Ranko Rajović specijalist je interne medicine, magistar neurofiziologije, doktor sportskih znanosti, osnivač Mense Srbija i Odsjeka za darovite Nikola Tesla. Rajović je i voditelj Katedre za neuroznanosti u odgoju i obrazovanju na Pedagoškom fakultetu u Kopru, a ovoga tjedna održao je predavanje i radionicu u Puli.

Bio je to povod za razgovor u kojemu nam je između ostaloga otkrio što djeci čini dosada, a što prevelika roditeljska zaštita, kako društvene mreže oblikuju mozak te koja je povezanost između njega i Lina Červara. No, prije svega, Rajović je pojasnio na čemu se temelji NTC metoda čiji je idejni pokretač.

– NTC metoda je, zapravo, pokušaj da malo približimo medicinu i roditeljima, i vrtićima, i školama, da se neka praktična i važna otkrića mogu primijeniti u praksi. Prije 40 godina profesor Wiesel je dobio Nobelovu nagradu iz fiziologije za otkriće da je važna stimulacija za mozak kontrast. To je jako važno, jer mi znamo da beba mjesec dana vidi samo kontraste, a onda roditelji, recimo, kupuju roza sobu s 20 nijansi roza boje ili plavu sobu gdje nema kontrasta, kaže Rajović, dodajući da ga roditelji pitaju je li to greška, a on im odgovori da jest, ali mala. No, upozorava da puno malih grešaka može dovesti do problema.

Brze promjene

Ta lekcija, ističe Rajović, još uvijek nije u knjigama medicinske fiziologije, iako Nobelova nagrada za to postoji, jer za nju nema mjesta u knjigama.

– Kad takve lekcije nema u knjigama iz medicinske fiziologije, onda te lekcije nema ni u pedagogiji, ni u psihologiji, ni defektologiji, a to znači da ćemo neke nove stvari iz medicine možda učiti tek za 30 ili 40 godina, a to je jako kasno, napominje Rajović, pojašnjavajući to činjenicom da se vrijeme brzo mijenja.

– Nekad smo imali epohalna otkrića možda jednom u sto godina, a sada ih imamo jednom godišnje ili jednom mjesečno. Vrijeme jako brzo ide i moramo znati da okruženje jako utječe na razvoj mozga, naglašava Rajović dodajući da se okruženje brzo mijenja i luksuz je čekati 30 ili 40 godina da nova otkrića iz medicine primijenimo u praksi.

– Zalažem se da se učenje napamet u školi svede na minimum, jer postoje druge metode i načini koji su djeci lakše prihvatljivi za učenje, da bolje povezuju i da nemaju straha od škole, kaže Rajović.

Dr. Ranko Rajović / Snimio Duško Marušić Čiči

Na pitanje na koji način dolazi do novih znanstvenih spoznaja na temelju obrazaca ponašanja današnje djece, Rajović napominje da je još na primjeru vlastite djece stvorio dobru komunikaciju s osobama koje su sudjelovale u njihovom životu kroz odgojno-obrazovne ustanove i uvidio da im je potrebna pomoć.

– Imao sam školsku djecu koja nisu mogla naučiti pjesmicu, a učila su je napamet. Plaše se škole, neće ići u školu, ponovili su pet puta pjesmicu i zaboravili je. Gledao sam kako im pomoći i koja medicinska otkrića im mogu pomoći i tako je to počelo, prisjetio se Rajović.

Kaže da je svaka nova generacija slabija. Napominje da učitelji već 10 godina upozoravaju da prilikom upisa u prve razrede oni vide da nešto nije u redu. Djeca su, kaže, slaba motorički, u koncentraciji, kontroli emocija, općem znanju.

– Pitanje je za sve nas koji radimo s djecom – ako su djeca u svemu sve slabija, hoće li ona postati bolja ako mi budemo imali iste metode? Nemoguće! Mi moramo u hodu riješiti, vidjeti kako okruženje utječe na njihov mozak, posebno jer imamo velika otkrića iz američke neuroznanosti, da su smanjene duboke regije mozga kod njihovih tinejdžera, upozorava Rajović.

Obrazovne neuroznanosti

Pojašnjava da je uzrok tome nedostatak kretanja, ali i još neki faktori.

– Kada sam radio istraživanja u Sloveniji, u jednom državnom vrtiću, dobio sam podatke da više od 60 posto djece u dobi od četiri godine ne može izvesti skok unazad. To je, naravno, bio šok, govori Rajović i dodaje da će takvo dijete možda imati neke kognitivne probleme u školi.

Prema njegovim riječima, kretanje formira živčane puteve u kojima se obavljaju misaoni procesi i, ako nema kretanja, pitanje je kakvi će biti i misaoni procesi.

– Kretanje je osnova razvoja mozga, poručuje Rajović, dodajući da su živa bića koja se ne kreću – biljke koje nemaju neurone. Razmišljanje i znanje se, ističe, mora nasloniti na neke strukture u mozgu, a one se dobivaju kretanjem. Rajović naglašava da je američka neuroznanost apelirala u zaključku istraživanja izrazivši nadu da će njihova otkrića koristiti u obrazovnim politikama. Kaže da ta otkrića, nažalost, sporo dolaze do prakse.

Na pitanje koliko su česte potrage za inovativnim rješenjima u nastavnom procesu te koliko škole pružaju otpor u tim inovacijama, s obzirom na sustav koji često ne pozdravlja promjene, Rajović odgovara da učitelji i odgajatelji koji mu dolaze lako prihvaćaju nove metode, jer i sami vide da se nešto mora promijeniti. Budući da je NTC program verificiran za Hrvatsku preko Agencije za odgoj i obrazovanje, svaka škola može raditi po tom programu, ali učitelji kada se s time upoznaju, shvate da to nisu učili na fakultetima, pojašnjava Rajović.

– Naš mozak se razvijao učenjem napamet, a učitelji ipak moraju uložiti neki napor i prihvatiti nove metode i tu dolazimo do problema kako im pomoći. Centar za Hrvatsku nam je u Radoboju, u Krapinsko-zagorskoj županiji, gdje imamo edukativne centre, radimo radionice s učenicima iz županije, a uskoro ćemo i u još nekim gradovima u Hrvatskoj, kako bismo pomogli učiteljima i roditeljima vidjeti da se može učiti kroz igru, pojašnjava Rajović.

Ističe da učenici misle da se igraju, a zapravo su u pitanju kompleksne metode koje pokreću važne regije mozga. Obrazovne neuroznanosti su stavile kao definiciju škole budućnosti aktivaciju tri dijela mozga, kaže Rajović pojašnjavajući da je riječ o moždanom stablu, odnosno retikularnoj formaciji koja aktivira cijeli mozak ako joj je nešto zanimljivo.

Tu je, dodaje Rajović, i amigdala zadužena za kontrolu emocija te dopamin, neurotransmirer koga zovu i »hormon radosti«, koji se dobiva fokusom.

– Imali smo u prošlosti primjer muškaraca koji idu u lov, oni moraju biti u fokusu kada love životinju, jer ako ga izgube, makar na dvije-tri minute, možda će ostati bez hrane taj dan ili idućih sedam dana. Ako gledamo djetinjstvo, u tom periodu mozak priprema sve strukture za kasniji život. Ne mogu reći da je djetinjstvo priprema za život, jer je ono cjelina za sebe, ali mozak tu formira obrasce koji će mu biti važni u životu, a tu se dopamin aktivira, najviše kada se djeca igraju, pojašnjava Rajović. Dodaje da je posao djece aktivirati te važne regije mozga, stoga i učenje mora sličiti na igru.

Dosada je poticaj

Komentirajući dosadu, Rajović kaže da današnja djeca na nju ni ne pomisle.

– Nekad je dosada bila najnormalniji dio odrastanja i onda smo se svi morali igrati kada nam je bilo dosadno. Mozak mora nešto raditi. Danas imate 20 kanala na televiziji, deset videoigrica, tablete, pametne telefone… i djeci nije dosadno. Ona nauče zadovoljiti sve potrebe istog trenutka. Ako nešto ne može, javlja se agresivnost, prag tolerancije ne da je nizak, nego ne postoji, a nama stižu takve generacije djece, upozorava Rajović.

Naglašava da djeci moramo pomoći da im bude dosadno, da ih naučimo da aktiviraju misaone procese. Ističe primjer učenja rimskih brojeva koji je dobrom dijelu djece težak.

– Onda smo rekli: na što vama sliči rimski broj jedan? Onda se netko sjetio olovke, četkice za zube, svijeće… Onda im je broj pet sličio na kornet za sladoled ili čašu za vino. Za rimsku desetku rekli su da je leptir-mašna, ili znak koji stoji kod pruge. I slovo L im sliči na čizmu, na Italiju. Oni traže asocijacije za to. I onda napravimo pitanje: koji je to broj, recimo, u kornetu stoji olovka? Onda svi viču: šest! I oni kreću kombinirati i odjednom se igra svih trideset učenika, kaže Rajović, ističući da tako svi nauče lekciju, a misle da se igraju.

Rajović često ističe preveliku zaštitu roditelja nad djecom, napominjući da toga do prije 10 -15 godina nije bilo.

– Neka se svaki roditelj sjeti da nama nitko nije bio iznad glave po cijeli dan. Naša djeca doslovno rastu pod staklenim zvonom, sve gledamo, nemaju slobodu izbora, a naše je da ih pustimo, da gledamo gdje su, da bude ipak kontrolirano okruženje, ali da uđu u neku situaciju gdje moraju misliti. Mi smo se roditeljima javljali: tu smo, prva ulica, druga ulica dalje, oni viknu, dođemo na ručak, a mi naše dijete nigdje ni ne puštamo, kaže Rajović apelirajući na gradske vlasti.

– Napravite sigurne parkove i sigurna igrališta, stavite ograničenja vozilima na 30, stavite kamere, uzmite prekršiteljima dozvole na šest mjeseci, pa ćete vidjeti kako će svi voziti, a ne da roditelj ima strah hoće li pustiti dijete preko šest pješačkih prijelaza ili preko jednog bulevara. Roditelji su u strahu jer se svašta događa, pojašnjava Rajović, upozoravajući da moramo brinuti o sigurnosti djece i to mora biti zadatak cijelog društva. Navodi da je roditeljski strah ponekad opravdan, ali, nažalost, ponekad i potpuno neopravdan kada roditelji djeci zabranjuju neke najnormalnije aktivnosti da se djeci ne bi nešto dogodilo. Ističe da je taj fenomen prezaštićivanja djece naglašen u posljednjih desetak godina.

Jasne granice

Je li moguće pametno planirati roditeljstvo, odnosno odgojne metode, budući da praksa ljude uvijek nekako »zatekne« kad postanu roditelji?

– Važno je znati da se okruženje promijenilo i mobilni telefoni mogu imati negativan utjecaj na neke dijelove mozga. Ne može trudna žena koristiti telefon pet sati dnevno! Ne kažem da ne može sat-dva, ali pet sati ne može, jer sam radio anketu u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji: 50 posto trudnih žena koristi telefon četiri ili pet sati svaki dan! Pitanje je koliko telefon može poremetiti formiranje mozga djeteta – ne znamo, vidjet ćemo možda za deset godina, kada netko bude istraživao, jer još nemamo medicinske aparate da to mjerimo, napominje Rajović.

Ističe još jedan loš primjer.- Žena kad rodi, kad doji bebu, često napravi pet-šest selfija, svaki dan, šalje mami, šalje sestri… Što će njoj telefon kada doji bebu? Treba gledati bebu i pričati s njom, upozorava Rajović, dodajući da se roditeljstvo promijenilo od pojave novih tehnologija.

Roditelji, ističe, rade jako puno grešaka dajući djetetu gledati i slušati TV, učiti strane jezike s godinu – dvije. Naglašava da je važno da se djeca polako razvijaju i da im se postave granice.

– Roditelj ne smije previše popuštati djetetu, a ne smije ni striktno braniti. Imamo granice i u okviru tih granica smiju što hoće i to je – to. Puno ljubavi, strpljenja, razumijevanja i granice. Ako kažemo da nešto ne može – ne može. Ali ako kažemo da ne može, a popustimo za pet minuta – gotovi smo. Djeca to koriste, upozorava Rajović, napominjući da roditelji moraju dogovorno biti dosljedni u provođenju granica, bez da jedno od njih popušta. Ako se roditelji ne slažu, dijete, kaže, traži prostor za manipulaciju.

Rajović naglašava da dijete u obitelji mora imati i obaveze, u skladu sa svojom dobi, u vidu obavljanja nekih kućanskih poslova. Podsjeća da su prije 100 ili 200 godina djeca na selu bila dio obitelji, jer su morala raditi i pomagati, a sada su njezin centar i nemaju obaveza.

– Čitajte im dok su mali! Čitajte im slikovnice i knjige, provedite svaku večer 15 minuta ili pola sata čitajući im knjigu, jer djeca najviše na svijetu vole mamu i tatu. I ako ona vezuju tu veliku ljubav uz knjigu, dok ih mama i tata drže u krilu, ona će cijeli život voljeti knjige, a neće ni znati zašto, poručuje Rajović roditeljima, napominjući da se tu kriju pravi mehanizmi odgoja, a ne u uključivanju TV-a uz rečenicu »Idi tamo i nemoj smetati«.

Može li se uopće, govoreći o dječjim nestašlucima, povući paralela između »ukrasti trešnje iz susjednog vrta« ili » zvoniti po kućama u kvartu« u odnosu na »vezati se za prugu dok ne dođe vlak, a prijatelji me snimaju za Tik Tok«?

– To se ne može usporediti, jer to što smo mi kao mali išli krasti trešnje, išli smo jer smo htjeli jesti voće. Ali to nismo išli da bismo se hvalili kako smo krali trešnje. Ovo je drugo: oni naprave izazov da dobiju lajkove, zato što je lajk pohvala, a mozak je naš organ za preživljavanje i mozak voli da ga hvalimo, jer to znači da nešto dobro radimo. Pojavio se lajk! I sad ako je netko pokosio travu u dvorištu i stavio na internet, hoće li dobiti lajkove? Možda, od mame i bake. Ali, ako ubiju puža, ako ga udare čekićem, dobit će 50 lajkova. I onda oni vide da, što je nešto negativnije, bit će više lajkova. Vršnjačko nasilje, kojeg je bilo i ranije, sad se povećava, jer sada djeca vide da, ako nekoga maltretiraju ili tuku, ponize ili ismiju, dobit će lajkove! Ali, ni to im nije dosta, pa traže još veći izazov, pojašnjava Rajović poručujući da je lajk lažna pohvala, ali mozak je uhvaćen u tu zamku.

– To smo mi roditelji dozvolili! Ne možemo djecu tek tako puštati u virtualni svijet, naglašava dodajući da je nekad vrijedilo geslo »Kakav otac, takav sin« ili »Kakva majka, takva kći«. Danas djeca, kaže, nisu uz mamu i tatu, ni uz svoje prijatelje, nego na društvenim mrežama, s nepoznatih 100, 200 ili 500 ljudi koji formiraju njihov način razmišljanja.

– Polako nam društvene mreže preuzimaju našu djecu, a to je jako opasno, upozorava Rajović.

Ranko Rajović / Snimio Duško Marušić Čiči

Smanjenje empatije

Govoreći o budućnosti mentalnog zdravlja kod današnje djece s obzirom na povećanost vršnjačkog nasilja i strašnu statistiku povećanja broja pokušaja suicida među tom populacijom, Rajović ističe da će se teško nešto promijeniti jer ovo okruženje teško oštećuje mozgove naše djece i toga moramo biti svjesni.

– Ako se okruženje promijenilo, a mi nismo napravili kontrareakciju, neće biti pomoći. Ako djeca puno gledaju ekran, smanjen je hipokampus, a tu djeca dijelom formiraju i amigdale, dakle, kontrolu emocija. Ako su nama dvije regije mozga smanjene, mi tek ulazimo u jednu novu medicinsku problematiku koju na medicini nismo učili! Kako može biti smanjen dio mozga? Mi ćemo tek vidjeti hoće li rezultat biti smanjenje empatije ili kontrole emocija, ali ako ne napravimo reakciju protiv novih tehnologija, bojim se da će biti još gore, upozorava Rajović.

– Moramo osmisliti nove igre, posebno u vrtićima, kako bismo vidjeli koje su neurorazvojne igre djeci pomoći razviti dijelove mozga koji nisu razvijeni u ovom okruženju. Moramo multidisciplinarno okupiti timove koji će vidjeti što se događa, koje promjene su u okruženju i kako možemo pomoći u metodama učenja koje će sličiti na igru. Tek tada možemo nešto učiniti, kaže Rajović, ističući najvažniju poruku za budućnost – smanjiti pristup novim tehnologijama, koliko je god to moguće.

Kao zaključnu poruku roditeljima i svima koji se bave djecom, Rajović je istaknuo da je najvažnije, zbog razvoja mozga, ono što se napravi do djetetove 12. godine.

– Ako nešto nismo ispravili do 12. godine, teško da ćemo kasnije, upozorava Rajović.

Ističe kretanje i još tri važne stvari.

– Puno ljubavi, razumijevanja i gledajte da vam dijete bude spretno i okretno, jer samo takvo dijete će moći povezati sve regije mozga kako treba, zaključuje Ranko Rajović.