Kaže mi jednom Senad poslije malonogometnog termina na Zametu: »Koliko god da loše igraš, ti to uvijek na kraju nadoknadiš pričom. Čovječe, nemaš pojma koliko nam škodiš, bez obzira što znaš igrati nogomet!«. Poslao sam ga kvragu na pivi, a dokazivao sam pola sata kako nemam s kim igrati, kako je Franjo sporo utrčavao, da je Marinko bio rupa u obrani, da Žaka boli ona stvar što nismo zabili iz dva-tri zicera. I tako i tome slično je bilo svaki put kada bi izgubili protiv Belajine i Čorkove ekipe. Moja taština i moje licemjerje, kao i taština i licemjerje nogometnih drugova, počinjali su i završavali u nekih sat i pol vremena, koliko je termin trajao. I nikom nismo naškodili jer nismo bili u poziciji da nanesemo štetu, osim svojim taštinama.

Nešto slično našem malonogometnom terminu, gledam, čitam i slušam u svim mogućim medijima od ekipe koju čine članovi Znanstvenog savjeta Vlade Republike Hrvatske i nekoliko znanstvenih igrača iz inozemstva. Još u proljeće bilo je sve idealno. Hrvatska se u potpunosti zatvorila, sve je stalo, narod je pozatvaran u domove jer nitko pojma nije imao što će biti s koronavirusom i hoće li nas sve pobiti. Cijela Europa nam je pljeskala kako smo se dobro postavili i obranili od pandemije. Došli su topliji dani, a premijer Andrej Plenković je uoči parlamentarnih izbora poručio da je korona pobijeđena. Došlo je i ljeto, nacija se opustila, dani su prolazili u skupljanju vitamina D po jadranskim plažama.

U listopadu su kola počela ići nizbrdo kada je riječ o broju zaraženih, a do kraja studenoga smo na dnevnoj bazi imali preko 4.000 COVID-19 pozitivnih građana. Počeli smo gubiti dobivenu utakmicu i tada je krenuo spektakl kojemu svjedočimo danima. A za taj spektakl zaslužni su znanstvenici za koje smo vjerovali da hladne glave daju savjete Plenkovićevoj vladi kako da se othrvamo pošasti.

Ono što je počelo kao polemika, razvilo se u otvoreni sukob pred očima svih građana Hrvatske. Naravno da je vrlo često riječ o taštinama, ali ima nešto u cijeloj priči zbog čega ona ne može proći kao sukob ega. Jer, kada znanstvenik Ivan Đikić zadnjih nekoliko tjedana proziva pojedine članove Znanstvenog savjeta za sukob interesa i moguću financijsku korist, to je vrlo zabrinjavajuće. Ne zbog njegovog prozivanja, već zbog šutnje premijera Andreja Plenkovića.

Jednako tako je zabrinjavajuće da ljudi koji sjede u Znanstvenom savjetu potpisuju apele u kojima upozoravaju da se ne radi dobro kada je riječ o sprečavanju širenja epidemije, a katastrofalno je da se onda tim ljudima zahvaljuje na suradnji preko predstojnika ureda predsjednika Vlade Zvonimira Frke-Petešića. Đikić eksplicitno navodi da su pojedini članovi Znanstvenog savjeta Vlade RH u klasičnom sukobu interesa, s obzirom da imaju svoje privatne firme (Gordan Lauc), privatni institut (Miroslav Radman) i privatnu bolnicu (Dragan Primorac) koje nisu javno deklarirali od početka rada Znanstvenog savjeta Vlade RH.

– Gordan Lauc je vlasnik Genosa d.o.o. koja je provela postupak validacije PCR testa za SARS-CoV-2 te koja prodaje GlycanAge test biološke dobi koji je dobar prediktor teškog oblika COVID-19… Tko je omogućio Vašem savjetniku Draganu Primorcu da preko privatne bolnice naplaćuje antigenske testove građanima po cijeni od 350 kuna i na taj način privatna bolnica zarađuje vrlo visoke iznose tijekom koronakrize? Naime, cijene toga testiranja u njegovoj su bolnici među najvišima u RH i iznose 350 kuna! Iz toga proizlazi kako se, na takvim testiranjima, na svakom građaninu može zaraditi u prosjeku 40 eura (ako je prodajna cijena 46 eura, a uvozna cijena tih testova, prema riječima gospodina Capaka, 6 eura!) – javno tjednima pita Đikić premijera Plenkovića.

Premijerova šutnja najbolji je put u neposluh nacije koja sve više gubi povjerenje i u Vladu i u Nacionalni stožer i u Znanstveni savjet. Jer, ako odgovornost nemaju oni koji određuju mjere, kako tražiti odgovornost od građana. Zato ovo nije malonogometni termin isfrustriranih i nerealiziranih igrača, ovo je nešto što prijeti zdravlju cijele zemlje, a oni koji bi trebali pomagati svojim znanstvenim autoritetom kao da su zaboravili na Hipokratovo pravilo Primum non nocere – Najprije ne naškoditi.