Zaludu je sada civilnoj zaštiti, Crvenom križu i drugim institucijama tvrditi išta, kad su neki drugi bili prvi! Tople obroke, kuhinje u kojima se kuhaju svakodnevno na tisuće porcija, prvi su na noge digli ugostitelji, kuhari, volonteri.

Oni koji su to učinili u Glini, oni koje bi se vojničkom terminologijom dalo zvati veterani prehrambenog rata ili članovima Prve glinske prehrambene su Martino Kovačić, Vinko Smokrović, Franko Jadrušić, Luka Lerga i Robert Stipčević.

Nakon deset dana neprestanog kuhanja i borbe s malim milijunom prepreka, pred povratak kućama momci govore o svom iskustvu. Počelo je ovako.

Martino je kuhar. Kada je potres pogodio velika i mala mjesta Sisačko-moslavačke županije, Martino je shvatio da u Glini nema nikakvog punkta za kuhanje. U utorak je grunuo onaj razoran potres.

U srijedu je Martino došao u Glinu. Dožupan, pročelnica, razgovori da bi došao do direktora Drvne industrije Glina bez kojeg se ne bi moglo ništa. Čovjek je, među ostalim, ustupio tvorničko parkiralište za kuhinju.

»Nazvao sam par brojeva, došao do kontakata«, priča Kovačić. Javili su se iz Udruge ugostitelja, pa momci koji su u subotu digli šator bez kojeg se nije moglo kuhati, ali ključan je bio dolazak ekipe zadarskih ugostitelja i kuhara koji su u subotu počeli kuhati.

Hladnjača za prvu ruku

– Prvo smo složili za kuhanje kamp-kućicu koja nam je došla iz Virovitice, ova u kojoj sada razgovaramo. Virovitica nam je dovezla prikolicu koju su nakrcali sa svojom opremom i odmah smo u njoj počeli kuhati, kazuje Kovačić, čovjek koji je, slikovito rečeno, zapalio iskru.

Luka Lerga, Vinko Smokrović, Franko Jandrušić, Martino Kovačić i Robert Stipčević u kampici iz koje je sve krenulo, snimio Davor Kovačević

Iz Zadra dolazi ekipa, Stipčević je iz Splita, Kovačić živi u Zagrebu i tu se, zapravo, osim Zadrana, nitko ni s kim od ranije nije znao, već su se svi prvi put sreli u Glini. Spojila ih je Nacionalna udruga ugostitelja.

– Kad se dogodio potres, ja sam se udruzi ponudio da ću, ako treba, sa svojim kuharima iz restorana doći u Glinu, ili bilo gdje gdje je potrebno. Netko od članova udruge je rekao: »Vinko, možeš li doći u Glinu?«. Rekao sam, može, pojašnjava Smokrović.

Njegov restoran je Četiri kantuna, Lerga i Jadrušić su iz firme Frigos, Stipčević je prije korone kuhao na Islandu.

– Znali smo da dolazimo na livadu, pa smo dovezli hladnjaču punu robe da imamo za prvu ruku i da ne moramo odmah žicati okolo hranu, priča Smokrović.

Donijeli su oni tako sa sobom i plinske boce, grijalice, gorivo.

– Nema što nismo donijeli da možemo prva dva dana dijeliti hranu. I onda upri, upri, upri i uspjeli smo doći do toga da kuhamo po 2.500 obroka dnevno, veli Smokrović.

Iskustvo iz rata

Čudo se pravo ipak dogodilo onaj prvi dan. Šator se još ni digao nije, a oni su u kamp-prikolici skuhali 600 obroka!

– Navodno je taj dan u Drvnu industriju trebalo za volontere Crvenog križa doći dostavom od nekoga 300, 400 obroka, ali nisu stigli. Sve što smo skuhali je otišlo. U ovoj prikolici od sedam metara se skuhalo 600 obroka, ističe Kovačić.

– Došli smo s planom da ćemo kuhati 300, 400 obroka, barem smo tako nekako mislili kad smo računali u Zadru, a mi treći dan kuhamo 2000 komada, kaže Franko Jadrušić.

Dovukli su oni u Glinu dvije hladnjače, dostavno vozilo u kojem je radionica, minibus koji će ih voziti iz Gline u Zagreb i natrag, i pripadajućeg mu šofera, barbu i ljudinu Antu Smokrovića.

– Sve smo ponijeli; lopate, kablove. Ja sam kao dijete sa 16 godina išao u rat pa znam kako to izgleda kad dođete na vrh Velebita i nemate ništa, pa sam skupio apsolutno sve što nam treba, kaže Smokrović.

Prvi obrok – grah! Samo, momci su već taj prvi dan na liniju izbacili tri menija. I od toga svo vrijeme odustali nisu.

– Sedam jela je bilo jučer na meniju. I stroganoff, tagliata. Spremni smo izbacit 3000 obroka a la carte. Imamo takvu ekipu, govore momci.

A došli su i kotlovi, novi novcati od Limarije Sebastijan iz Svete Nedjelje, baš kao što je momcima krenuo prilaziti i drugi svijet, volonteri svake vrste. Popeo se broj onih koji rade u objektu na četrdesetak ljudi.

Problem komunikacije

– Ali, sam početak je bio s devet ljudi, ističe Stipčević.

Valjalo je u hodu podijeliti uloge, jedan logistika, drugi nabava, treći razvozi naokolo.

– Iskreno, i ne bih rekao da smo mi u početku imali neki plan. Robija sam poslao da doveze nešto iz Crvenog križa i on je postao taj koji trči okolo, vozi, donosi sve što treba. Luka je tu bio s hladnjačama i riješio kompletnu infrastrukturu.

Franko je preuzeo sve vezano uz kuhinju, dostavu, pakiranje. A Vinko i ja konstantno okolo zovemo da dobijemo ljude, da dobijemo hranu. Jer nitko tu do nas nije dolazio da pita treba li nam što, veli Kovačić.

Trenutak je da svejedno novinar pita što je zapravo bio i jest najveći problem s kojim su se borili i bore.

– Problem je jedino komunikacija. Što se mene i nas tiče, možemo sve, ali u ovakvim situacijama moraš imati neku instancu koja će ti to odobriti.

Recimo, ako nemaš 50 litara dizela, staje sve, a nemaš nikoga da ti to odobri. Pa smo u početku sami plaćali sve dok nismo uspostavili neku komunikaciju s gradom, ali to je katastrofa, iskreno će Stipčević.

Anin godišnji odmor Ana Pašićek sve ove dane vrijedno slaže lunch pakete za okolna sela, vatrogasce, volontere. Ana je svoj godišnji odmor odlučila iskoristiti volontirajući. I zamorno je, priznaje, i naporno je, ali adrenalin ih drži. »Tako da sve pet«, smije se Ana. Ana Pašićek, snimio Davor Kovačević

Primjerom to ilustrira Kovačić. Da bi došli do goriva bez kojeg nema, s benzinske crpke koja je šest kilometara daleko, treba pisati mail s preciznim brojkama koliko im litara treba, pa dobiti odobrenje, pa tek onda po gorivo.

A i to zapne, pa treba zvati dogradonačelnika koji onda sam to rješava.

– S dogradonačelnikom Dariom Žinićem imamo vrhunsku komunikaciju i koliko god je imao mogućnosti, pomogao je. I javi se na telefon, i dođe svaki dan, razvozi kućice.

Ali, mislim da je njihova međusobna komunikacija, tih nekih čelnika državnih službi, problem. Mislim da im je komunikacija katastrofa. Da nije bilo nas volontera, ljudi bi bili možda na pašteti, ako bi i to, rezolutan je Smokrović.

Dođu i slikaju se

– Nije nama do politizacije, ni do politikantstva, želimo nahraniti ljude i obavit svoj posao, međutim to da se Crveni križ na javnoj televiziji sada ubacuje da su oni organizirali ovaj mali grad, pogon koji je stvoren od pet volontera i radnika, to je sramotno, poručuje Stipčević.

Ističe pritom Lerga još nešto.

– Imam osjećaj da 80 posto onih koji su donijeli neke svoje donacije to rade zbog slikanja, a ne shvaćaju da je tu Vinko koji ima 60 zaposlenih, ja ih imam 40, čovjek iz Bruschette koji je došao ima 100.

Nismo balavci koji smo bez posla pa smo uskočili. A gradonačelnik Gline je došao nakon što sam ja za njim vikao: »Ej, di ćeš!? Di ćeš!?« – priča Lerga.

– Nitko tko je došao s ceste, s ulice, nitko nije odbijen i svatko je bio nahranjen, dodaje Stipčević.

Samo, kome će kuhinja ostati? Tko će ih zamijeniti? Riješit će se, kažu, nešto preko Udruge ugostitelja. Više od tjedan dana dizanja u pet ujutro i lijeganja u ponoć, cijeli dan na nogama, ipak je previše.

– Psihički je previše jer puno vremena gubiš da uspostaviš suvislu komunikaciju. Između njih je totalni raspad, veli Stipčević.

Robert Stipčević i Hari Krajcar iz Lovrana, snimio Davor Kovačević

Koliko je taj problem komunikacije struktura velik, ilustriraju informacijom koja je do njih došla, da dogradonačelnik i gradonačelnik Gline ne razgovaraju!?

A kako izgledaju sastanci s predstavnicima struktura, ilustriraju onim na kojem se pojavio i predstavnik Vlade koji je sa sastanka otišao a da ništa od rečenog nije na papir zabilježio.

Država k’o država

– Gospodin Vinković iz civilne zaštite, čini mi se da je on, rekao je da se neće ni osjetiti prelazak iz jedne kuhinje na drugu. Na koji je on to način mislio, pojma nemam.

Jer, nema teoretske šanse da oni to organiziraju. Država kao država nema za to snage, nema iskustvo, nema resurse, ne dvoji Smokrović.

Pohvalit će zato momci državnog tajnika u Ministarstvu turizma Tonča Glavinu. Trebalo je vremena dok su predstavnici Ministarstva došli, ali sve što se tražilo je sutradan stiglo.

Kontejner za pranje suđa, 5000 litara goriva, plinske boce. Znači, može se. Država, kažu, mora odraditi svoje, a ne da od njih traže papir za kupovinu palete namirnica.

– I onda Luka uzme karticu svoje firme i kupi gorivo, dodaje Franko.

Samo, vara se sad svatko tko misli da ova ekipa ide kući loše volje i nosi sa sobom loše dojmove.

– Nikad u životu nisam imao bolju ekipu i upoznao bolje ljude, u glas govore.