U nedjelju će biti okončani i treći iz serije izbora u 2024., Hrvati će, nakon saborskih zastupnika i europskih parlamentaraca, izabrati i predsjednika Republike.

Umalo su i ovi izbori bili gotovi prošle godine jer Zoran Milanović je u prvom krugu dobacio do čak 49,09 posto glasova, ali nije bilo dovoljno i kampanja je produljena za dva tjedna.

Njegov protukandidat Dragan Primorac to je shvatio kao uspjeh, s obzirom na to da je izlazna anketa 29. prosinca sugerirala da je aktualni predsjednik već završio posao, da je dobio natpolovičnu većinu glasova.

No, sa svojim postotkom, samo 19,35, Primorac je ogroman autsajder drugog kruga. Moralo bi se dogoditi pravo čudo, jedno od najvećih iznenađenja u povijesti slobodnih izbora ne samo u Hrvatskoj, da Milanović izgubi.

Dok je u igri bilo još osam kandidata, Milanović je dobio 798, a Primorac 315 tisuća glasova. Razlika je između njih dvojice, znači, bila 483 tisuće glasova. Primorcu je stoga potrebna masovna društvena mobilizacija protiv Milanovića, koji bi iz perspektive i dobrog dijela ljudi koji su 29. prosinca na glasačkom listiću zaokružili njegovo ime odjednom bio percipiran kao neposredna prijetnja opstanku demokratskog poretka i Hrvatske i pudlica Vladimira Putina. Ali, za početak, niti jedan od šestero otpalih kandidata nije podržao Primorca, a Ivana Kekin (Možemo!) odmah je po objavi rezultata prvog kruga, prema kojima je ona dobila 144 tisuće glasova, dala potporu Milanoviću.

Nije, dakle, u nedjelju realan preokret gigantskih razmjera, ali dok natjecanje traje nitko ne može Primorcu oduzeti nadu da je u stanju pobijediti i osvojiti petogodišnji predsjednički mandat.

Uvlačenje u svađu

Što se tiče kampanje između dva kruga, nje jedva da je bilo s obzirom na to da je prekidana praznicima za Novu godinu i Tri kralja.

Dvojica konkurenata su, očekivano u okolnostima rezultata 29. prosinca, odabrala dijametralno suprotne taktike. Milanović se, sam je to izjavio, odlučio ponašati u skladu s talijanskom izrazito defenzivnom nogometnom taktikom.

Računao je da je nadomak pobjede te da mu je zato oportuno bilo kakav rizik svesti na minimum. Skoro da nije ni vodio kampanju, održao je skup u Koprivnici i sporadično se oglašavao na društvenim mrežama.

Primorca je uglavnom nastavio ignorirati i obraćao se izravno premijeru Andreju Plenkoviću, kojeg je označio kao vlasnika HDZ-ovog kandidata. S takvom je namjerom, da odigra bunker i upozorava na opasnost od preuzimanja HDZ-a i Pantovčaka, stigao i na debatu na HTV-u, jedinu na koju je pristao.

No, tamo ga je dočekao agresivan Primorac, riješen da u potpunosti diskreditira Milanovića i njegovo obnašanje predsjedničke dužnosti. Bilo je to logično iz pozicije kandidata suočenog s teško dostižnom prednošću protivnika.

Ni Primorac se u ova dva tjedna gotovo nije micao iz Zagreba, organizirao je konferencije za novinare na kojima je snažno napadao Milanovića, ali bez naročitog efekta jer predsjednik se nije na to osvrtao.

Onda je došlo to sučeljavanje i Primorac je napokon uspio uvući Milanovića u svađu pred stotinama tisuća televizijskih gledatelja i birača.

Možda bi Milanović i u ovoj prilici ostao distanciran, samodisciplinirano provodeći zacrtan plan, da je prvi krug bio tijesan i da mu je u debati baš presudno bilo pokazati državnički gard u odnosu na nasrtljivog Primorca bez iskustva u područjima koja pokrivaju ustavne ovlasti predsjednika Republike.

Umjesto toga je, međutim, prihvatio svađu s HDZ-ovim kandidatom, kao da si je u tom trenutku htio priuštiti sve što je propustio proteklih mjeseci dok se trudio uvjeriti javnost da uopće ne doživljava Primorca.

Sve je u debati frcalo od omalovažavanja i uvreda, koje su jednakom žestinom razmjenjivali predsjednik Republike i njegov izazivač u misiji da nadoknadi zaostatak od blizu 500 tisuća glasova.

Primorac nije popuštao, uzvraćao je Milanoviću, u najmanju ruku, identičnim intenzitetom. Bio je to kandidat nimalo sličan onom iz ljetnih mjeseci, kada je izbjegavao konfrontacije i samo je pozivao na mir i ljubav.

I taj borbeni Primorac jako se dopao HDZ-ovim dužnosnicima, što nas dovodi do druge važne stvari tijekom kampanje za drugi izborni krug.

Potraga za krivcem

Premijer Plenković je, nakon što mu je 29. prosinca navečer postalo jasno da se Primorac »provukao kroz ušicu igle«, preventivno izjavio da je cijelo vodstvo HDZ-a bilo za to da se podrži njegovu kandidaturu.

Zatim su pojedini mediji, citirajući anonimne izvore iz HDZ-a, tvrdili da su Ivan Anušić, Oleg Butković i Gordan Jandroković odbili Plenkovićev prijedlog da uđu u arenu s Milanovićem. Činilo se kao da u HDZ-u, još prije formalnog kraja izbora, kreće bespoštedna potraga za krivcem za Primorčev debakl.

U vrhu vladajuće stranke ipak su se nekako usaglasili da se nitko osim Primorca nije želio kandidirati, ali do HTV-ove debate njega je s puno žara hvalio isključivo Plenković. I to je ostavljalo prostor za eventualno naknadno preispitivanje kako je točno čovjek koji je 2009. isključen iz HDZ-a promoviran u stranačkog kandidata za predsjednika Republike. Ali, sučeljavanje na Prisavlju natjeralo je HDZ-ove prvake da prigrle Primorca.

Jedan Jandroković ocijenio je, primjerice, da je Primorac fajter kojem je Milanović inferioran. Nije više riječ o tome da HDZ nije imao koga drugog poslati protiv predsjednika Republike nego da je upravo Primorac bio najbolje rješenje.

Ne može baš svatko u srazu s retorički vještim i nerijetko verbalno grubim Milanovićem, stojeći tik do njega, biti superioran, a Primorac je, tako to sada vide u HDZ-u, nedvojbeno to učinio.

Prema tome, ako je Plenković možda i nametnuo Primorca, odlično da je na taj način postupio jer HDZ je imao kandidata s kojim se mogao ponositi, kvalitetnijeg nego što je to Milanović.

Gunđanje kolega

Kakav god rezultat bio u nedjelju, Plenković se ne mora pribojavati niti gunđanja kolega u HDZ-u jer oni su ovaj tjedan priznali da je Primorac bio taj. Ishod, za pretpostaviti je, neće biti pozitivan za HDZ, Milanović će još pet godina sjediti u Uredu predsjednika, ali, Bože moj, ne pobjeđuje uvijek bolji.

HDZ će se za koji dan moći nesmetano okrenuti lokalnim izborima, koji nisu pitanje prestiža već se na njima odlučuje tko će na razini županija, gradova i općina raspoređivati resurse.

A, Primorac? On ničim nije dao naslutiti da bi i u slučaju izbornog poraza ostao politički aktivan. Vjerojatno bi se vratio svojoj znanstvenoj i poduzetničkoj karijeri i možda čekao iduće izbore za predsjednika Republike 2029. Primorac nije star, rođen je 1965., pa ni tada ne bi za njega bilo kasno.