U razmaku od nekoliko dana imali smo primjere iz kojih pojedini komentatori izvlače zaključke o tome kakva je hrvatska mladež. Prvi je bio Thompsonov, a drugi koncert Eda Sheerana, za prvi se navodi da je sav bio u duhu prošlosti i NDH simbolike, a drugi u duhu urbane suvremenosti.

Nakon Imotskog, Thompson je održao još jedan megakoncert, onaj u Dugopolju, koji je također privukao velik broj fanova, oko 40 tisuća. »Vidim vas u majicama, transparentima, obilježjima iz Domovinskog rata gotovo svih postrojbi koji su sudjelovali u oslobađanju naše zemlje i to je lipo vidjeti.

Sve su to naši simboli i nemojte dopustiti da ih dijelimo. HOS je naš simbol, ako ga imate potrebu nositi neka to bude znak domoljublja i zahvalnosti, nosite ga s ponosom. I ne bojte se nikoga jer oni su naša pobjeda i naša istina kao i ‘Bojna Čavoglave’ koju ćemo otpjevati«, rekao je Marko Perković Thompson.

S obzirom na velik postotak mladih koji je pohodio koncerte Thompsona i Sheerana u Hrvatskoj, imamo li i u takvim slučajevima podjele u društvu, dvije Hrvatske i kad se radi o mladima, pitali smo hrvatskog povjesničara, prof. dr. sc. Nevena Budaka s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

Društvene raznolikosti

– Ni jedno društvo nije jedinstveno, i bilo bi vrlo opasno kada bi bilo drukčije, jer bi to značilo da je takvo društvo totalitarističko. Bit demokracije je u raznolikosti. Hrvatska ima puno razloga, kao i druge zemlje, da razvija društvene raznolikosti. Zemljopis, klima, povijest, obrazovanje, kulturni utjecaji – sve je to različito u raznim dijelovima Hrvatske, pa su tako nastala i različita društvena obilježja.

Suditi o razlikama na temelju dvaju koncerta ne bi bilo ozbiljno, jer su razlike puno raznovrsnije od opreke tradicionalno – suvremeno. Suvremene su i cajke, koje uspijevaju okupiti jednako brojnu, ako ne i brojniju, publiku, a trebali bismo očekivati da poklonici Thompsona, pogotovo oni u HOS-ovim majicama i koji izvikuju ZDS, ne idu na srpske folk-pjevačice i pjevače, premda je zbilja vjerojatno drukčija.

Nisam siguran ni da dio Sheeranove publike povremeno ne provodi večeri u klubovima u kojima se puštaju cajke. Mladi se u Hrvatskoj ne mogu jednostavno podijeliti na nacionaliste/tradicionaliste i globaliste sklone suvremenom.

Ne postoji ni jednostavna podjela u odnosu prema religiji ni prema bilo čemu drugome. U svakom slučaju, nije dobro donositi sudove na temelju impresija, bez obzira na to o kakvim se brojevima radilo, već se trebamo oslanjati na znanstvena istraživanja o stavovima mladih i društva u cjelini.

U nedavnom ste razgovoru/komentarima za Večernji, između ostalog, naglasili kako su prizori iz Imotskoga u prvom redu posljedica lošeg obrazovnog sustava i javnih politika povijesti. Možete li nam to šire elaborirati?

– Jedno od pitanja na koja nemamo jasan odgovor, jer takva istraživanja nisu provedena, jest i to kako se formiraju mišljenja mladih o povijesti. Nema sumnje da osim škole na to utječu i obiteljska tradicija, Crkva (i kroz vjeronauk), svakodnevno okruženje, utjecatelji raznih vrsta (pa i pjevači), politika povijesti kakvu provode vlasti i javna povijest koju stvaraju povjesničari, publicisti i drugi javni čimbenici. Politika povijesti od devedesetih do danas malo se popravila, ali nije se jasno opredijelila u odnosu prema ustaškom i partizanskom pokretu.

Ustaške se zločine ne negira, ali ih se uvijek stavlja u opreku s partizanskima (kao da im nisu prethodili), ublažuje ih se (priznaje se holokaust i genocid nad Romima, ali ne i nad Srbima) ili se o oružanim snagama NDH-a govori kao o hrvatskoj vojsci (što je točno), ali se ne govori da su i partizani bili hrvatska vojska. U javnoj povijesti više se pažnje posvećuje ustašama i HOS-u, koji se poziva na ustašku tradiciju, nego partizanima.

Pritom se slavi ustanak u Srbu, koji nije datum koji bi trebalo bezrezervno komemorirati, ili osnivanje sisačkog odreda, što nije bio prijelomni trenutak u pokretanju partizanskog pokreta, a zanemaruju se datumi koji bi zavrijedili više pažnje, poput osnivanja splitskog partizanskog odreda, Bitke na Sutjesci ili Prvoga kongresa kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom.

U takvoj atmosferi, ne čudim se što ni obrazovni sustav ne ispunjava svoju zadaću jasnog upoznavanja mladih s događajima u vrijeme Drugog svjetskog rata. To ne znači, kako se to prije 1990. radilo, nekritičku glorifikaciju partizanskog pokreta, znači, njegovo jasno vrednovanje u kontekstu rata protiv sila Osovine, pa tako i ustaškog pokreta, čije se negativne strane, za Hrvate upravo katastrofalne, trebaju učenicima jasno protumačiti.

Da bi se to moglo postići, potrebno je, između ostalog, osigurati dovoljno prostora u satnici i povesti računa o tome da su nastavnici i sami dobro educirani, jer nakon tridesetak godina prije opisanih politika ne možemo više biti sigurni u to što pojedini nastavnici govore u svojim razredima.

Treba također povesti računa o tome da se ni na nastavi vjeronauka ne govori o toj problematici na način na koji to ne bi trebalo. Nažalost, dio crkvene hijerarhije otvoreno simpatizira tradiciju NDH-a, a oni koji nisu takvi ne nastupaju dovoljno jasno i glasno.

(Ne)prolazna moda

Također navodite da kažnjavanja (osim u ekstremnim slučajevima) nisu rješenje. Gdje je onda rješenje problema? Može li se sve svesti na supkulturni kontekst koji »trpi« svakojaku simboliku kad se radi o mladima, pa i NDH »folklor«? U zapadnjačkoj masovnoj popularnoj supkulturi uobičajeno je da na koncertima ekstremnih metalaca sve pršti od ekstremne simbolike smrti i sotonizma, uključujući i nacistička obilježja, pa se oko toga nitko (ili rijetki) ne uzbuđuje…

– Nisam protiv potpunog izbjegavanja kažnjavanja, ali mislim da se treba činiti razliku između onih koji svjesno provociraju i koji potiču na izvikivanje ZDS-a, pozdravljanje ispruženom rukom ili slavljenje 10. travnja, i onih, uglavnom mladih ljudi, koji te poticaje slijede, a da nisu svjesni njihova značenja.

Njih treba educirati, a ne kažnjavati. Nošenje crnih majica na Thompsonovim koncertima, čak i onih s HOS-ovim amblemima, sigurno nije nešto što bi trebalo kažnjavati, niti bi trebalo previše isticati kako je to neka ustašonostalgija, jer nije, ali može postati ako će se na takvim optužbama inzistirati.

Dobar je primjer onaj grafit hrvatskog vojnika koji je popraćen tekstom »Naša oluja još traje«. Na stranu tekst, koji se može protumačiti na razne načine, ali sam prikaz vojnika nije prikaz ustaškog bojovnika.

Međutim, nakon niza napada na taj grafit zbog toga što prikazuje upravo ustašu, kako ga se danas može drugačije tumačiti? To je dobar primjer kako se zabranama ili napadima stvara kontraefekt. Rješenje problema bili bi jasna osuda ustaškog režima od vladajućih, promjena politika povijesti i javne povijesti te ozbiljniji pristup obrazovanju.

No kako se to neće dogoditi, rješenja nema. Ostaje nam čekati da moda prođe, u nadi da se neće dogoditi društveni lomovi koji bi pomodarstvo mogli pretvoriti u nešto puno ozbiljnije.

Uzimajući sve u obzir, pa i utege prošlosti, kakav je zapravo identitet hrvatske mladeži? Jesu li mladi Hrvati prihvatili europski identitet ili njeguju balkanski mentalitet?

– Kao što sam već rekao, ne postoji jedna kultura mladih u Hrvatskoj, niti mladi imaju jedinstveni identitet. Očito je da je urbana populacija više europski orijentirana, što nipošto ne znači da nije nacionalno osviještena. Isto se može reći za zapadne i sjeverozapadne dijelove Hrvatske u odnosu prema ostatku države. Međutim, to su impresije, a pouzdan odgovor na vaše pitanje mogu dati samo istraživači koji se time bave.