Raša je za vrijeme Jugoslavije bila označena kao grad izgrađen za Mussolinijeva fašističkog režima pa se u nju nikad nije ulagalo niti su građena nova naselja. Zahvaljujući tome, ostala je očuvana, kao jedinstven primjer arhitektonske cjeline izgrađene u »jednom komadu«, na mjestu gdje je nekad bila močvara, a to je, pak, omogućilo da Raša napokon dobije status zaštićenog kulturnog dobra i to za čitavo naselje, kaže Mladen Bajramović iz Udruge Istarski ugljenokopi Raša.

S njim smo se našli na glavnom trgu ovog, po mnogočemu jedinstvenog gradića, ne samo u Istri, nego i cijeloj Hrvatskoj i široj regiji koji je od ove godine, rješenjem Ministarstva kulture, nakon niza godina nastojanja lokalnih aktivista i Konzervatorskog odjela u Puli, dobio status preventivno zaštićenog kulturnog dobra.

Zaštićeno – sve

Status preventivno zaštićenog kulturnog dobra, objašnjava nam Bajramović, zajedno s Deanom Zahtilom iz Udruge Labin Art Express koja je također jedan od pokretača inicijative za zaštitu Raše kao urbane cjeline, praktički je jednak trajnoj zaštiti, do donošenja Konzervatorske podloge.

– Konzervatori će imati veliki posao, jer za donošenje konzervatorske podloge potrebno je obraditi ne samo urbanističku cjelinu, nego i sve zgrade pojedinačno. To je veliki projekt, koji će trajati barem godinu-dvije i zahtijevati i značajna sredstva. Važno je da je Raša sada pod zaštitom, jer smo cijelo vrijeme tražili da ona postane grad-muzej, kao jedini grad iz tog doba, građen od nule koji je ostao isti. Bilo je i drugih sličnih gradova građenih od nule, za fašističke Italije, kao dio Mussolinijevog programa »citta di fondazione«, no svi ostali su velikim dijelom mijenjani i dograđivani, jedino je Raša ostala gotovo netaknuta, kaže Zahtila.

Posebno je važno, dodaje Bajramović, to što je grad zaštićen kao cjelina.

– Nema, dakle, važnijih ili manje važnih dijelova, nego je pod zaštitom sve. Dio stanovništva se pribojava što će zaštita značiti za njih kao vlasnike stanova i objekata, ali smatram da će značiti samo dobro, jer će se znati što i kako se smije raditi, a pritom će imati i mogućnost sufinanciranja dijela sredstava uloženih u obnovu, ističe.

Raša je danas gradić s oko tisuću i petsto stanovnika, u kojemu se, očito je već na prvi pogled po dolasku, malo toga događa. Ulice su prilično puste, a tek na velikom središnjem trgu, kakvim se teško mogu pohvaliti i puno veća naselja, tu i tamo netko se pojavi, što pješice, što automobilom, uglavnom kako bi svratio do dućana, kioska ili popio kavu u jednom od dva kafića u mjestu.

Arhitekt – talijanski Židov

U prošlosti je bilo drugačije, dok je radio rudnik ugljena koji je i dan danas, više od pedeset godina nakon zatvaranja, glavno obilježje Raše. Vidi se to i po velikom natpisu s rudarskim pozdravom »Sretno« na nadvoju iznad ulice koja prolazi uz trg, vagonetu iz rudnika postavljenom na pijedestal na njegovoj sredini, ali i po Crkvi Svete Barbare koja i danas izgleda vrlo moderno, s neobičnim, zaobljenim svodom i četvrtastim zvonikom za čije je oblike arhitekt Gustavo Pulitzer Finali inspiraciju potražio upravo u rudniku. Glavni brod crkve, naime, kako smo saznali, oblikovan je kao naopako okrenuti rudarski vagonet, a zvonik kao rudarska lampa.

Pulitzer Finali, arhitekt, inače talijanski Židov koji je 1939. godine pobjegao u SAD, gdje je ostvario brojne projekte, a desetak godina kasnije vratio se u Italiju, projektirao je cijeli grad, od temelja. Raša je, naime, najmlađi grad u Istri, izgrađen u manje od dvije godine, za potrebe stanovanja radnika, inženjera i pratećeg osoblja u rudniku, čija je proizvodnja bila iznimno značajna za fašističku Italiju tijekom priprema za rat, a gradnja je službeno završila 28. listopada 1937. godine, kada su u grad stigli i prvi stanovnici.

– Malo je gradova koji znaju točan datum kada su nastali, a Raša je jedan od njih. Datum useljavanja stanovnika nije bio odabran slučajno, nego se poklapa s fašističkim Maršem na Rim, nakon kojeg su Mussolini i njegova stranka preuzeli vlast u Italiji. Gradnja se danas često predstavlja kao dio fašističkog programa »citta di fondazione« kojim je izgrađeno desetak novih gradova za radnike, na tadašnjem teritoriju Italije, ali istina je nešto drugačija. Gradnju je financirao rudnik, odnosno tvrtka čiji je vlasnik tada bio Guido Segre, još jedan talijanski Židov, inače Mussolinijev osobni prijatelj. Segre se, zanimljivo, javno odrekao židovske vjere, oženio se u katoličkoj crkvi, no sve to mu, kao ni prijateljstvo s Mussolinijem, nije pomoglo i već 1938. ostao je bez rudnika koji je preuzela država. No to što je njegova tvrtka bila investitor značajno je utjecalo na arhitekturu i urbanističko rješenje Raše, kaže Bajramović.

Posebna i jedinstvena

Upravo zbog toga što Rašu, za razliku od drugih novih gradova, nije gradila država, njezina su arhitektonska i urbanistička rješenja posebna i jedinstvena. Tako glavnim gradskim trgom dominira crkva, objašnjava, što u drugim tada novoizgrađenim gradovima nije bio slučaj.

– U njima je središnje mjesto zauzimala zgrada fašističke stranke, a crkve su, iako prisutne, uvijek smještene tako da nemaju dominantni položaj, a u nekim su slučajevima čak ograđene visokim zidom. Ovdje je crkva, kao što vidite, na povišenom dijelu, govori nam naš domaćin, s kojim smo šetnju Rašom započeli baš na trgu.

Mladen Bajramović / MATEO GOBO

– Trg je središnje mjesto naselja, a ulice su raspoređene po rimskom principu, pravilno. Zgrada nasuprot crkvi je i danas zgrada općinske uprave, što je bila i kad je izgrađena, a duž ostale dvije strane trga je nekadašnji hotel i zgrada fašističke stranke. Time je na trg smještena vjerska, administrativna i stvarna, politička vlast, koju su tada držali fašisti. Na zgradi fašističke stranke, u kojoj je kasnije bilo smješteno kino i drugi sadržaji, a danas među ostalim i mali muzej rudarstva, u kojemu je i replika tipičnog rudarskog stana, je i ovaj kružni balkon, odnosno Mussolinijeva govornica, pokazuje nam Bajramović na mali okrugli balkon, na vrhu stepeništa kojim se ide na gornji kat zgrade. Mussolinijeve govornice tada su građene u svakom gradu, za slučaj da on dođe i održi govor.

– S ove govornice, međutim, nikad nije govorio, a Rašu je posjetio samo jednom i to tijekom gradnje, dok na samu službenu inauguraciju grada nije došao, kaže Bajramović.

Zahtila dodaje kako je fašistički Duce i za tog jednog posjeta u Rašu doputovao u strogoj tajnosti.

– Svjedoci tog vremena i dokumenti pokazuju da je Mussolini bio u popriličnom strahu, jer se sjećao Labinske republike, a i u Puli je dobio šamar od jednog radnika za svog posjeta gradu. Zbog toga nije bilo ni pompoznih nastupa ni govora, kaže Zahtila.

Bazen van funkcije

S trga odlazimo prema rudniku kojeg, osim ulazne zgrade, nismo mogli vidjeti, jer iz sigurnosnih razloga nije dopušten ulazak. Pored zgrade nalazi se i manja zgrada, s visokim dimnjakom na kojemu su postavljene skele, jer je u tijeku obnova.

– To je dimnjak nekadašnje toplane. Raša je prije osamdeset godina imala centralno grijanje, a danas ga nema. Inače, oko obnove dimnjaka bilo je prijepora jer je bio napukao pa se pod obnovom planiralo njegovo skraćivanje za šest metara, ali je to na vrijeme spriječeno pa će ostati u istim dimenzijama kao i prije, kaže Bajramović.

Nedaleko od rudnika smješteno je nogometno igralište i veliki bazen olimpijskih dimenzija koji pokazuju koliko je pažnje arhitekt Pulitzer Finali posvetio ne samo osnovnim potrebama za stanovanjem zaposlenika rudnika, nego i ostalim sadržajima. U Raši je, naime, već tada bio izgrađen i niz drugih sadržaja, poput za to vrijeme iznimno modernih zgrada škole i vrtića.

Sam bazen, najveći u to vrijeme u regiji, osmišljen je tako da njegovo dno koso pada s jedne strane na drugu, kako bi se u njemu mogli osvježiti i plivači i neplivači, a na donjem dijelu kosine dodatno je produbljen, točno ispod skakaonice, kako bi i skakači mogli sigurno uživati. Bazen odavno nije u funkciji, kao ni centralno grijanje ni mnoge druge stvari u nekad iznimno funkcionalnom gradiću.

rasa povijest skola

Kadrovska naselja

​Šetnju nastavljamo gradskim naseljima, prvo dijelom u kojemu su izgrađene kuće za službenike rudnika. Riječ je o kućama s po četiri stana, od kojih je svaki imao i dio vrta, što i po današnjim standardima gradnje izgleda više nego prihvatljivo, a na mnogima od njih još su vidljive parole ispisane nakon Drugog svjetskog rata, kada se odlučivalo o sudbini Istre. »Rijeka, Pula, Trst, Gorica – Naša je pravica«, »Tito je naš« i drugi natpisi koji govore o hrvatskoj Istri još su manje ili više čitljivi na fasadama.

– Većina tih natpisa potiče iz vremena kad se odlučivalo kome će Istra pripasti nakon rata. Istru su tada obilazile međunarodne komisije, a ovi su natpisi trebali zorno pokazati kako stanovnici žele živjeti u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji. Prema riječima starijih stanovnika, u stvarnosti su ih pisale osobe zadužene za to, a ne sami stanari, ali očito su imale učinka, kaže Bajramović.
Dodaje kako je stanovništvo Raše, od samih početaka, do danas, bilo izrazito mješovito, iz svih krajeva raznih država.

– Osim Hrvata i Talijana, doseljavali su se ljudi iz Austrije, Češke, Slovenije, a kasnije u Jugoslaviji i iz Bosne i Hercegovine, što je i dan danas vidljivo po prezimenima ljudi, ističe.
Nakon dijela namijenjenog službenicima, odlazimo u dio naselja u kojemu su živjeli inženjeri, u dvoetažnim stanovima, pa potom u radničko naselje, gdje su kuće imale po četiri stana, s obaveznim vrtom iza kuće, a Raša je imala i dva hotela za samce, jedan za radnike, drugi za inženjere. Vodeći kadar rudnika živio je u kućama s gornje strane glavne ceste, u troetažnim stanovima. Posebno je zanimljiva zgrada škole i pokraj nje zgrada dječjeg vrtića.

– Arhitekt je obje zgrade projektirao po principima Marie Montessori, iako je Mussolini već prije toga zabranio njezine principe u školama. Tako se pazilo na visinu stropova, osvjetljenje i druge parametre, ali ne zato što je Pulitzer Finali, kako se kasnije govorilo, time oponirao režimu, nego naprosto zato što je to bila dobra arhitektura. Kako je u to vrijeme nastava za dječake i djevojčice bila odvojena, to se pokazalo iznimno korisnim sada, u pandemiji, jer škola ima tri ulaza. Nekadašnji ulaz za dječake, za djevojčice i za nastavnike i zaposlenike pa je bilo lako organizirati ulazak učenika u vrijeme pandemije, za razliku od škola u drugim gradovima, gdje su pojedničani razredi morali ulaziti u različita vremena u školsku zgradu, kaže Bajramović, s kojim smo obilazak završili na kavi, na glavnom gradskom trgu, odakle smo i počeli.

Foto Marko Gracin

Rijetki posjetitelji

Tamo je krenula druga tema – kako danas živi Raša i njezini stanovnici. Od vlasnika kafića Milana Licula saznajemo da u Raši turista uglavnom nema ili se vrlo rijetko pojavljuju, iako je grad u turistički najznačajnijoj regiji, Istri.

– Gosti su uglavnom naši, domaći ljudi, stalni gosti. Rijetko se tu pojavljuju turisti. Eventualno pokoji biciklist. Kakav je društveni život? Ovisi koga pitate, neki će reći skroman, neki da ima svega, kaže Licul. Na terasi smo zatekli i Galiba Ahmičevića, rudara koji je, kako kaže, penziju dočekao radeći u rudnicima u Raši i Labinu, a bio je i sudionik poznatog štrajka rudara osamdesetih godina.

– Nekad je Raša bila puno drugačija, bilo je puno više ljudi. Kad bi završila smjena u rudniku, ulice su bile krcate, kafići, dućani. Ispred rudnika bi po šest-sedam autobusa čekalo da odvezu radnike koji su živjeli u okolnim selima. Rudnika već odavno nema, a sad je i puno manje ljudi, kaže nekadašnji rudar.

Uređenje rudnika u turističke svrhe ​Načelnica Općine Raša Glorija Paliska kaže kako je prerano govoriti o onome što će zaštita Raše donijeti stanovnicima, ali smatra kako će otvoriti mogućnosti financiranja projekata i razvoja turizma. – Općinsko vijeće još je 2014. godine donijelo odluku o zaštiti, u okviru svoje nadležnosti. Sada čekamo sastanak s konzervatorima, kako bismo vidjeli što ovaj stupanj zaštite znači za naše građane, s obzirom na to da je zaštićeno cijelo naselje. Kako će se oni odrediti, to ćemo vidjeti. Danas postoje potrebe koje su drugačije od onih u vrijeme kad je Raša građena, prvenstveno po pitanju energetske obnove zgrada, odnosno postavljanja novih fasada i stolarije, kaže načelnica. Obnova bi, ističe, s druge strane trebala pomoći u realizaciji projekata obnove, primjerice bazena ili velikog projekta stavljanja dijela nekadašnjeg kompleksa rudnika u turističke svrhe. – U objektima javne namjene svakako nam se otvara mogućnost da određene projekte kandidiramo za financiranje na natječajima Ministarstva kulture. Imamo puno objekata koje želimo obnoviti, jedan od njih je bazen za koji već radimo idejni projekt. Što se tiče rudnika, imamo 400 kilometara iskopa na području Labina i Raše. U Raši imamo sreću da je naš rudnik, potkop Karlota suh, dok je većina ostalih iskopa pod vodom. Prije nekoliko godina imali smo pilot-projekt organiziranih ulazaka u rudnik, uvijek se tražila karta više. Prije pet godina počeli smo raditi na projektu prenamjene rudnika u turističke svrhe. Prije dvije godine dobili smo potrebne dozvole, korona je to nešto usporila, ali ove godine dobili smo suglasnost Vlade za kreditno zaduženje u tu svrhu i upravo smo pred raspisivanjem natječaja za prvu fazu, u kojoj bi kilometar i pol rudnika bio otvoren za posjetitelje, kaže Paliska. Načelnica općine Gloria Paliska / Foto Marko Gracin