Hrelić, najveći sajam rabljene robe na ovim prostorima. Hrelić, mitsko mjesto za cjenkanje. Hrelić, jedna od deset stvari koje treba vidjeti kad ste u posjetu Zagrebu, a bome i Hrvatskoj, barem po sudu novinara Guardiana 2016.

I Hrelić, predstava na otvorenom koju nižepotpisani novinar ama nikada nije posjetio i gledao, makar mu je praktički pred nosom. Kako to!? Tko bi ga znao.

Zato je direktiva da se ode put Hrelića bila intrigantne naravi. Znakovi po putu nedvojbeno su sugerirali da je ljepota u očima promatrača.

Na Hreliću se prodaje i – reklama, Foto: Davor Kovačević

Možeš se užasavati vrana što lete nad Jakuševcem, tim brdom odložena otpada podno kojeg se Hrelić smjestio, možeš se plašiti činjenice da se do parkirališta na Hreliću voziš iza automobila čija je registarska tablica 666, a možeš vidjeti samo dobro u činjenici da se baš na dan kad se slavi datum međunarodnog priznanja Hrvatske, na Hreliću događa konačan rastanak od kune i prelazak na euro.

Možeš se, dakako, i parkirati na zemljani nogostup, tik uz ogradu, ali bolje ne jer tu pauk-služba zna nabijati mjesečnu normu. Tako nam barem kažu Veronika i Adam, djelatnici tvrtke Sajam automobila Zagreb, oni što čuvaju i po potrebi spuštaju željezni lanac, jedan od onih što vode besplatno na sajmište. Šalju nas malo dalje niz cestu, na ‘službeni’ parking, a mi gledamo izblijedjelu limenu tablu na kojoj piše da je radno vrijeme sajmišta od pet do 15 sati.

Veronika i Adam znaju sve o Hreliću, Foto: Davor Kovačević

“Pa kad se vi ustanete kako bi stigli na radno mjesto?”, pitamo.

“Ja u dva”, kaže Adam.

“Ja u četiri”, veli Veronika.

Još nam brzinski kazuju kako posjet Hreliću uvelike ovisi o vremenu. Ljepše vrijeme, više svijeta, lošija vremenska situacija, svijeta manje. Adam pri tom tvrdi da se velika para tu prevrće, dok Veronika kaže kako nikad ništa na Hreliću kupila nije, ali se zato dobrih stvari nađe nakon što svi odu, i kupci i prodavači, među onim što od robe sa sobom ne odnesu.

I torbe, i parfemi, i alkoholna pića, Foto: Davor Kovačević

“Ooo, ma za to iskusiti trebalo bi s vama biti u dobre”, šalimo se.

“Znate kako ono kažu: ako lipa snaša namigne bećaru…”, vrckasto će Adam.

“Kad ja nisam snaša”, bespomoćno će novinar.

“Lako se mi dogovorimo”, šeretski će Adam umjesto pozdrava.

Pandemijska pravila

Elem, ni parkirali nismo, a već smo svašta naučili. Na parkiralište Hrelića ne može se bez uredno plaćene karte. Cijena, sitnica, dva eura.

Odnosno, sitnica bi bila da do jučer praktički cijena nije bila 10 kuna. Tu je konverzija itekako učinila svoje, poskupjela usluga skoro za 50 posto. Pa ti ne parkiraj na nogostup.

Skočila je, doznat ćemo malo poslije, i cijena one betonske kocke, tog prodajnog mjesta na sajmu, makar nam se prodavači nisu znali složiti koliko. Zato se slažu da je više od 100 kuna, koliko je ranije bilo, i da se mora dvije kocke unajmiti jer tu još vrijede pandemijska pravila.

Bilo kako bilo, kako smo parkirali, tako do nas stade kombi iz kojeg je izašla dobro raspoložena ekipa iz Duge Rese. Najglasniji među njima Ive, tu je još i Vesna, pa Lucija i Ljilja, koja ne bi pred objektiv fotoaparata.

Vesna i Ive iz Duge Rese, Foto: Davor Kovačević

“Vi k’o na izlet”, kažemo.

“Izlet, izlet!”, uglas vele.

Kažu, tako oni često i po provjerenom i uhodanom scenariju. Prvo malo po sajmu, jer zanima ih baš sve, a onda na ražnjiće i ćevape koje ranije naruče u jednom od ugostiteljskih objekata na Hreliću.

“A došli smo vidjeti i kako je sada kad je euro, kako će se sada vikati »3 za 10«”, pojašnjava Vesna. Dobro veli, 3 za 10 kuna više ne igra, a 3 za 10 eura nema smisla.

Trebat će tu neki drugi marketinški slogan. Koliko su, pak, ovi ‘izletnici’ spremni krenuli na put svjedoči i rakija koju smo morali probati prije nego se bacimo u bespuće rabljenog svega i svačega.

Prvo na što nalijećemo je more izvješenih odjevnih predmeta. Trenirke, veste, hlače, uredno sve povješano, izloženo, k’o na prošćenjima recimo. Jedino što je cijena napisana na kartonima izražena u kunama!?

“Iskreno, zaboravili smo ispisat cijenu u eurima”, pravda se Dunja.

Ali, laka je, veli, konverzija. Pa je 50 kuna 7 eura, a 100 kuna 13 eura. Negdje kunu konverzijom izgubiš, a negdje je eto dobiješ. Sve je to, kaže Dunja, posljedica zaokruživanja cijena, cijena što ih dizati ne misle.

“Ionako je zamro plac, pa kud ćeš još i poskupjeti. Gdje će onda kraj!?” pita se Dunja.

Uz Dunju momak koji ne bi imenom u novine. Kaže da je 30 godina u ovom poslu, što hoće reći da je praktički kao dijete počeo. Nekad je, ne dvoji, bilo bolje.

“Trgovački centri su sve preuzeli” – ne dvoji on tko je krivac.

Gledaju, pipkaju, kupuju

Idemo mi dalje. Kako gazimo dublje među izloženu robu, tako je sve živopisnije. U Damira na štandu svega i sve vabi koliko god da razum sugerira da ti zapravo ne treba. Recimo, nadnaravno velik daljinski za televizor, ili torba za oko noge, ili lažne kamere i alko tester koji stoji četiri eura.

Videonadzor na štandu lažnih kamera, Foto: Davor Kovačević

Ma ljudi gledaju, pipkaju, kupuju poput one mladosti koja je za lijepih 20 eura kupila upaljač u obliku ‘opasnog’ pištolja deringger. Sve je to on, veli, za života sakupio i treba na štandu imati svega. Jer…

“Nikad ne znaš što će imat prođu, što će se tražiti”, kaže Damir.

Malo dalje pažnju plijeni ogromna i dobro iznošena tenisica, broj 49, ma kad se gazda počeo hvaliti i veličinom svoga stopala, valjalo je pobjeći.

“Akcija! Akcija!” – viče gospođa Ana, pred kojom je na onoj kocki betonskoj svega, odjeće ponajviše.

Svemu ponuđenom je cijena od 50 centi do eura.

“Svemu!? Kako to?”, pitamo.

“Siromaštvo je. Propast, bijeda, a bit će i gore”, ekonomski stručno raščlanjuje Ana.

Inače, tri para čarapa stoje 1.50 eura. Prije je bilo po onoj 3 za 10. Mrvu skočila cijena, ali za nevolju dade se vikat 3 za euro i po’. Gaće su 80 centi komad. To valjda manje i ne može, kakve god da jesu.

Gaće za sport?, Foto: Davor Kovačević

Pred kolegom joj zato u kutiji od cipele i stare kazete s popularnom glazbom. Od one na kojoj »Zlatni glasi« odgovaraju na pitanje »Zašto me ne voliš«, nažalost, ostade samo omot, kutija bez nosača zvuka. Ima zato kazeta na kojima se vidi kako je netko brižno zapisivao što je na njima snimljeno.

Dalo bi se s njih iščitati svašta, i što je ona ili onaj za kog se glazba snimala volio slušati, i zašto je ljubav završila na Hreliću, ali tužno je malo. Negdje su kazete u kutiji, a negdje su ozbiljni instrumenti izloženi na ozbiljnim bancima. Saksofon, citra, trube, pa keramika, kristal, sjajne stare pisaće mašine…

“Pa vi biste mogli ravno na Britanac”, kažemo gazdarici, računajući kako se na sajmu starina na Britancu ovakve stvari nedjeljom nude platežno potentnoj klijenteli.

“Britanac je šminkeraj! Ovo je pravi sajam”, na to će gazdarica, prije nego je shvatila da smo novinari, pa nas otjerala.

Da pak ni među plišanim igračkama ni pravice svjedoči hrpa u koferima izloženih igračaka. Sve se čine posve jedna drugoj nalik, ali jednoj cijena 50 centi, drugoj cijeli euro, a ima i opcija da kupiš njih pet za euro. Zato je s križaljkama lako, tri enigmatska časopisa 1.50 eura.

Ivek ih prodaje, jer se Ivek na križaljke navukao u vojsci prije 40 godina, kao što se na Hreliću navukao na atmosferu, to da svijeta svakakvog vidi dok križaljke praktički budzašto nudi. Dragocjen je on nama zbog nečeg drugog. Naime, kad smo konstatirali da je konverzija ipak mnogočemu povisila cijenu, on veli:

“Uvijek je na sajmu cijena veća, pa se onda spusti. Treba se cjenkati!”

Ivek i njegove križaljke, Foto: Davor Kovačević

Cjenkanje! Uf, to smo umalo zaboravili. Ali, kako ćeš se cjenkati s onima što nude stare značke, komad za kunu. I kako ćeš kunu pretvorit’ u euro, cente!? Na to gospoda s onu stranu štanda pokazuju aplikaciju koja svaku kunu može pretvorit’ u cent, a vrijedi i obratno.

“Plakat ćemo mi za kunom”, konstatira jedan od njih dok listamo album sa značkama i tražimo one odavno propalih i(li) privatiziranih velikih tvrtki.

“Plakat ćemo mi za ovim firmama”, velimo.

“To već plačemo”, pravilno zaključuje brko sa štanda.

Sve može

Zanijeli se mi šetnjom, pa slabo kupujemo, a bome ni ne cjenkamo se ništa. Evo remenje na prodaju. Nije kožnati, ali nije ni daleko. Pet eura za njega pita gazda. “Može li manje?”, pitamo mi.

“Sve može”, lakonski će gazda. Na kraju bi četiri. Fakat sve može.

Put vodi kraj kioska s pekarskim proizvodima. Pred njim red. Gdje god je hrana, neka ima i reda. Za one velike uštipke, pogačice ih zovu, isto red, a svaki 15 kuna. Uštipak 15 kuna, gaće muške euro i 30 centi. Nema tu neke logike, reklo bi se, ili još u nju pronikli nismo.

Kakav daljinski… Foto: Davor Kovačević

A kad smo već kod jestiva, načuli smo i to da broj posjetitelja rapidno padne oko 13 sati kada se proda sva kotlovina što se u nekim od ugostiteljskih objekata spravlja.

Statusni Krleža

Što se pak tiče knjiga što se gužvaju skoro pa na podu i nude budzašto, svako malo iskoči neki uradak Miroslava Krleže. Bit će da više nije statusno pitanje imati Krležine knjige na regalu. Ali, na tlu je i »Ilustrovana Biblija« pisana na ćirilici, baš kao i »Seks poslije 40« i priručnik »Kako prestati pušiti za pet dana«. Ni Vivaldi i njegova »Četiri godišnja doba« nisu prošli puno bolje, pa mu se LP gura s onim što kaže »Ako voliš buzuki«.

“Koliko tražite za ovo?”, pita gospođa do nas mrkog prodavača pokazujući mu na limenu pepeljaru i mali bokal od istog materijala kovan.

“Sve za pet”, on će na to.

“Može li četiri?”, pita pomalo sramežljivo ona.

“Ne može. To je mesing”, rezolutan je on.

“Vrijedi pokušati, pomirljivo će ona.

Kupuje pepeljaru i bokal te dvije stare novčanice, jednu od 1.000 dinara i drugu na kojoj je brojka 50.000.

“Sakupljam stare novčanice, stare stvari, knjige isto, dvjesto godina stare, bez obzira na to što u njima piše”, pojašnjava nam Elena.

Elena je s kćerima stigla iz Rijeke, Foto: Davor Kovačević

Došla je s kćerima. U sedam ujutro su krenuli za Zagreb. Već par godina dolazi. Kaže, emocija je (do)vodi.

“Nema tu plana što će se kupovati. Ne može ga na Hreliću ni biti. Dođeš, vidiš, kupiš“, smješka se Elena.

Malo kasnije vidjet ćemo je opet kako mjerka staru limenu kutiju, onako okruglu k’o za kekse. Isti mrki svaštar pita pet eura. Čini se puno, a opet ako je stara, kao što se čini, i ako je emocija…

Emocija nas je umalo natjerala da kupimo »Hiljadu i jedan recept jugoslavenskih kuhinja« pa da vidimo kako se spravljaju recimo ‘odresci od mlevene somovine’. Začudila nas trgovačka tvrdnja da je ono za što pita dva eura onomad koštalo 30 kuna!?

Radije se vodimo za Mišinim glasom što s trake pjeva onu o buri i jugu dok sanja obećanu zemlju drugu. I tad, megaprizor!

Foto: Davor Kovačević

Dvije fotelje, dvosjed, stol! Sve masivno, sve u vlas isto kao onomad u socijalizmu, u onoj reklami za namještaj Đorđević. Plus dvije kućne papuče nasred stola, valjda da se osjeti ta domaćinska toplina. Cijena!? Prava sitnica – 260 eura! Poželjeli smo sjesti, opaliti makar selfie, ali…

“Nema slikanja! Bježi odavde!”, ratoborno će individua što je krenula žustro put nas.

“Dječje stvari, dječje stvari, dječje stvari”, viče ona koja prodaje, što drugo nego dječje stvari.

“Kapa glavu čuva”, viče onaj u kojeg su forte kape. Oni što prodaju i rabljene loptice za tenis ne viču ništa, ali je po boji loptice jasno zašto su jedne po euro, a druge po 50 centi.

Ima tu uistinu svega, od odjeće do automobilskih guma, od starih laptopa do još starijih usisavača, more željezarije, brda isluženih igračaka. No, kažu da pravi šmekeri znaju usred toga pronaći i predmete koji uistinu vrijede pa ih kupiti za siću.

Umjesto eura – žetoni

Deda pred kombijem punim robe prodaje i prave pravcate slike. U oči upada portret nekog mladića i njegova psa pitbulovske njuške.

“Tko vam je, svega mu, ovaj na slici!?”,. neuki pitamo.

“Saša Matić, jebo ga ti!”, naljuti se skoro deda.

Ups! Ni uz najbolju volju prepoznali nismo pjevača što puni Arenu i ljubimca mu.

“Pa koliko košta slika?”, ne da nam vrag mira.

“50 eura”, kaže deda.

“50!?” – u čudu smo.

“Platno je to! Vidi! Koliko bi ti dao!?”, ne odustaje deda.

Jedva pobjegosmo, jer nije mu se svidjelo kad smo rekli da ne bi da nas jutrom sa zida gleda portret Saše Matića nacrtan tako da se čovjeka ne prepoznaje, pa još s kućnim ljubimcem.

Da ne bi hladno, ne bismo mi još tko zna koliko dugo shvatili da vrijeme na Hreliću leti, kupovali, ne kupovali. Na putu do automobila srećemo ekipu iz Duge Rese kojoj je ne pada na pamet još odlaziti. Ruke im pune vrećica.

“A vi ništa kupili niste!? Dobro, prvi vam je put”, tješe nas.

U sektoru ‘samoposluga na otvorenom’ priča nam jedan od prodavača da je danas umjesto eura dobio dva žetona za praonicu automobila.

Evo i sir iz Zeline za sedam i osam eura. Lako za sir, ma tko će sada naći automobil u moru parkiranih limenih ljubimaca. Odlazimo dok jata vrana lebde nad brdom uredno odloženog zagrebačkog smeća. Sveznajući Google nas uči da Saša Matić ima pjesmu koja se zove »Kralj izgubljenih stvari«.

U njoj stih: »Zato se ne vraćaj/ tišinu mi ne kvari/ pusti da budem/kralj izgubljenih stvari«. Sve se čini da nije onaj portret pred kombijem bio na prodaju nimalo slučajno. A i da, ljepota je na Hreliću, nema u to sumnje, u oku promatrača.

BMW i nacrtana plavuša Foto: Davor Kovačević U sektoru gdje se rabljeni automobili nude i kupuju nekako je mirnija atmosfera, ili ozbiljnija. Nema tu ništa za kunu, pa ni za šalu mjesta nema ili jednostavno nije dolično makar razloga za našaliti se i bilo. Svijet, za koji se čini da je mahom muški, obigrava najradije oko najskupljih primjeraka. Mercedes, pa još AMG, to ne može proći bez ljubopitljivih promatrača. Nama, međutim, oko pade na BMW dvosjed. Kako i ne bi kad mu haubu krasi nacrtana plavokosa ljepotica! Kucamo na staklo vozača. Spušta ga gospodin Zlatko, koji se unutra grije, dok na suvozačkom mjestu sjedi njegova, kaže, prijateljica. Oskudno odjevena djevojka nacrtana je na haubi da ljudima bude lijepo, objašnjava nam. Nije njemu ovo prvi opaki auto u životu, nauživao ih se on, a kad ga proda, tvrdi, neće više voziti ništa. Uglavnom, za BMW ‘97. godište pita 5.500 eura. “Može li se kupiti samo hauba?”, pitamo mi. Ne može, dakako, ali su se Zlatko i suvozačica barem nasmijali malo. Da pak sajmište automobila žene ipak ne zaobilaze, potvrdila nam je gospođa Ana. I ona se grije u automobilu koji prodaje te pritom sluša Radio Banovinu. U mirovini je, ali kako se nekada bavila prodajom, sad joj to dođe k’o hobi. “Nađemo se prijatelji, popričamo, popijemo kavu”, kazuje. Jedino što je, kaže, euro poskupio kavu. Do nje čovjek u automobilu spava. Taj je, bit će, jutrom u pet došao uhvatiti najbolje mjesto…