Prostor za bježanje

U vremenima krize, prije Prvog svjetskog rata, potom tijekom i nakon Drugog svjetskog rata iz ostalih dijelova Hrvatske, ali i šire, iz cijele regije, u Slavoniju su dolazili ljudi u potrazi za kruhom i poslom, tj. životnom srećom, a danas se iz ovih prostora bezglavo bježi, jer posla i kruha ima za pripadnike (i njihovu djecu i prijatelje) ekskluzivnih političkih krugova, njihove poslušne pobočnike koji »uvezani« s lokalnim i nacionalnim oligarsima i moćnicima (međusobno si namještaju poslove i natječaje) bezdušno harače i vladaju Slavonijom kao da im je djedovina. Politički i ratni profiteri udruženi u zločinačkom poduhvatu Slavoniji su učinili veću štetu od svih ratova i agresija, uključujući i ovu posljednju zajedno. Tko je za to kriv, tko je to upropastio Slavoniju i Baranju, imaju li ti ljudi ime i prezime ili će se sve opet po starom, dobrom običaju podvesti pod opća mjesta rata, kriminalne privatizacije i tomu slično?

Za mene osobno nema nikakve dileme, počelo je sve pod patronatom Franje Tuđmana i HDZ-a, a prvi i »najefikasniji« izvođač tih radova je bio tadašnji slavonski gubernator (u ratu gospodar života i smrti u širem okruženju Osijeka) Branimir Glavaš, kojem je leđa štitio njegov prijatelj i mentor Vladimir Šeks, dugovječna hadezeovska perjanica, koji i danas predstavlja značajan oslonac Plenkovićeve vlasti. Naravno, bilo bi nepravedno zaboraviti brojne Glavaševe asistente, poput bivšeg osječkoga gradonačelnika prof. dr. Zlatka Kramarića maskirane u oporbene manekene, koji su glumeći liberale ili već nešto slično, sudjelovali u ovoj »domoljubnoj« grabeži i razdiobi interesa i dobara, naravno ne zaboravljajući pritom ni svoje privatne interese, ali zaboravljajući pritom na građane koji su im poklonili povjerenje i izabrali ih na visoke i odgovorne pozicije.

Slavonija i Baranja su danas na koljenima, sela izumiru, a gradovi se prazne, ali aktualni gradonačelnik slavonske metropole Ivica Vrkić, koji je za svoje glavne savjetnike za gospodarstvo i europsku promociju (ma što to značilo) imenovao Ivana Vrdoljaka i Biljanu Borzan, bez čije logističke potpore (HNS i SDP) ne bi nikada pobijedio na izborima, to jedini ne vidi. A, ako i kada s vremena na vrijeme progleda, onda zaključi kako se više radi o pogrešnoj percepciji, zlonamjernim procjenama i tomu slično, jer kaže nema nikakvih relevantnih parametara i(li) istraživanja koja bi to točno procijenila.

Pet operativnih programa

Izuzev policijskih procjena, koje ma koliko (ne)pouzdane bile, jasno ukazuju na znatan odljev naših sugrađana; ali Vrkića daleko više brine potpora za novu, treću gradonačelničku nominaciju nego li stvarni problemi grada i regije kojoj je Osijek ekonomski, kulturni, sveučilišni i uopće društveni i politički centar. U tom pogledu on vješto kormilari s paletom primamljivih ponuda u svim pravcima, sklapajući saveze i s do jučer »nepomirljivim« neprijateljima, koji su ga poput Glavaša nazivali najpogrdnijim imenima i javno s njim »brisali« pod, a danas ga naziva prijateljem, opravdavajući ova i brojna druga nemoralna i tragikomična salta mortale pred začuđenim građanima, odgovornošću koju ima pred biračkim tijelom. Međutim, ovakvi izgovori, koji zapravo vrijeđaju zdrav razum pristojnih građana dugogodišnja su specijalnost danas »neovisnog« gradonačelnika Vrkića. Kako bi iskazao bliskost s tada potpredsjednikom Milanovićeve vlade Ivanom Vrdoljakom, Vrkić je bez srama tvrdio da ga je politički »izmislio« upravo Vrdoljak (paradigma hrvatske političke neprincipijelnosti), a u jednom od ranijih lokalnih izbornih ciklusa, »kao zakleti HDZ-ovac« pozivao je sugrađane »da glasuju za HSP«, da dobro ste pročitali, nije tiskarska greška, zaboravljajući da je isto tako godinama ranije bio »zakleti« komunist, zatim narodnjak, a takvih antologijskih »ivanizama« (aluzija na njegove književne aforizme) bilo je na »kamare«, kako se to kaže u Slavoniji.

Vlada Andreja Plenkovića je, kako bi zaustavila daljnje propadanje Slavonije kao i katastrofalne demografske trendove, preko svoje ministrice Gabrijele Žalac ponudila Projekt SBS (Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema), »težak« 2,5 milijardi eura koji se provodi u pet slavonskih županija. Pet operativnih programa, koji se paralelno provode u programskom razdoblju od 2014. do 2020. godine moraju se fizički završiti do kraja 2020. godine, dok je rok za financijsko zatvaranje projekata 31. prosinac 2023. godine. Kada sam čuo pompoznu Plenkovićevu najavu projekta pomislio sam kako se radi o novim financijskim injekcijama u posustalo slavonsko gospodarstvo i infrastrukturu, ali »kopajući« po dokumentima i razgovarajući sa znalcima ove problematike došao sam do porazne spoznaje: gromoglasno najavljen Projekt SBS zapravo ne postoji, to je samo (ne)vješto recikliranje starih programa, neka vrsta slavonskih Potemkinovih sela kojima treba zavarati naivne. Nema tu značajnog dotoka novih sredstava, u taj projekt Plenković i svita uračunavaju čak i sredstva odobrena i namaknuta u prethodnoj programskoj fazi koja su potom »premještena« u novo programsko razdoblje kako bi se projekti uspješno priveli kraju. Osim toga, od predviđenih 200 milijuna kuna za poticanje poduzetništva, iskorišteno je tek stotinjak, jer ostatak nema tko »okrenuti«, uz važnu napomenu: slavonski gradovi koji se natječu za europska sredstva, nemaju nikakvu prednost (kao područja devastirana ratom i sl.) u odnosu na razvijene hrvatske gradove; pravila su jednaka za sve, bez ogleda na indeks razvijenosti.

Projekt SBS je jedna velika HDZ-ovska obmana kojom se u javnosti želi ostaviti dojam da se ova vlada brine o regiji koja na očigled svih propada, ali o čemu se tu stvarno radi svjesni su čak i oni koji taj famozni projekt, barem na riječima podržavaju.

Teško stanje regije

Branimir Glavaš, saborski zastupnik i šef HDSSB-a kojeg smatram jednim od najvećih krivaca za tragično stanje u Slavoniji, koji je godinama kabadahijski žario i palio ovom regijom, bez ikakva srama izjavljuje kako je jedini razlog zašto podržava Plenkovićevu vladu upravo Projekt SBS, iako ga i on sam smatra nedovoljnim za razrješenje teškog stanja u kojem se regija nalazi. I naravno po običaju zaobilazi istinu u velikom luku, jer njegova potpora Plenkovićevoj većini u Saboru uvjetovana je isključivom brigom za vlastitu stražnjicu. HDSSB mu se raspada, teško da će preživjeti novi izborni ciklus, a predstoji mu i novo suđenje (staru presudu kojom je bio osuđen za ratni zločin i koju je praktički odslužio u zatvoru u BiH) Vrhovni sud RH je ukinuo, tako da mu treba »jaka« politička zaštita, jer Glavaš nije naivan, dobro zna kako takve stvari u nas funkcioniraju. Ako je nekome jasno kako radi hrvatsko »neovisno« pravosuđe, što je sve potrebno poduzeti za »pošteno suđenje«, onda je to jasno Glavašu, pa zar upravo njegov posilni, poznati osječki poduzetnik Tadić (trenutačno u bijegu pred hrvatskim pravosuđem) nije pokušao podmititi neke suce Vrhovnog suda ne bi li svojim odlukama pogodavali njegovom šefu. U razgovoru za televiziju N1, na upit novinara: zašto podržava Plenkovića, zašto kao slavonski regionalist ne organizira, kao nekada seljačke prosvjede, Glavaš je odgovorio kako je situacija jako složena i da je siguran da se prosvjedom ništa ne bi riješilo. Naravno, odmah se nameće pitanje: pa kog vraga onda podržava Plenkovića i njegovu vladu, ako je siguran da ništa neće riješiti? Odgovor znamo. Međutim, ne znamo zašto Plenković prihvaća podršku čovjeka kojem se iznova sudi za ratne zločine, koji je postrojavao svoje ustašoidne stranačke crnokošuljaše pred hrvatskim Saborom i koji svima otvoreno prijeti da će ih tužiti sudu, ako ga nazovu ratnim zločincem (pa upravo je zbog toga u zatvoru »odgudio« pet godina), jer se on sada nalazi u statusu osumnjičenika i nitko nema pravo da ga vrijeđa podsjećanjem na (ne)slavnu prošlost. Iz ovih nekoliko crtica posvećenih Slavoniji i političarima koji se zaklinju kako će učiniti sve da joj pomognu, jasno je zašto, na žalost od tog posla neće biti ništa. Ili, ljepše rečeno bit će jedno veliko ništa. A, ako dodamo da je i veliki meštar svih (vele)trgovaca pokvarenom političkom robom Milan Bandić najavio sa svojom Strankom (sm)rada i solidarnosti pohod na Slavoniju, osjećajući kao rasni populist da su mu to novi prostori za uspješan (u)lov, onda je svakom jasno da se Slavoniji ne piše dobro. Upravo suprotno.