RAF-ovog pilota nakon 68 godina u Hrvatskoj dočekala njegova konzerva govedine

Ovdje je tako lijepo. Sada! Nije izgledalo tako lijepo kad smo pali. Sav taj snijeg! Gotovo je nemoguće shvatiti da smo se baš na ovoj lokaciji srušili i da su u blizini srećom bili ljudi, kaže Sandell

Maurice Sandell 8. siječnja 1945. godine po strašnom nevremenu srušio se u RAF-ovom bombaderu Wellington uz strašan prasak u dubok snijeg nedaleko prvih kuća u selu Vode, u blizini Gerova. Tog jutra, posada predvođena iskusnim pilotom Paulom Tubbyjem Gauntom poletjela je iz Foggie na zadatak bacanja opskrbnih kapsula s hranom, lijekovima i opremom talijanskim partizanima iz Udina. Iznimno loše vrijeme omelo je tu misiju, a tijekom povratka u bazu, na zrakoplovu se nahvatao led i pad je, kad su došli iznad gerovskog područja, bio neizbježan. Zapovjednik Tubby uspio je svoj velik bombader prizemljiti na ravnici u blizini Voda, a Wellingtonu su pri zaustavljanju obližnja stabla odlomila jedno krilo. Dubok snijeg spriječio je katastrofu i svih pet članova posade prošlo je samo s lakšim ozljedama.

Maurice Sandell kaže da su mu se od hrvatskog jezika u sjećanje i nakon 68 godina urezale tri ključne riječi: zdravo, tišina i rakija.  – Zdravo je bila ugodna riječ. Izgovarali smo je kad smo se međusobno pozdravljali. Tišina ima sasvim druge konotacije i vodič bi je izgovarao kad smo morali prelaziti neprijateljske linije. Jedne noći tako smo svi hodali u vrsti, a na početku kolone bila je visoka gospođa, medicinska sestra, s ogromnim grudima. Imala je velike redenike s municijom preko prsiju i ručne granate na grudima. Kad smo prešli neprijateljske linije, podijelila je cigaretu sa mnom. Bila je toliko velika da mi je izgledala kao Amazonka. Stisnuo sam se uz nju.  Rakiju je prvi put probao u Korenici. Naišli su na jednog čovjeka, koji ju je sam pekao.  – Rakiju je držao u najrazličitijim mogućim bocama, bočicama, kanistrima, staklenkama. Dali smo mu novčanicu od 1.000 NDH kuna, svatko od nas dobio ju je kao »novac za bijeg«, bila je dio standardne opreme. Uzeli smo tu rakiju, popili je, i zatim sretni kao djeca uz pjesmu otrčali dalje u snijeg, prisjeća se Sandell.

  – Sve je bilo pod snijegom. Vidjele su se samo gornje krošnje stabala. Pomislio sam, zabit ćemo se ravno u jedno od tih stabala. I lupili smo u njih, ali srećom otkinuto nam je samo jedno krilo. U Engleskoj imamo konjsku utrku što se zove »Grand National«, gdje konji skaču preko visokih ograda. Mi smo izveli nešto slično, samo sa zrakoplovom, prisjeća se Sandell.

Veličanstveno

Zaglušujuću buku motora pri padu i tresak koji se čuo kad je bombarder dotaknuo zemlju, odjednom je zamijenila tišina.

  – Svi smo se nakratko onesvijestili. I onda, kad sam došao k sebi sve što sam čuo bila je ta nevjerojatna tišina. Odmah me uhvatio ushit: »Dragi bože, živ sam!«. Veličanstveno! Odjednom smo svi postali religiozni, znate, priča Sandell.

  Punih 68 godina poslije ovih dramatičnih događaja, što su se odigrali u posljednjim mjesecima Drugog svjetskog rata, Maurice Sandell po prvi se put vratio na mjesto pada, u selo Vode.

  – Ajme, ovdje je tako lijepo. Sada! Nije izgledalo tako lijepo kad smo pali. Sav taj snijeg! Iz zraka nam se činilo da smo iznad mora, a vršci stabala iznad snijega, kao valovi. Znate, bili smo malo izgubljeni. Gotovo je nemoguće shvatiti da smo se baš na ovoj lokaciji srušili i da su u blizini srećom bili ljudi. Činilo se da smo usred planina pod snijegom, i odjednom su se pojavili ljudi, kaže Sandell.

Neumorni tragač

Najzaslužniji za Sandellov povratak jest Paul Phillip Gaunt, sin pilota i zapovjednika srušenog Wellingtona Phillipa Tubbyja Gaunta. Paul Gaunt, nakon smrti oca 1976. godine, puna dva desetljeća posvetio je istraživanju njegove ratne priče, o kojoj je Tubby za života nerado govorio. Tijekom svoje duge potrage Paul Gaunt stekao je brojne prijatelje u Sloveniji i Hrvatskoj, zaljubio se u gerovski kraj, štoviše kupio kuću u selu Vode koju je nedavno zamijenio za stan u Iki, a danas sa suprugom Denise u Hrvatskoj provodi dobar dio godine.

  Među prijateljima koje je Paul Gaunt stekao u Hrvatskoj su i Radovan Živanović, neumorni tragač za srušenim zrakoplovima i palim zrakoplovcima, koji je za svoje uspjehe nagrađen i priznanjem Sjedinjenih Američkih Država, Certificate od Appreciation, te Živanovićev kolega i suputnik Sanjin Tvrde.

Wellington srušen kraj Voda u potpunosti je uklonjen osam godina nakon pada, iako su motori odneseni već nakon dvije godine. No, lokalno stanovništvo različite dijelove zrakoplova iskoristilo je kako bi od njih izradili najrazličitije moguće predmete za svoja domaćinstva. Susjedi u Vodama Paulu Gauntu godinama su donosili dijelove zrakoplova. Sve što se moglo, lokalno stanovništvo je i iskoristilo: od gume s kotača izrađivala se obuća, od drugih predmeta posuđe, a jedan komad cijevi i dan danas koristi se kao držak rodula za farbanje. No, dijelove zrakoplova moguće je pronaći i danas. Radovan Živanović i Sanjin Tvrde prije osam dana u selu Vode uspjeli su pronaći još komada zrakoplava, a istog popodneva ostvarili su još jedan uspjeh: pronašlo su srušeni jugoslavenski MiG-21 dvadesetak kilometara sjevernije.

  – Kao i sa svakim avionom koji smo pronašli dosad: pitaš sto ljudi, dobiješ sto informacija od nonića, drvosječa, seljana. Došli smo tu u selo, nekoliko nonića znalo je za pad i lokaciju aviona i jednostavno su nam pokazali mjesto. Na lokaciji nismo pronašli ništa. No, onda smo čuli da je sin pilota u selu kupio kuću, da je on istraživao. Došli smo do njega, sprijateljili se, Paul je ispao genijalan. Godinama je nagovarao Mauricea da dođe ovamo i konačno mu je to uspjelo, kaže Živanović.

  Radovan Živanović iznenađuje Sandella i u ruke mu daje konzervu argentinske govedine, pronađenu među ostacima bombardera, koju je jedan od seljana Voda čuvao sve ove godine.

  – Govedina, zaboga! Prošlo je 68 godina, veseli se Sandell.

  Maurice Sandell u posadi Wellingtona bio je ciljanik koji je odlučivao kad će bombarder ispustiti bombe, a u trenutku udara zrakoplova u zemlju sjedio je privezan u kokpitu, nešto niže od Tubbyja koji je pilotirao.

Više nismo bili izgubljeni

– Kad sam se osvijestio, Tubbyju je glava bila na prednjem vjetrobranu, a jedini zvuk koji sam čuo bilo je lagano kapanje. Pomislio sam, zaboga, Tubby je gotov, to curi krv s njegove glave. Tubby se osvijestio, otvorio sam vratašca i rekao mu: Nakon tebe, Tubby. Činite blesave stvari u takvim situacijama. No, barem smo se nasmijali, priča Sandell, koji se i u devedesetoj godini s humorom živo prisjeća događaja iz davne 1945. godine. 

  Kad su izašli iz zrakoplova, primijetili su da im se približavaju seljani, a svi su imali zelene kape s crvenim petokrakama.

  – Spasili su nas! Odveli u jednu kuću i dali nam juhu. Bili smo presretni. Našem stražnjem mitraljescu bile su zapele noge u tureti, ali izvadili smo ga. Kad je došao u kuću, još uvijek se tresao kao šiba, jednako kao i ja. Hranio sam ga juhom, dok smo se tako obojica sinkronizirano tresli, prisjeća se Sandell.

  Proveli su jednu noć u Vodama, pa dvije u Gerovu. Sporazumijevanje sa seljanima u početku im je znatno olakšao Franjo Turk, koji je kao bivši drvosječa u SAD-u odlično govorio engleski jezik.

  – Doveli su nam Franju Turka i taj dobar čovjek služio nam je kao prevoditelj. Više nismo bili izgubljeni. On nam je govorio gdje smo i što planiraju s nama. Hvala bogu da je bio tamo jer mi uopće nismo razumjeli hrvatski, kaže Sandell.

  Partizani su organizirali njihov povratak kroz Gorski kotar i Liku do Zadra, a zatim preko Jadrana u Italiju.

  – Partizani nisu gubili vrijeme i započeli smo naše dugo putovanje kući. Povremeno smo mogli koristiti razne zaprege i saonice. Jedan konj nije išao dovoljno brzo, pa su pucali iz strojnice iznad njegove glave kako bi ga natjerali da ubrza. Drugi put zapregu je vukao vol, ali bio je toliko spor da smo odlučili hodati uz njega. Kad smo stigli u Korenicu, organizirali su nam prijevoz preko planina, dolje u Zadar. Nadali smo se da ćemo doći u Split, ali rekli su nam da je u planinama pao svjež snijeg i da je ovo najkraći put. U jednom trenutku trebali smo proći preko mosta no bio je srušen, a sve što je osiguravalo prijelaz bile su dvije malo jače daske. Pored je bio parkiran jedan zaplijenjeni njemački polugusjeničar i vozač nam je rekao: Ako se želite voziti, ja ću vas povesti preko. I krenuli smo, priča Sandell.

Mauriceovi poljupci

Ističe da hodanje po snijegu nije bilo nimalo lako, ali da se čovjek na sve navikne.

  – Imao sam ogromnu bradu i dugu kosu, jer po putu do Zadra, jasno, nismo imali prilike za šišanje i brijanje. Brinuli smo o važnijim stvarima. Nikako se nisam mogao naviknuti na dugu kosu. Budući da smo nosili obične uniforme, nismo mogli podignuti ovratnike pa nam je snijeg cijelo vrijeme klizio niz kosu i uvlačio nam se pod odjeću. Imali smo problema i s ušima. Drže vas toplim, doduše, šali se Maurice o ušima koje su ih napadale.

  Hrana je bila problem cijelim putem. Zbog ratnih uvjeta i siromaštva, nikad je nije bilo dovoljno, pogotovo usred zime. Svaki član posade do povratka u Italiju izgubio je 14 kila.

  – Jedna starija gospođa prišla nam je kad smo se već počeli spuštati prema moru. Bilo je to onaj dan kad smo hodali uz volovsku zapregu i vjerojatno nismo izgledali baš previše dobro. Gospođa nam je prišla i dala nam mali komad slanine. Poljubio sam je! Bilo je tako ukusno! I dan danas s radošću jedem slaninu, kaže Sandell.  Nije to bila jedina gospođa koju je Maurice poljubio na svom putu po ratnoj Hrvatskoj.  – Negdje po putu smjestili su nas u jednu kuću gdje su živjele dvije starije gospođe. Jedna od njih dala nam je juhu od krumpira. Poljubio sam je od sreće i zahvalnosti, prisjeća se.

  Nisu uvijek mogli spavati u kućama, koristili su razne šupe, sve što je bilo dostupno. Barem nisu noćili u snijegu, kaže Sandell.

  – Spavali smo na najrazličitijim mogućim mjestima, neka od njih nisu bila najugodnija, ali bilo je to najbolje što su nam mogli ponuditi u tim katastrofičnim ratnim uvjetima. Vodič nas je bio upozorio da ulazimo u područje gdje, kako je rekao, ljudi »nisu baš previše prijateljski nastrojeni«. Odveli su nas u sobu, u sredini je bilo ognjište oko kojeg su ležale svinje. Izbacili su svinje, uveli nas i uzeli smo njihovo mjesto za ognjištem. Nismo se bunili. Bilo nam je lijepo i toplo, kaže.

  Band of brothers

Bila je to jedna zaista duga šetnja, kaže Sandell, ali ističe da su sva petorica preživjela zahvaljujući iznimnom zajedništvu.

  – Bili smo kao braća, pravi »band of brothers«, zajedno s partizanima koji su nam toliko puno pomogli i kojima sam neizmjerno zahvalan do kraja svog života. Bili smo kao dječaci u velikoj avanturi, bar smo se većinu vremena osjećali tako. Najvažnije je što je nas pet bilo cijelo vrijeme zajedno. Brinuli smo se jedni za druge. Sve je moguće učiniti kad imaš prijatelje uz sebe, kaže.

  Nakon povratka Maurice, Tubby i ostatak ekipe, srećom, više nisu morali letjeti u borbene misije do kraja rata. Nakon Zadra, otišli su u Bari, gdje su se mogli oporaviti. Zatim su imali priliku posjetiti Foggiu, bazu svoje eskadrile. No, većinu kolega i prijatelja ipak nisu mogli vidjeti jer svi su bili u zraku, u još jednoj u nizu misija toga dugog rata. U Englesku su se konačno brodom uputili iz Napulja.

Jedini preživjeli

Paul Gaunt objašnjava da je politika britanskog zrakoplovstva bila takva da ako se posada srušila iznad određenog područja operacija, više se nisu tamo vraćali.

  – Nakon repatrijacije, poslali bi vas negdje drugdje. Kraj rata bio je već blizu, a ovi se momci nisu vratili u Englesku prije ožujka. Rat je bio gotov početkom svibnja, kaže Gaunt.

  No, nakon rata članovi posade nisu se više vidjeli. Potpuno su se razdvojili, jedan je bio u Kanadi, drugi u Australiji… Paul Gaunt ih je prije dvadesetak godina počeo tražiti, a najteže mu je, kaže, bilo naći čovjeka koji mu je, ispalo je, bio i najbliži. Živio je samo 150 kilometara od njega.

  – Kao mladi rezervist u vojsci, bio sam stacioniran na sjeveru Engleske. Imali smo vježbu na liticama uz more. U blizini je bio rudnik ugljena s velikim kabelima kojima su vukli ono što nisu mogli iskoristiti. Uvijek sam se toga sjećao. Jednoga dana pričao sam s čovjekom u Kanadi. Rekao mi je: Oh, pričao sam s Macom za vrijeme rata, rekao mi je da živi blizu mjesta gdje su rudnici ugljena odmah uz more. Odmah sam se sjetio te lokacije. Uz nekoliko telefonskih poziva došao sam do posljednjeg člana posade. Trebalo mi je punih šest godina. Nažalost, Mac je ubrzo umro, kao i član posade koji je živio u Kanadi. Moj otac je umro 1976. godine, a koliko smo čuli, nedavno je preminuo i član posade koji je odselio u Australiju. Maurice je sad jedini preživjeli, objašnjava Paul.

Očevi ratni dani

Njegova misija za rasvjetljavanjem ratne priče svog oca bila je duga i komplicirana, a potraga za informacijama nije uvijek bila laka.  – Kad sam prvi put došao u Hrvatsku, uputio sam se u Muzej moderne povijesti u Ljubljani i ondje su mi dali detalje o mjestu pada bombardera mog oca. Maurice je pisao dnevnik svaki dan nakon pada aviona, i te su mi informacije također mnogo pomogle. U Ljubljani sam upoznao Edija Šelhausa, koji je fotografirao bombarder odmah nakon pada. Sprijateljio sam se s njim, a kad sam se 1998. ženio u Ljubljani s Denise, Šelhaus je fotografirao moje vjenčanje. Što ti je život, kaže Gaunt.    Paul Gaunt napisao je knjigu o očevim ratnim danima »Shadows of the Past – The Story of WW2 Wellington Bomber Pilot W7O Tubby Gaunt RAFVR«. Tubby je bio iskusan zrakoplovac. Već 1939. prijavio se kao dobrovoljac u RAF. Kao radiooperater i mitraljezac letio je na 25 bombarderskih misija iznad Njemačke i Francuske. Sudjelovao je u napadu na njemačke bojne brodove Prinz Eugen i Schranhorst u luci Brest, letio na misijama polaganja mina kod Heligolanda, bombardirao luku Lorient, Essen, Dortmund, Berlin…

  – Kad je moj otac završio svoju prvu turu operacija od 23 misije, mogao je postati instruktor, ali oduvijek je htio biti pilot. Pitao ih je ako se može ponovo prijaviti, ali kao pilot? Odgovorili su mu da može ako će proći tečaj, što nije bilo lako jer prolaznost je tad bila samo oko pet posto. Trenirao je kao pilot u Južnoj Africi, poslije su ga prebacili u Palestinu, gdje je dobio posadu. U Foggi se pridružio 37. pa 70. eskadrili, objašnjava Gaunt.

  Tubby Gaunt odradio je 21 operaciju kao pilot, a Maurice Sandell letio u 15 operacija, sve iznad Balkana i Sjeverne Italije. Bombardirali su gradove, mostove, ali uglavnom njemačke vojnike u planinama. Pola operacija sastojalo se od bacanja pošiljaka s opremom i hranom za partizane. U tim se operacijama moralo letjeti iznimno nisko, što je bilo dosta opasno.

  – Moj otac je tijekom cijelog rata sudjelovao u oko 44 operacije, a prosjek je bio šest operacija. Nakon tih šest operacija članovi posada u prosjeku su pogibali. Letenje bombarderima u borbene misije bilo je jako, jako opasno. Iznad Balkana najveći problem činili su uvjeti za letenje, koji su uglavnom bili užasni. Čak 17 posto zrakoplovaca poginulih u Drugom svjetskom ratu stradalo je u nesrećama, kaže Gaunt.     