Koliko COVID-kriza utječe na psihološko stanje građana i kakve će posljedice ostaviti, pitanje je koje se sve češće postavlja u javnosti nakon prvotnih problematiziranja općenitih ekonomskih posljedica globalne pandemije.

Gdje su u toj populaciji mladi, adolescenti koji su u narativu o utjecaju i posljedicama zdravstvene krize nekako stavljeni sa strane i gledani kroz općenitu prizmu ugroženosti cijelog čovječanstva i odlučivanja odraslih, tema je o kojoj sve više govore i sociolozi i psiholozi. Prije svega aludira se na psiho-fizičko zdravlje generacije koja tek dolazi, a sazrijeva i razvija se u frustrirajućem vremenu prisilne izolacije, virtualnog učenja, lišena redovitih, prirodnih fizičkih kontakata, novih poznanstava, koncertnih i sportskih dvorana, izlazaka i putovanja, upoznavanja i iskušavanja svijeta, onih dobrih i loših strana. Sve ono što podrazumijeva dinamičnu mladost u proteklih godinu dana uskratila im je ili prekinula pandemija neizvjesnog roka trajanja i nepredvidivih razmjera u budućnosti.

Izazovno razdoblje

Odgovore o utjecaju i posljedicama COVID-krize na adolescente pokušali smo dobiti od dr. Ivane Sindik sa zagrebačke Klinike za psihijatriju KBC »Sestre milosrdnice« u kojoj radi već 12 godina. Na Klinici je specijalizirala psihijatriju, a odrasla je i školovala se u Rijeci, na riječkom Medicinskom fakultetu. Dodatno je psihoterapijski educirana i certificirana od od strane Europskog udruženja psihoterapeuta, u domeni obiteljske psihoterapije. Dr. Sindik predsjednica je Hrvatskog društva za sistemske psihoterapije i naša sugovornica.

Kakvi su psihološki utjecaji i posljedice COVID-krize na adolescente u proteklih godinu dana u odnosu na ranije razdoblje s obzirom na uvođenje online nastave, prekid redovnih izvanškolskih aktivnosti, učestalijih druženja i izlazaka s vršnjacima? Koliko su se oni promijenili?

– Adolescencija je izazovan period sa svojim specifičnim razvojnim zahtjevima i ne događa samo djetetu već cijeloj obitelji koja je uronjena u širi društveni kontekst. Nagla promjena tog konteksta u smislu promijenjenih pravila funkcioniranja kojima svjedočimo – globalnom zatvaranju granica, škola, svih aktivnosti, ali i kontakta u bližoj okolini, komunikacija pod maskama… Sve to zapravo mijenja i donekle onemogućava ispunjenje važnih specifičnih zahtjeva adolescencije u smislu separacije tj. odvajanja i traganja za vlastitim identitetom, samoostvarenje kroz društvene uloge, seksualnu ulogu koji se ostvaruju najviše kroz važne interakcije i uloge izvan obiteljskog kruga – primarna grupa postaje vršnjačka, važne se interakcije događaju u školi, sportskim aktivnostima, koncertima itd… Kada govorimo o psihološkim utjecajima na adolescente, zapravo govorimo o specifičnostima funkcioniranja u kontekstu pandemije na globalnoj razini i teško sagledivim posljedicama ove krize koja ima obilježja trajnog stanja obzirom na dužinu trajanja, razinu stresa i zahtjevnu prilagodbu koju proživljavamo zadnjih godinu dana kao društvo u cjelini. Na neki način su izazvani i funkcioniraju pod velikim pritiskom svi sustavi – obiteljski, školski, zdravstveni, socijalni, politički, ekonomski. Nažalost, u našoj zemlji su se uz pandemiju dogodili i razorni potresi i doprinijeli otežanom funkcioniranju, produbljivanju krize i traumatizaciji. Slobodno možemo reći da smo ugroženi svi, bez obzira na dob, a djeca i adolescenti su ranjivi na svoj određeni način. Ljudi su socijalna bića i formiraju sliku o sebi i svijetu oko sebe razvojno, kroz odnose prvenstveno s bliskim ljudima, ali i širom zajednicom. Mladi ljudi nemaju do kraja integriran i stabilan taj unutrašnji svijet i identitet, socijalne uloge i povijest međuljudskih odnosa na koji se mogu osloniti u periodu ove krize. Ono što znamo i što mladi prijavljuju je da takav način funkcioniranja može izazvati porast anksioznosti, straha i neizvjesnosti, zatvaranja u sebe. No, cjelokupnu sliku i posljedice po formativne zadatke adolescencije te moguće psihičke posljedice kao rezultat ovakvog načina funkcioniranja vidjet ćemo tek kroz neko vrijeme.

Tendencija pogoršanja

Koja se skupina adolescenata našla najugroženijom zbog zdravstvene krize i ograničavanja kontakata? Postoji li neka diverzifikacija po dobi, zdravstvenim, obiteljskim, socijalnim i inim grupama?

– Osjećaj osamljenosti, povlačenje u sebe, sniženo samopuzdanje, bijeg od realnosti su i inače prisutni kod adolescenata koji prolaze određenu krizu, a sada imaju tendeciju pogoršanja uslijed intenziteta ovog horizontalnog stresa i napetosti, osobito ako nisu zbrinuta i prepoznata pravovremeno i na adekvatan način, prvenstveno unutar kruga bliskih osoba. Kada se radi o psihičkim smetnjama svakako su to mladi ljudi s povijesti psihičkih poremećaja, prepoznatih i neprepoznatih od okoline. U porastu su generalno anksiozni i depresivni poremećaji, suicidalnost, zatim poremećaji u području ovisnosti, kako vezanih za određene supstance tako i bihevioralne kao što su patološko kockanje i »internet ovisnosti«, npr. gameing. Ugroženi su adolescenti u obiteljima gdje postoji ozbiljna disfunkcija u vidu nasilja u obitelji, ovisnosti, ali i poremećenih obiteljskih odnosa generalno. Sve su to poremećaji čiji porast definitivno bilježimo u ovom periodu, a čine predispoziciju i rizik za razvoj poremećaja u adolescenciji.

Pravovremena intervencija je vrlo značajna, a, nažalost, svjedoci smo i otežanog funkcioniranja i dostupnosti usluga zdravstvenog sustava zbog pandemije, ali i potresa konkretno u Zagrebu, Sisku, Petrinji… Ne možemo izostaviti činjenicu da se mnoge obitelji suočavaju s gubitkom i smrti bliskih članova zbog komplikacija COVID-19 infekcije, ali i drugih bolesti. Osobito je teška nemogućnost oproštaja od umirućih u bolnicama. Rituali i običaji, komunikacija, kontakti, dodir, zagrljaj na koje se inače oslanjamo i koji nam pomažu da prolazimo kroz takav težak period sada su bitno drugačiji i interferiraju s uobičajenim procesom žalovanja.

Imate li podatke i procjene o trendovima u vezi rizičnih ponašanja mladih tijekom pandemije i kako ih tumačite?

– Još prikupljamo podatke i pratimo trendove vezane uz pandemiju, no znamo da je adolescencija i inače vrijeme testiranja granica, upražnjavanja nezrelih, narcisoidnih razvojnih potreba, moguće i kroz spektar rizičnih ponašanja kao odraz osjećaja svemoći, nedodirljivosti i osjećaja da se ništa loše ne može dogoditi. Prvo što mi pada napamet jest da smo se svi povukli u virtualni svijet i komunikaciju. U virtualnom prostoru prisutni su i mnogi neadekvatni sadržaji, neprovjereni izvori lažnih informacija i poruka, različiti »izazovi« na društvenim mrežama koji su često životno ugrožavajući. Tu je i vršnjačko nasilje u vidu cyberbullyinga, seksualna eksploatacija i izloženost koja trajno ostaje u virtualnom prostoru. Tu je sada osobito važan nadzor, prvenstveno roditelja i bliskih osoba kako bi se spriječile katastrofalne posljedice takvog izlaganja i rizičnog ponašanja. Naravno, prisutni su i drugi oblici rizičnih ponašanja koji sada mogu biti pojačani u periodu stresa kao što je zlouporaba sredstava ovisnosti koja je u definitivno u porastu.

Najslabije karike

Je li izolacija donijela veću povezanost unutar obitelji i bliskog kruga ili pojačala frustracije i nepoželjna ponašanja kod adolescenata?

– Nemogućnosti upražnjavanja čovjekovih potreba kao prvenstveno socijalnog bića i različitih uloga na različitim mjestima, a zbog mjere zatvaranja i gubitka socijalnog prostora i sadržaja, većina osjeća kao rastuću frustraciju. Pogotovo to može biti naglašeno kod adolescentata čija je potreba za »izlaskom« iz obitelji i identifikacijom u okviru drugih sustava i uloga prirodna i razvojna. Već zaista dugi period se u okviru epidemioloških mjera većina uloga i potreba upražnjava na malom i ograničenom prostoru što stvara konfuziju. Na primjer, roditelji rade od kuće, u isto vrijeme prate online nastavu i školske obaveze, kuhaju, rješavaju svakodnevne obaveze kućanstva, spavaju, vježbaju i slično.

Ta promijenjena pravila funkcioniranja uvjetovana vanjskim stresorima testiraju otpornost – individue, obitelji i društva u cjelini. Kada pričamo o obitelji, otpornost je uvjetovana snagama – bliskošću, uvažavanjem, jasnoćom komunikacije, dobro definiranom hijerarhijom i granicama, fleksibilnošću i efikasnim obrascima rješavanja problema koje se vertikalno prenose kroz generacije. Čak i takvi stabilni sustavi su izazvani u ovom periodu snažnim horizontalnim stresorima i mogu doživjeti poteškoće u funkcioniranju, no, vjerojatno će ubrzo pronaći unutar sebe rješenja i nove strategije. Obitelji koju su i ranije imale disfunkcionalne obrasce ponašanja, simptomatično ponašanje pojedinih članova, loše komunikacijske obrasce i strategije rješavanja problema pod ovim će pritiskom najčešće produbiti svoje konflikte. Nije rijetko da je simptomatično ponašanje adolescenta samo alarm i vodeći simptom, odraz drugih disfunkcionalnih odnosa u obitelji, narušene komunikacije, psihičkog i fizičkog nasilja, ovisnosti roditelja itd.

Što struka i društvo poduzimaju u smislu otklanjanja i preveniranja psiholoških smetnji kod mladih pogođenih COVID-krizom a što tek treba poduzeti, srednjoročno i dugoročno?

– Mentalno zdravlje je došlo u fokus i to je dobro. Unutar psihološke i psihijatrijske struke dogodila se reorganizacija i brzi prelazak na nove formate rada koji su protegnuli granice dostupnosti pružanja usluga. Donedavno alternativni načini rada postali su svakodnevni – dostupno je online savjetovanje i psihoterapija, telefonske linije za psihološku pomoć, e-mail korespodencije, razni korisni psihoedukativni sadržaji koji se mogu pronaći na internetu, prvenstveno na službenim stranicama institucija i relevantnih udruga. Dugoročno gledano bilo bi korisno psihološki suport integrirati još više u zajednicu kako bi se destigmatizirala priča o mentalnom zdravlju i poboljšala dostupnost.

Tako bi se omogućila još efikasnija prevencija, pružanje suporta i trijaža prema tercijarnim ustanovama, psihijatrijskim bolnicama i to prema specifičnosti i težini poremećaja. Na razini društva važno je razmišljati da smo prisutni u ovom trenutku jedni za druge, kako empatiziramo i što radimo dobro a što bi mogli drugačije, a sve kako bi smanjili posljedice ovog stresa u kojem se svi nalazimo. Predviđamo da će se posljedice pandemije i potresa osjećati dugo, kao npr. ekonomski problemi, te je stoga važno osnaživanje »ovdje i sada«, posebice »najslabijih karika«, ugroženih skupina pa će stoga biti važne i nove strategije vezane za unaprijeđenje mentalnog zdravlja na nacionalnoj razini.

Spirala stresa

Generalni zaključak o današnjim adolescentima – jesu li oni »zagonetka« za odrasle ili je ta poštapalica loša izlika odsutnih roditelja i nebriga društva. Koliko su političke i druge elite, obitelj i društvo odgovorni za incidenciju mladih u kaznenim djelima, ispadima govora mržnje pa i krvavim nedjelima. Možemo li na konkretnom primjeru objasniti što je sve utjecalo na šokantni čin mladića koji je lani u listopadu na Markovom trgu iz automatskog oružja pokušao izvršiti ubojstvo, a potom sebi oduzeo život?

– Čini mi se da tu nema »zagonetke« i da bi umjesto prebacivanja odgovornosti trebali početi razmišljati na način cirkularne uzročnosti. Postoje karakteristike konteksta i generacija koje odrastaju u određenom periodu i u određenim društvenim, socijalnim, političkim i ekonomskim uvjetima. Odgojni stilovi se mijenjaju, od tradicionalnog autoritativnog/autoritarnog prema slobodnijem stilu, labavijih granica, balansiranih roditeljskih uloga, dostupnih, često i preuključenih roditelja. Digitalizacija i konzumerizam kao glavne odrednice društva u kojem živimo također imaju utjecaj na formiranje sustava vrijednosti. Eventualna kriza identiteta i socio-ekonomsko-političke prilike kao što je npr. raslojavanje društva na globalnoj razini mogu kao produkt imati radikalizaciju bilo koje vrste. Iako konkretan slučaj »šokantnog čina« iz vašeg pitanja ne možemo komentirati detaljnije jer ne raspolažemo s dovoljno podataka, možemo reći da je pojava ovakvog ekstremnog nasilja u našem društvu prilično ozbiljan »simptom« koji ne trebamo i ne smijemo olako shvatiti. Ako takve događaje promatramo linearno; uzročno – posljedično i upiremo prstom u »krivca« ili »odgovornog« za ovakav događaj, na krivom smo putu.

Naprotiv, sistemski pogled na problem govori nam u prilog tome da se nijedan ovakav slučaj ne može promatrati izolirano, ovaj simptom koji je »iskočio« odraz je mnogih procesa koji se odvijaju kroz vrijeme, i na razini društva. To je jedan ekstrem multifaktorske uzročnosti – spoja individualnih karakteristika i egzogenih okidača u društvenom kontekstu, u vremenu u kojem se nalazimo. Generiranje trauma i stresa kroz godine, još od Domovinskog rata, prenošenje te traume kroz generacije, nas čini sve manje rezilijentnima, manje otpornima na nošenje sa stresom i traumama. Spirala stresa u kojoj se sada nalazimo na svim razinama – osobnoj i u svim društvenim segmentima, gdje je budućnost neizvjesna a frustracija raste, labilne pojedince može »prebaciti preko ruba«.

Bilo bi korisno razmišljati što nam takav čin govori i što je potrebno poduzeti na svim razinama kako bi se smanjila razina stresa, smanjio osjećaj neizvjesnosti i straha, a otvorile nove mogućnosti i uspostavilo povjerenje. Stoga, mislim da je naša odgovornost da se usmjerimo na pozitivan diskurs i razmišljamo na način što smo naučili i što je važno prenijeti mladim ljudima. Svaka kriza je i prilika za rast i razvoj, i ako na taj način razmišljamo otvara se mogućnost sagledavanja različitih perspektiva i nalaženje smisla. Naglasak bih stavila na određene vrijednosti i modele ponašanja kao što su osobna odgovornost, jasna i otvorena komunikacija, dosljednost, empatija i solidarnost. Podizanje društvene svijesti i usmjeravanje na takve vrijednosti činiti će dobar model za mlade ljude, i u konačnici bolje, zrelije društvo.