi što bolje, pa to prodavati po tržišnim cijenama. Matić je uvjeren da ni u 2015. godini nema razloga za bojazan, makar to bila godina u kojoj će se vidjeti, kako kaže, kom’ obojci, kom’ opanci, s obzirom da je godina bila slaba i da više nismo zaštićeni carinom.

Konzervativan potrošač

Darko Baretić, sommelier, bloger, eno-gastro pisac, Crikveničanin rođen u Rijeci, nastanjen na Krku, mišljenja je da je hrvatski potrošač dosta konzervativan, orijentiran na hrvatska vina i autohtone sorte. Razlog je to zbog kojeg vina novog svijeta, koja su se pojavila i po cijeni od 20-tak kuna, nisu hrvatskim vinima otela tržište. To, i činjenica da su prije svega Slavonci, Baranjci i dio dalmatinskih proizvođača na promjene odgovorili i adekvatnim cijenama. Hrvatski potrošač pritom najčešće poštuje regionalno radije nego da eksperimentira, pa Dalmatinci štuju dalmatinska vina, Istra malvaziju, Slavonci graševinu. No, da bi se opstalo na tržištu, valjat će učiniti još ponešto.

  – Neovisno o malim količinama, da bi opstali na tržištu, morat će se naši proizvođači okrenuti izvozu. Utjecaj stranih vina je relativno mali, ali ipak nagriza potrošnju domaćih vina. Onaj tko ne bude mogao izvoziti na duge staze, neće moći opstati – ne dvoji Baretić

  Jest, dodaje, nije to priča za svakoga, ali dobrih primjera ima, primjerice međi istarskim vinarima.

  Jedan od onih koji su na vrijeme shvatili da im treba izvoziti, je istarski vinar Bruno Trapan. Njegova vinarija iz godine u godinu bilježi rast proizvodnje i prodaje. Na van se posluje sve bolje, pogotovo se rast čini velik kad se gleda u postocima.

  Trapan je bukvalno otkrio i Ameriku, odnosno pravilnije je reći da je SAD otkrio njega. Prema van se, kaže, ide uvijek s istom pričom: autohtone sorte, malvazija i teran.

  Što se pak tiče domaćeg terena, Trapan veli da se vremenski ćudljiva, kišna turistička sezona odrazila na prodaju u vinariji koja je pala za nekih 20 posto, jer je bilo i jedno 10 do 15 posto manje posjetitelja. Prosinac je zato bio dobar, kao i prošlih godina, s tom razlikom da su se značajno manje kupovali paketi vina za blagdansko darivanje, ali se znatno više prodavalo vino, kako Trapan kaže, za publiku, restorane, barove, za život.

  A što se tiče onog lokalpatriotizma u hrvatskog kupca, i normalno je da u zemlji s ozbiljnom vinskom poviješću kupac ponajprije kupuje i eksperimentira s domaćim vinima. Ostat će hrvatski kupac vjeran hrvatskom vinu, mišljenja je Trapan, pri čemu je dobra stvar i to da su, smatra, kupci sve educiraniji.

Preko 95 bodova

I kupac je domaćem vinu vjeran. Primjerice, kaže Garmaz, mađarsko vinsko središte Villany tek je 50 kilometara daleko od Osijeka, ali se na istoku Hrvatske nitko i ne pomišlja opskrbiti vinima s druge strane granice! A graševina je, kaže, za Slavonce majka, u kakvom god je izdanju pili.

  – Ako je u nečemu Hrvatska uznapredovala u zadnjih pet do šest godina, onda je to vino i ne trebamo ga se stidjeti u usporedbi s najboljim svjetskim vinima – poručuje Garmaz. Na tragu je to onih vinskih autoriteta koji u sve većem broju hrvatska vina ocjenjuju s preko 95 bodova na skali do 100 bodova. A prije samo četiri, pet godina, podsjeća Garmaz, gotovo senzacionalno je zazvučalo kad je Robert Parker u prvom ozbiljnijem ocjenjivanju hrvatskih vina nekima dodijelio 90 bodova.

  Damir Horvat direktor je tvrtke Dobra vina AWT koja ima vinoteku i u Rijeci. Kaže, trgovina ide u skladu s gospodarskom situacijom, odnosno osjeti se kriza, pogotovo kada se govori o onim skupljim vinima.

Vinomati

Zahvaljujući vinomatima, kupci vino mogu prije kupovine i probati što, smatra, daje sigurnost i transparentnost poslovanja. Najčešće se kupuju vina cjenovnog razreda od 50 do 70 kuna.

  – Nadamo se da ćemo u 2015. godini ipak malo otići prema gore, ako ništa drugo, u volumenima – vjeruje Horvat.

  Što se pak nekih trendova tiče, čini mu se da su se ljudi polako zasitili nekih brendova, da se okreću odnosu cijene i kvalitete i nepoznatim vinarima, da je narasla i za 30-tak posto potražnja pjenušavih vina i rosea.

  – Ljudi paze što piju te otkrivaju da se i za manje novca može dobiti dobro vino – kaže Horvat.

  Riječani su, dodaje, to shvatili. I pri tom su pomalo drugačiji od ostatka Hrvatske, malo manje zadojeni vinskim lokalpatriotizmom te otvoreni za sve opcije kad su vina u pitanju.

  Elem, ako je suditi samo po prosincu, straha za vinare nema. Ako je suditi samo po načinu na koji ova država rješava recesijsku krizu, strah nam je jedina opcija. Ali, dok je kupca vjernog domaćem vinu i vinara koji se trse biti najbolji kad je najteže, ne može ništa poći po zlu. Uostalom, ima pravo Miše Matić – sve je do nas!