ZAGREB – Cjelodnevna škola, koju Hrvatska uvodi kao eksperimentalni model, općeprihvaćena je u zemljama Europske unije. Iako boravak u školi od 8 do 17 sati donosi usklađivanje školskog dana s radnim danom roditelja, ostaje pitanje hoće li takvo produljenje radnog dana hrvatskih učenika i njima donijeti dobrobit ili će ih dodatno opteretiti, povećati stres i pogoršati mentalne probleme s kojima se djeca danas sve više suočavaju.

Skandinavski primjer

Svoju sumnju u opravdanost uvođenja novog modela iskazala je na svom Facebook profilu zagrebačka psihologinja Sena Puhovski iz Psihološkog centra za djecu i obitelj »Brigojedac«.

– Umjesto da skratimo radno vrijeme odraslima, ajmo produžiti školu. Ajmo lijepo svi provoditi živote u institucijama i na radnim mjestima. Jer ovo s cjelodnevnom školom je upravo to, život djece se svodi na formalno obrazovanje, a odraslih na neprekidan rad. Cjelodnevna škola minimizirat će zajedničko vrijeme obitelji, jer budimo realni, pritisak »slobodnih aktivnosti« neće se smanjiti, kao ni pritisak za peticama i radom kod kuće (što je jako lijepo vidljivo kroz činjenicu da djeca koja idu u produženi boravak upravo s ciljem da im ništa ne ostane nakon škole, redovito rade doma, svakodnevno). Nula dosade, nula slobode, nula igre i razonode, nula kvalitetnog obiteljskog vremena, nula brušenja socijalnih vještina na igralištima bez nadzora odraslih. Ukratko, smanjujemo iz dana u dan zaštitne faktore i povećavamo rizične. Sretno nam bilo, napisala je psihologinja Puhovski.

U Udruzi roditelja Korak po korak nešto su pomirljiviji prema novom modelu škole, ali nisu posve sigurni da će cjelodnevna škola, u hrvatskoj režiji, biti na korist učenika.

– Cjelodnevna nastava načelno je dobra ideja, možemo to vidjeti na primjerima raznih zemalja, osobito skandinavskih, koje imaju tu praksu. Ideja da se školski dan izjednači s radnim danom roditelja otvara jedan prozor i prostor za kvalitetnije obiteljsko vrijeme, da djeca ne dolaze kući opterećena nakon nastave. Ideja da se tu uklope i izvannastavne i izvanškolske aktivnosti zvuči kao dobra ideja. Međutim, imam prilične sumnje vezano za izvedivost, ističe Silvija Stanić, izvršna direktorica udruge.

– Bojim se da škole nisu spremne ni opremljene za to i da nemamo uvjete da to provedemo na kvalitetan način. Moglo bi se dogoditi da djeca puno više vremena provode u školi, a zapravo ne dobiju ono što je planirano, upozorava. Dodaje i da treba povesti računa o činjenici da učitelji nemaju uvjete, nemaju kabinete, računala na kojima će se pripremati za nastavu, a trebat će poraditi i na motivaciji učitelja koji nisu navikli na radno vrijeme od devet do pet…

– Nadam se da će izvanškolske aktivnosti stvarno biti ponuđene u tom terminu, a ne da se nakon škole ide na izvanškolske aktivnosti. Tada bi to doista odnijelo čitav dan, zaključuje Stanić.

Riječki model

Bilo bi dobro da se kod uvođenja cjelodnevne škole u Hrvatskoj u obzir uzmu i modeli dobre prakse s domaćeg terena, kakav je primjer cjelodnevne nastave u Osnovnoj školi »Nikola Tesla« u Rijeci, smatra izv. prof. dr. sc. Petra Pejić Papak s Katedre za obrazovne znanosti Učiteljskog fakulteta u Rijeci. Riječki model cjelodnevne nastave postoji već 40 godina, dobro je koncipiran, a to potvrđuju generacije zadovoljnih učenika, roditelja i učitelja, pa bi bilo dobro da se i njega uzme u obzir prilikom kreiranja cjelodnevne škole, ističe riječka profesorica.

– To je jedan od modela na kojemu bi trebalo graditi smjernice budućeg razvoja, jer se tijekom dugogodišnjeg iskustva pokazalo da ima više prednosti u smislu organizacije obrazovnog rada i aktivnosti organiziranog slobodnog vremena djece boravkom od 8 do 16 sati u školi, ističe Pejić Papak.

Riječki je model, međutim, donekle različit u odnosu na nacionalni – u nastavi se izmjenjuju dvije učiteljice, a slobodno vrijeme u kontekstu je promjena radnih aktivnosti.

– Učenici imaju malo obrazovnih aktivnosti, malo organiziranog slobodnog vremena, tako da za djecu ovaj obrazovni rad nije opterećujući, kao što bi bio da traje cijelo jutro. Pruža se i velika mogućnost terenske nastave, povezivanje sa zajednicom, uključivanje u projekte. U suradnji su dva učitelja koji dijele zaduženja, planiraju, dogovaraju aktivnosti, a svaki od njih pola dana boravi s učenicima. To je dobro jer učenik ima dvije učiteljice s različitim pristupom radu, različite modele. To je tematski integrirano poučavanje, i bilo bi dobro da se uzme u obzir kod planiranja modela cjelodnevne škole, smatra Pejić Papak.

Prenošenje tuđih modela u hrvatsku stvarnost ne mora uvijek biti dobro, upozorava prof. dr. Izabela Sorić s Odjela za psihologiju Sveučilišta u Zadru. Ono što se drugdje pokazalo prednošću, kod nas neće biti prednost, i obrnuto, kaže ona.

– Teško je usporediti strana istraživanja s našima, kontekst je drukčiji. Obično prenesemo tuđa rješenja, ali kad prenesete rješenje u drugi obrazovni kontekst, onda to više nije isto i naravno da su učinici različiti, ističe Sorić.

– Pitanje je organizacije vremena provedenog u školi i kvalitete bavljenja djecom. Generalno, mislim da su učitelji krucijalni u cijeloj toj priči, i ako oni sami nisu na to spremni, ako nisu dovoljno educirani, onda ćemo biti u problemu, zaključuje.