Konzumeristički pristup životu u zadnjih tek nešto više od 30 godina već je uzeo svoj danak i u našem društvu. Porast broja ovisnika gotovo je dostigao broj onih u kapitalističkim društvima na koja smo se ugledali.

Droga, alkohol, patološko kockanje, pa i još neke ovisničke navike koje su tek u nastanku, poput ovisnosti o internetu, ne poznaju granice, pogotovo kad im ih čak i država široko otvori, kao što je to slučaj s kockanjem.

S Gordanom Šikić, specijalisticom psihijatrije i psihoterapeutkinjom u Centru za ovisnosti Zamet, u ordinaciji u Ulici Braće Monjac 5, koja cijeli radni staž zdušno radi na liječenju posrnulih, razgovarali smo o mogućnostima izliječenja patoloških kockara.

Agresivna reklama

– Još od 1960-ih godina u Dispanzeru za mentalno zdravlje liječeni su ovisnici o alkoholu, pa su na red došli narkomani, a sada su to patološki kockari, kojih je prije bilo jedan na stotinu ostalih ovisnika, a sada prevladavaju.

Prije nije bilo automata i kladionica, kockati u kasinu bilo je zabranjeno (na našem području samo Kasino Rozalija u Opatiji za strance), a sada su mladi bombardirani reklamama počev od televizije do interneta i uličnih plakata.

Kockanje se reklamira na svakom koraku, čak i u blizini škola, čime mladi dobivaju poruku da je kockati se prihvaćeni vid ponašanja.

Ljudska psiha takva je da što je više ponuđeno, više mi to tražimo – to se posebno odnosi na supstance i ponašanja koja izazivaju ovisnost.

Sad Hrvatska lutrija ima obavezu da kaže: »Kockajte odgovorno«, a to vam je isto kao kad bi roditelj govorio jedno, a svojim primjerom pokazivao sasvim suprotno.

Računa se da u Hrvatskoj danas ima oko 40.000 patoloških kockara, no mi ne želimo bolesnu naciju. I što sad? Tu djecu treba spašavati, a mi smo u tome prilično osamljeni, govori dr. Šikić.

Za razliku od Hrvatske u razvijenijim zemljama, od kojih smo pokupili navadu, kockarnica nema u samom centru grada, pa čak i Slovenci kockarnicu imaju blizu same granice.

Naša država će pak radije dati novac za liječenje nego za sprečavanje te vrste ovisnosti, slično kao što je donedavna bilo s ovisnošću o pušenju, kada je Svjetska zdravstvena organizacija upozoravala da se nemjerljivo više novca potroši na liječenje od bolesti uzrokovanih pušenjem nego što država na prodaji cigareta zaradi.

O izgubljenim životima da se i ne govori. U slučaju patološkog kockanja to je možda i najveći gubitak.

Osjećaj svemoći

– Statistika je neumoljiva u prilog broja suicida kod patoloških kockara. Čak 30 posto njih počini samoubojstvo, više no što je slučaj s onima koji se liječe od ozbiljne depresije.

Ovisnost zapravo pojačava depresivnost, naročito kad kockar sve uništi i dovede i svoju obitelj u bezizlaznu situaciju. A sve se moglo spriječiti da se reagiralo na vrijeme.

Obitelj tako ne smije čekati da država zatvori kladionicu blizu škole, treba svog člana koji pati od ovisnosti o kockanju dovesti što prije, pa makar i silom, jer na to ima pravo.

Obitelj, naime, mora prestati vraćati dugove koje mu pokriva, no mnogi reagiraju tek kada su pred zidom, a tada već može biti kasno, govori dr. Šikić.

Dodaje kako je u svojoj praksi mnogima pomogla i kako se tek oko 10 posto okorjelih ovisnika o kocki ne može pomoći jer su u pitanju psihopati.

Za sve ostale postoji pomoć, ali najvažnije je da obitelj prva reagira jer je na njoj najveća odgovornost. Ali kako da obitelj na vrijeme primijeti da nekom njezinom članu treba pomoć?

– Kao psihijatrica gledam na kockanje kao simptom poremećaja pojedinca, koji utječe na njegovu obitelj i društvo. Nerijetko se neliječeni kockari bave nekim drugim rubnim aktivnostima.

Oni potiču i druga patološka »zanimanja«, pa rade dojavljivači, kamatari, a prihod ubiru i otkupljivači zlata i slični. A to zlato je često majčina ili bakina omiljena ogrlica ili sinov zlatni lančić.

Ogromna je psihološka i materijalna težina koju nosi obitelj. Dugovi su veliki, povjerenje je nestalo, onaj koji kocka stalno je napet, razdražljiv, nema nikad vremena, no provede sate i sate na kockanje, stalno laže i pritom je jako maštovit, zapušta normalno življenje jer je preokupiran gubicima i nadom u dobitke. Ima silne isprike za nestanak novca i poprima drukčije osobnosti.

Bolest se razvija tako da što duže kockaš, imaš sve više gubitaka, ali naša psiha sklona je pamtiti samo dobitke i potiskivati izgubljeno.

Tako kockar ima ono što zovemo kognitivnom distorzijom. On iskrivljuje činjenice kako bi mogao dalje igrati u tom začaranom krugu.

Samo misli da želi vratiti izgubljeni novac, a zapravo su u moći kognitivne distorzije, koja ih tjera dalje i hrani njihov osjećaj svemoći, govori dr. Šikić i dodaje kako im se svejedno može pomoći da izađu iz tunela ovisnosti ako nije prekasno.

Pomoći se, kaže, može onima koji su u tridesetim i četrdesetim godinama, a za starije može biti već prekasno. Zato je dobro pisati o tome jer svaki ovisnik misli: »Nisam ja još u toj grupi, ima puno gorih », pa zato i ne traži pomoć na vrijeme.

Prema riječima dr. Šikić, uspjeh liječenja ipak je ohrabrujući jer oko 20 posto liječenih trajno apstinira, 60 posto ih više ne kocka, no ipak zna biti poneki recidiv, zaostali su izgubljeni slučaj.

Moć grupe

U 14 godina liječenje je kod dr. Šikić prošlo oko 250 osoba, pa iako je svaka ovisnost kronična recidivirajuća bolest s kojom se treba naučiti nositi, opasnost od recidiva je velika. No, tu je onda grupa najveće oružje terapeuta.

– Ogromno mi je zadovoljstvo kada uspijem izliječiti ovisnika, no nekada se dogodi da ponovo podlegne iskušenju kocke. Tada mi je najveće oružje grupa.

Homogene grupe su zato dobre jer ako netko zapadne u krizu i to ispriča, već je prepolovio šansu da joj podlegne. Onaj koji se javi za pomoć, spreman je zaustaviti svoj dalji pad.

Bitno je maknuti stigmu da su svi kockari lažljivci i pokazati im da im je netko spreman pomoći. Zato ni u vrijeme pandemijske krize nismo prekidali grupne sastanke, samo smo ih održavali preko interneta, navodi dr. Šikić.

Kad član obitelji krene na liječenje, mijenja se cjelokupna dinamika obitelji jer ova ovisnost utječe na cijelu obitelj, a do tada…

– Bolest djeluje kroz nagonski, impulzivni dio, a ne kroz racionalni uvid. Racionalni pristup potisnut je u korist nekontrolirane, podsvjesne, snažne potrebe za psihološkim bijegom koji pruža kockanje.

Iz te bolesti ne možeš izaći sam. Obitelj čini što god zna i umije, ali ne uspijeva jer se teško nosi s manipulacijom, jer se teško uspostavlja povjerenje, teško se nosi s ponašanjem nagrada-kazna.

Ovisnik se nada da će što duže imati prostora ponavljati uhodani obrazac tipa »ja dugujem, moji vraćaju«. Nedavno mi je došla draga ženica koja više od deset godina pokriva dugove svoga muža i sad je konačno odlučila natjerati ga na liječenje i prekinuti taj začarani krug.

Mnogi roditelji teško donose odluku o upućivanju djece na liječenje jer je »sramota liječiti se veća od stramote kockati«. Kako samo mali broj kockara može sam riješiti problem, ne treba čekati da se to dogodi, već ih uputiti na grupnu terapiju, kaže dr. Šikić.

– Iako možda i nisu još zreli za potpuni prestanak kockanja, naučit će nešto o sebi i spriječit će se veće komplikacije. Grupa koju vodim ide četrnaestu godinu u kontinuitetu, održava se jednom tjedno i radi na promjeni ponašanja i stjecanju emocionalnih uvida.

Uključeni su i članovi obitelji, a medikamenti se vrlo rijetko koriste. U grupi su pretežno mladi između 20 i 40 godina, rijetko i stariji.

Članovi razvijaju ponos što su se konfrontirali sami sa sobom, što ulažu napor u promjenu, nema sramote, nego kreće zadovoljstvo postignućima.

Mnogi napreduju u poslu za vrijeme liječenja, obitelji se konsolidiraju i sprečava se transgeneracijski prijenos loših emocija, opisuje rad u grupi.

»Sramota« za žene

– Grupa pruža razumijevanje, povezanost, podršku u krizama, identifikaciju s uspješnim članovima. Proces liječenja traje jer ne može se nešto što traje godinama izliječiti u šest mjeseci.

Terapija je proces, dešavaju se i recidivi, ali ako odlučiš da ćeš biti iskren i recidiv podijeliš u grupi, postaješ jači za neku novu kriznu situaciju.

Što duže se u obitelji »žmiri«, problemi se nagomilavaju, bolest se razvija. Čak i kod ogromnih financijskih dugova obitelj se psihološki i materijalno može oporaviti.

Moji dečki iz grupe isto prate strastveno naše Vatrene, ali u glavi je odijeljen sport od klađenja, govori dr. Šikić, napominjući da žene zrelije dobi koje kockaju vrlo rijetko traže pomoć.

– Njima je to još veća »sramota« nego mladima. I njihove bi obitelji trebale znati da se nešto može poduzeti jer često je u podlozi depresija.

Samo se psihopatskim strukturama ličnosti ne može pomoći, a takvih je 10 posto, zato uključivanjem u terapiju moramo razbiti stigmu da su to neki loši ljudi, lažljivci skloni porocima.

Oni, naime, prestaju lagati čim prestanu kockati. Nemoguće im je, međutim, pomoći kad nastupi kasna sekundarna psihopatizacija ličnosti.

Tada nemaju osjećaja za bližnje i sve im je svejedno, zaključuje specijalistica psihijatrije i psihoterapeutkinja u Centru za ovisnosti Zamet.

Problem je u emocijama

Tko je potencijalni kandidat za usvajanje ovisničkih navika, pa i patološkog kockanja, pitamo našu sugovornicu. Znamo, naime, da je čak i Nikola Tesla prošao kockarsku fazu.

– Patološki kockari jedna su heterogena grupa, u kojoj ima puno pametnih ljudi, jer racionalni dio nije upitan, problem je s emocijama.

Svi oni moraju znati otvoriti svoje emocije kako bi im se moglo pomoći. To su, naime, osobe koje imaju neke svoje traume, nesigurnosti i potrebu da pobjegnu u irealni svijet, gdje zaborave svoje psihičke probleme.

Sve, naravno, ide iz djetinjstva jer ispada da smo mi roditelji za sve krivi i za sve zaslužni. Igranje za razonodu traje nekome nekoliko mjeseci, a onima koji nemaju ovisničku ličnost (često i gen oca alkoholičara ili kockara), može ostati na razini zabave trajno.

Ovi drugi povisuju ulog, riskiraju, gube i dobivaju dok ne dođu do faze da im je svejedno što je s novcima, važno je da se klade ili kockaju.

Tada su u nekom osjećajnom mrtvilu i zanemaruju sebe i ne sudjeluju u obitelji. Nitko tko počinje kockati, ne želi ući u tu ovisnost, ali predisponirani prijeđu tu granicu i uđu u bolesni začarani krug.

Dobici su zavodljivi i hrane naš osjećaj svemoći (»Baš meni se sreća osmjehnula!«), a osjećaj svemoći pokriva naše razne anksioznosti, nedostatak samopouzdanja, traume, govori dr. Šikić.