Da ne bi Alana Forda i grupe TNT, lako moguće da neki od nas ne bi nikada osjetili zov da uđu u kakvu cvjećarnicu. Da ne bi te stripovske cvjećarnice, ne bi mnogi od nas nikada shvatili da je imati svog cvjećara važno skoro koliko i imati svog mesara ili krojača. A da neke nove generacije osvijeste što to cvjećarnica jest, »makar« da samo sukulente ima, tu je Razularena malograđanština.

Ima tek malo više od mjesec dana da se pojavila, a kako se pojavila, tako je vijest krenula naokolo. Eh, da je bilo za svakog tko se javio s informacijom da postoji Razularena malograđanština uzeti euro, bome bi se skupilo para za okrenuti dobru turu. Što to u toj radnji ima da je vrijedno tolika spomena!? Bome, svega!

Ulica je Savska. Žila je to kucavica zagrebačkom življu, a opet nije baš da u njoj trgovina cvate. Ako štogod i ima da uspješno radi, nekako se utope ti izlozi u zagrebačkom sivilu. Svi osim ovoga koji i bliješti i vabi šarenilom kakvog samo malograđanština odašilje. Sati je oko 11 prijepodne. Ima ura da je Velebit Kalinić otvorio radnju. Evo ga za laptopom. Kaže, gleda kako će to Trump promijeniti ovaj svijet na još gore. A dok surfa, tu u carstvu sukulenata trešti žestoka glazba. Let 3! Na najjače. Let 3 i sukulenti!? Kakve to veze ima? Paše li to jedno uz drugo!?

– Let 3 paše uz sve. Nema uz što ne paše. Bar ja za to ne znam – promptno će Velebit.

Bit će da je specijalno spremio glazbenu podlogu samo za naš dolazak. Niječe to Velebit, kaže nije tako, a da zna bit kojekako svjedoči živom istinom da se katkad dogodi da kupci uđu u dućan taman kad Prlja i Mrle razvuku uspješnicu »Kurcem u čelo«.

– E, ovo nećete moć’ objavit. Ha, ha, ha – smije se Velebit.

– Ma probat’ svakako hoćemo – ne damo se ni mi.

Pravi malograđanin

Svira tako live album Leta 3 taman da se sjeti čovjek da je u ime otvorenja Razularene malograđanštine u Močvari održan i koncert.

– To je bio marketinški koncert za otvaranje održan pred 100 ljudi, a polučio je marketinški učinak od čiste nule jer sam svih tih 100 ljudi znao – smije se Velebit.

Foto Davor Kovačević

Uf, ako će tako poslovat’ i Razularena malograđanština, onda dovraga i bestraga sve.

– Bolje onda da je odmah zatvorimo – velimo.

– A, nećemo, nećemo. Novi ljudi polako saznaju da ima Razularena malograđanština – na to će Velebit.

Nego, Velebit. Odakle mu samo ime?

– E, tek to nećete moći objaviti – smije se i opet Velebit.

Foto Davor Kovačević

U najkraćem, rodio se sin prvorođeni, taman da mu i otac i djed krenu nazdravljat’ toliko dugo i ustrajno da se iz tog rodi ime Velebit.

– Bolje to i ne spominjat’ – veli Velebit.

– E to ne mogu preskočit’. Nego, koliko ono ima Velebita u nas – pitamo.

– Ja znam za pet muškaraca koji se zovu Velebit i da postoji jedna žene koja se zove Velebita. Ali nisam upoznao nikog od njih. Možda ima i još neki za kojeg ja nisam čuo – pošteno će Velebit.

Velebiti, javite se! Skupiti ih svih u prostoru Razularene malograđanštine bila bi vijest za novine. Ajde Velebit, ali otkud ime ovakvo za cvjećarnicu!?

– Glavni razlog je dobra za…frkancija. Nekako mi je pasalo to uz ovaj tip dućana. A da vam pravo kažem, ide mi na živce činjenica da sve što se u gradu otvori ima ime na engleskom. Pekara više nije pekara nego bakery. Bakery!? Usred Zagreba bakery – iskreno će Velebit.

Bit će da je to ta malograđanština na koju Velebit cilja.

– Ja sam pravi malograđanin, a tko su ti koji ne znaju reći pekara, ja ne znam. Ili su svjetski neki ljudi pa ne znaju, ili su »pastirčići« koji bi tako htjeli biti svjetski ljudi – kaže Velebit.

Gobleni na zidovima

Eto ga na! U dvije rečenice odbi on lijep broj potencijalnih kupaca, velimo mu. Smije se na to Velebit. Voljet će zato potencijalni kupci zidove ukrašene goblenima. Kad se čovjek okrene oko sebe u ovom dućanu, kad vidi da ga u ime dobre stare malograđanštine vrebaju gobleni, skoro da mu dođe vratiti se par desetaka godina unatrag u vrijeme kad su gobleni imali itekakav građanski legitimitet.

Foto Davor Kovačević

– Trećina ovih goblena je iz podruma jednog prijatelja koji je bio sretan što ih se riješio, trećina s tavana drugog prijatelja koji je bio sretan što ih se riješio, a trećinu sam nabavio preko Njuškala za budzašto – priča Velebit.

Tu je na zidu, pače zidovima, i više verzija one »Djevojke koja čita«.

– Imamo dvije dame, jednu koja čita Baudelaira i drugu koja čita Flauberta. Istinske su to ikone malograđanštine, gobleni koje je svaka ozbiljna kuća morala imati. A ima i treća, meni najdraža, djevojka koja čita Burdu, časopis za žene – pojašnjava Velebit.

E da je sad to doba od goblena, išli bi sukulenti k’o ludi, velimo i griješimo. Nije tad, kaže on, bilo toliko sukulenata, ali jest bilo zelenila po kućama i stanovima. Ovo je ipak i prije svega dućan specijaliziran za sukulente koji vodi, prema vlastitom priznanju, čovjek iz kojeg malograđanština naprosto kulja. Jedino što nije posve jasno je činjenica da mu Facebook ne da da i tamo bude Razularena malograđanština.

– Kažu da kršim standarde zajednice, pa me odbili. Izgleda da su oni strogi puritanci – kaže Velebit.

Foto Davor Kovačević

Ne zna Facebook što valja. Ljudi znaju. Većina ih se smije kad kraj izloga prođe, većini je zanimljivo i dobro.

– A zgražaju se samo pravi malograđani – detektira Velebit.

Ne zgražaju se zato službenici MUP-a što stoluju u zgradi preko ceste. Ne samo da se ne zgražaju nego navrate kupiti štogod mahom za poklon, bilo da su policajci ili zaposlenici SOA-e.

– Pitanje je trenutka kad će ministar Božinović doći – u svom stilu će Velebit.

Mudro se Velebit radnjom pozicionirao, primjećujemo.

– Dobro velite, što se sigurnosti tiče nema bolje lokacije – slaže se Velebit.

Između rođendana i sprovoda

Lokacija… Uz Velebitov dućan s jedne strane trgovina Nebeski baloni, a s druge ona s rekvizitima za sahranu. Sukulenti su tu negdje između rođendana i sprovoda. Nije pritom Velebit prvi koji je u ovom prostoru pokušao poslovati.

– Kažu mi iz Nebeskih balona, koji su tu 18 godina, da je u ovom dućanu njih 14 bilo, 14 ih se promijenilo koji su tu pokušali s nekim biznisom. Dakle, moj očekivani vijek je godina i nešto. Ha, ha, ha – grleno će Velebit makar statistika i nije na njegovoj strani.

Bilo je tu, kaže, zdrave hrane, začina, motori se prodavali.

– Ali, nitko nije bio razularena malograđanština – pravo će Velebit.

Vrijeme je da se konkretnije popriča o sukulentima, kad je već cvjećarnica za to specijalizirana.

– Ima ih oko stotinjak vrsta. Od toga 80 posto u drvetu – krenu s pričom Velebit.

Foto Davor Kovačević

U taj čas eto ti mušterije na vrata. Elegantna gospođa ciljano je došla. Na papiriću joj piše što traži. Velebit priskače i u čas on koji prodaje i ona koja kupuje bivaju dovoljni sami sebi. Pljušte savjeti, priča se o potrebi u sukulenata za svjetlom i zalijevanjem da bi na koncu gospođa kući otišla s lončanicom u kojoj je drvo novca i s papirićem na kojem su kratke i važne upute. Nije ona ni otišla, kad evo ti još dvije gospođe koje bi sukulent za poklon kolegici s posla. I opet kreće igra Velebitova na obostrano zadovoljstvo. Odavde se, očito, rijetko izlazi praznih ruku. Velebit kaže da mu je najveći promet u vrijeme marende, odnosno pauze i vrijeme kad ljudi idu s posla kući. Ostatak dana ako tko kapne, dobro kapne.

– Moram reći iskreno da sam impresioniran vašim znanjem o sukulentima. Nema tu prodavanja magle k’o što sam se bojao da bi moglo biti – priznati je valjalo.

– Znam, znam sve, i latinska imena znam. Moraš znat’ ako ćeš prodavat’ – jednostavno će Velebit.

Zna sve i još, kako smo primijetili, dade strankama da opipaju listove sukulenta ako je vrsta koja pipanje tolerira. Lako moguće da je i to dio tajne njegova uspjeha. Inače, drvo novca ostade još samo jedno u dućanu, i to ono veliko za 70 eura. Bit će da stvarno poboljšava financije kad ga se kući ima. Pitamo Velebita ima li još koja vrsta sa specijalnom namjenom.

– Svaka od ovih biljaka će vam uljepšati život. Čim je vidite kako je lijepa, odmah je sve bolje. Pogotovo ove što ih zovu strukturalne, da nisu amorfna masa već da imaju strukturu k’o ove agavice. Čim je vidiš, život je za barem 20 posto kvalitetniji – ističe Velebit.

Agavice poput, recimo, kraljice Viktorije. Lijepa je, što jest jest. A lijepe su i posude u kojima su sukulenti. Tikovina, australska akcija, bagrem, bambus, mango, paulovnija, borovina, jela… Razne posude od raznog drveta. U radionici koja se nazire iza pulta Velebit radi završnu obradu svega što je od tikovine, dok drugo mrvu doradi.

– A koja je generalno neka poruka onima koji će možda poželjeti kupiti sukulent – pitamo.

– Zahvalne su to biljke i koji god sukulent ovdje da kupe, sve da ga i ne zaliju dva mjeseca, neće im krepat’. Možda će se malo usukati, možda će se malo sparušiti, ali čim dobije ponovno vodu, opet će nabujati i živjeti kao da ništa nije bilo. To su biljke pustinjskih i polupustinjskih područja, naučene na sušu, jako zahvalne. Pa kad odeš na godišnji, ne trebaš zvati susjedu da ih zaljeva – sublimira ono bitno Velebit.

Za sve je kriv UI

Eto. Zna taj o onom što nudi sve. Tim je začudnija činjenica da mu sukulenti nisu bili ni u peti sve do prije godinu, dvije. A onda se dogodila umjetna inteligencija.

Foto Davor Kovačević

– Počeo je propadati posao pismenog prevođenja, umjetna inteligencija to preuzima i taj posao nestaje u sljedeće dvije godine. Ja sam prevodio većinom farmaciju, ali sve će poslovno prevođenje nestati. Ostat će možda poezija, možda će ostati književnost, ali ovo što se u biznisu prevodi sve će preuzeti umjetna inteligencija. Već preuzima – priča Velebit.

On je, naime, diplomirani ekonomist koji je jezike naučio »sa strane« i radio kao sudski tumač za engleski i njemački 20 godina. A onda je shvatio, k’o što reče, da radi posao, jedan od mnogih, koji će ubiti umjetna inteligencija.

– Pa sam odlučio pobjeći iz toga odmah. Što ću se koprcati u branši koja nestaje – jednostavno će Velebit.

I nije to, slaže se s nama, dobra vijest, to da umjetna inteligencija gazi sve pred sobom. Jer kad nestane poslova, nestat će i onih koji su u stanju kupovati išta osim osnovnog, pa i sukulente.

– Toga se bojim. Bojim se da bi hrpa poslova mogla nestati, a ostanu li svi ti ljudi bez posla, pitanje je ‘ko će kupovati. Ne znam kakve promjene donosi umjetna inteligencija, ali znam da će biti tektonske promjene na tržištu rada. Moglo bi biti jako gadno za razne branše i razne tipove poslova. Što se prevođenja tiče, to u dvije godine više postojati i neće – uvjeren je Velebit.

Nije dobro, koliko god zvuči opravdan i logičan Velebitov bijeg u poslovnjake. Ali otkud je došla ideja o cvjećarnici.

– Vjerojatno prirodnom glupošću – smije se Velebit.

Vrijeme za revoluciju

Dobro, ima nešto i u onom balkonu njegova stančića u Poreču. Tamo je, kaže, terasica na kojoj se nešto malo bavio sukulentima.

– Pa mi je pala ideja na pamet, tim više što na tržištu nije bio nijedan specijaliziran dućan za sukulente, barem koliko ja znam. Učinilo mi se da je tu neka tržišna niša, a sad će vrijeme pokazati hoće li to šljakati ili neće, biti profitabilno ili neprofitabilno skroz. Možda se probijem, a možda propadnem s ovako uskom, specijaliziranom ponudom – sumira Velebit.

Ponuda jest specijalizirana, ali su zato gobleni svakojaki. I cijene su razne, od 12 do 700 eura.

– Koji je vama izložbeni primjerak najmiliji – pitamo Velebita.

– Ovaj od 700 – lukavo će Velebit.

– Ma ne mislimo cijene radi, nego koja biljka bez obzira na cijenu – vadimo se iz kaše koju smo sami zamiješali.

Foto Davor Kovačević

– Ooo, to je kao da pitate koje mi je dijete draže – majstorski će Velebit.

Ali i dodaje kako se uvriježilo misliti da su agave, aloe i eševerije kraljice sukulenata. Kralj bi, valjda, bio među kaktusima, kad su jedini muškog roda, bar u hrvatskom jeziku. Generalno ovo je svijet u kojem se bolje snalaze žene, veli Velebit, a muškarci i kada navrate i opet mahom kupuju za žene.

– Nego, što ćemo mi ako ovo, ne daj bože, propadne – morali smo upitati.

– Nešto drugo. Snać’ se. Nešto će se izmislit. Dohvatit ćemo se gitara i svirati rock and roll u 56. godini. Nema straha – nonšalantno će Velebit.

– Znači, naše vrijeme tek dolazi – velimo.

– Taman smo za revolucije dizat’ – smješka se Velebit.

Taman smo, složismo se, u godinama da konačno budemo kvalitetna razularena malograđanština. A za to vrijeme svira li ga, svira, Let 3…

Tresi, lupaj, udaraj

Nema tog u Zagrebu kog Velebit ne zna. Kriv je, kaže, šank i rock’n’roll. Zato valjda i svira Let 3 sukulentima.

– Niste probali s klasikom, Beethovenom recimo – pitamo.

– Ne, ne. Sve su biljke ovdje na rock’n’rollu. Tresi, lupaj, udaraj, tako biljke kažu – rezolutno će Velebit.

Rokalo se, štono bi se reklo, i u Močvari na spomenutom koncertu u povodu otvorenja. Između ostalog bubnjao je i Hrvoje Mimica Suhi, a bome svirala je i grupa Srž i to svoj hit čije ime tiskovina teško da bi podnijela, koliko god da je riječ o radnji kojoj je znanost posvetila stranica i stranica.

Dizajn od 10 minuta

Prvo što se s ulice vidi je razbarušeni i veseo dizajn table s imenom dućana.

– Na dizajnu reklame sam u programu za crtanje radio skoro deset minuta. Kad sam vidio konačan rezultat, nije mi bilo žao uloženog truda i vremena – ponosno će autor reklame Velebit.

To je već prošlost. Ima i budućnost.

– Sljedeći tjedan bi trebala krenuti prodaja na Woltu za Zagreb, a onda u roku od dva do tri tjedna kreće internetski dućan i prodaja za cijelu Hrvatsku. To su sljedeći koraci – nagovješćuje Velebit.