Liječenje boli kod onkološkog bolesnika mora biti sastavnim dijelom liječenja u svim fazama bolesti. U aktivnoj fazi liječenja zadovoljavajuće kupirana bol poboljšava rezultate liječenja, a u fazi kada je liječenje završilo, liječenje boli smanjuje patnju bolesnika i omogućava dostojanstveni završetak života, kaže dr. Vlasta Orlić Karbić, voditeljica Ambulante za palijativnu medicinu i liječenje boli koja djeluje u sklopu Klinike za anesteziologiju u Kliničkom bolničkom centru Rijeka.

Prema njezinim riječima, u KBC-u Rijeka djeluje Zavod za integriranu i palijativnu skrb koji pruža multidisciplinarnu skrb za palijativne bolničke bolesnike, a na svakoj klinici i zavodu riječke bolnice postoje protokoli primjene analgetske terapije.

U svakodnevnom sustavnom zbrinjavanju palijativnog bolesnika inkorporiran je i Odjel za liječenje boli i palijativnu medicinu, kao neizostavni segment u postizanju i održavanju optimalnog liječenja boli.

Ispravna doza

– Prilikom procjene boli, uz procjenu njezinog intenziteta pomoću ocjenskih ljestvica, važno je definirati uzrok boli, i na temelju toga odabrati odgovarajući analgetik.

Treba imati na umu kako je ispravna doza analgetika ona koja adekvatno suzbija bol uz očuvanje postojeće kvalitete života.

Stoga se pravilan pristup liječenju maligne boli zasniva na osnovnim principima palijativne medicine, a to su plansko liječenje boli, brzo i djelotvorno uklanjanje boli i liječenje »totalne« boli.

»Zlatni standard« u liječenju maligne boli je primjena opijatnih analgetika koji se individualno titriraju u suradnji s bolesnikom do postizanja odgovarajuće doze, istovremeno prevenirajujući neželjene učinke primijenjene terapije.

Unatoč postojanju dobro protokoliranog sustava u liječenju maligne boli prema podacima iz literature, gotovo 50 posto bolesnika u terminalnoj fazi bolesti trpi bol, upozorava Orlić Karbić, dodajući kako većina bolesnika sa zloćudnim bolestima u nekoj fazi bolesti trpi bol različitog intenziteta, dok je u palijativnih pacijenata bol najčešći i najozbiljniji uzrok patnje.

Iako je bol kod oboljelih od malignoma u različitim fazama bolesti uzrokovana različitim čimbenicima, kako ističe, patofiziološki se mehanizam nastanka bitnije ne razlikuje od onih kod nastanka nemaligne boli.

– Maligna je bol najčešće posljedica infiltracije i razaranja zdravog tkiva tumorskim procesom i tumorskim presadnicama, odnosno metastazama.

Bol se može javiti i periproceduralno uslijed izvođenja različitih invazivnih dijagnostičkih i terapeutskih zahvata. Ponekad se bol pojavljuje i uslijed same primjene onkološke terapije.

Neliječena bol ima razorne fizičke, emocionalne, socijalne, ekonomske i duhovne posljedice, te negativni učinak na ishod liječenja.

Nažalost, broj novooboljelih od malignih je bolesti u porastu u cijelom svijetu, pa tako i u Hrvatskoj. Danas je preživljenje bolesnika s karcinomom duže zbog napretka onkoloških metoda liječenja.

Maligna bol je prisutna u svim dobnim skupinama, a njezina učestalost i jačina korelira sa stupnjem i vrstom bolesti. Bol je ponekad prvi znak bolesti i kod 30 do 40 posto bolesnika je prisutna već prilikom postavljanja dijagnoze.

U uznapredovaloj fazi bolesti čak 70 do 90 posto bolesnika trpi umjerenu do jaku bol, objašnjava riječka anesteziologinja podsjećajući kako se osim farmakološke terapije, u liječenju maligne boli mogu primijeniti različite invazivne metode liječenja poput trajno postavljenih katetera za epiduralnu ili intratekalnu primjenu analgetika ili izvođenje regionalnih blokova, a u obzir dolaze i različite neurodestruktivne i neurostimulacijske metode.

Obiteljska medicina

Pored bolničkih liječnika, u liječenju boli kod pacijenata s malignim bolestima konstantno sudjeluju i liječnici obiteljske medicine.

Kako kaže predstojnica Katedre za obiteljsku medicinu na riječkom Medicinskom fakultetu i liječnica obiteljske medicine prof. dr. Ines Diminić Lisica, u posljednjih 15 godina u Hrvatskoj se godišnje dijagnosticira preko 22.000 slučajeva karcinoma.

Svake godine prosječan broj oboljelih raste za jedan posto u odnosu na prethodnu godinu pa tako liječnik obiteljske medicine ima svake godine u skrbi prosječno šest do osam novih slučajeva oboljelih od maligne bolesti.

– Nerijetko bolesnici od maligne bolesti, nepokretni, žive u teškim socijalnim prilikama te se i u tim okvirima traže rješenja kako bi se bolesniku olakšala patnja.

Zdravstveni sustav treba odmah učvrstiti svoje temelje osiguravajući dovoljan broj specijalista obiteljske medicine. Trenutno nam je zdravstveni sustav i poprilično dezintegriran te je neophodno dodatno organizacijski unaprijediti integraciju primarne, sekundarne i tercijarne zdravstvene zaštite.

U slučajevima bolesnika s malignom bolesti obiteljski liječnik treba biti dio multidisciplinarnog tima za onkološke bolesnike. U našoj županiji za bolesnike u terminalnoj fazi bolesti kod kojih se u njihovim domovima i obitelji više ne može osigurati odgovarajuća skrb, organiziran je smještaj u hospiciju u kojem se bolesnicima pruža zaista izvrsna njega.

Ipak, svim bolesnicima koji to trebaju nije moguće osigurati smještaj zbog ograničenih kapaciteta. Zbog toga je nužno potrebno proširiti kapacitete hospicija kako bi se svim bolesnicima koji to trebaju osigurala dostojanstvena njega i skrb u posljednjim danima života, upozorava Diminić Lisica.

Prema njezinim riječima, uz današnje mogućnosti suzbijanja boli primjereno liječenje boli moguće je postići u 75 do 85 posto bolesnika s malignim bolestima, a izbor lijekova protiv boli koje preporučuje Svjetska zdravstvena organizacija utemeljen je na jačini boli, a ne na stupnju osnovne bolesti.

– U nekih se bolesnika jake boli pojavljuju već u početku bolesti, a u nekih nastupa brza progresija bolesti s naglim porastom intenziteta boli te se primjenjuje modifikacija primjene analgetika u tri stupnja uz primjenu opioida, drugih analgetika i adjuvantnih lijekova.

To znači da se ponekad jaki opioid mora primijeniti već u prvom stupnju. Kako je bolesnik u tom periodu vezan za kuću, liječnik obiteljske medicine mora biti osposobljen za taj postupak, kaže Diminić Lisica.

Bolesnicima i obiteljima pružiti i psihološku potporu

Predstojnica Katedre za obiteljsku medicinu na riječkom Medicinskom fakultetu i liječnica obiteljske medicine prof. dr. Ines Diminić Lisica naglašava kako suradnja između liječnika obiteljske medicine i drugih liječnika koji pružaju palijativnu i potpornu skrb oboljelima od karcinoma mora biti usklađena te je upravo liječnik obiteljske medicine treba koordinirati.

– Bolesnicima i njihovim obiteljima treba pružiti psihološku potporu i dati osjećaj sigurnosti da u teškim trenucima neće ostati sami i da za svaku poteškoću koju osjećaju, liječnici i njihovi suradnici imaju neko rješenje, zaključuje Diminić Lisica.