Gotovo godinu dana je prošlo otkako je u kineskom gradu Wuhanu detektiran novi koronavirus, SARS-CoV-2, koji je promijenio život na cijelom planetu. Italija je u proljeće ove godine, u tzv. prvom valu pandemije, bila jedna od najpogođenijih bolešću COVID-19. I u ovom »drugom valu« ima veliki broj zaraženih, nije niti zanemariv broj žrtava, ali čini se da je situacija nešto bolja nego u proljeće.
O tome je li zaista situacija bolja, kakva je danas situacija u talijanskom zdravstvenom sustavu, je li bio spremniji za drugi val te kako izgleda svakodnevni život u Italiji i jesu li Talijani nešto naučili iz proljetnog iskustva, razgovarali smo s dr. Nelom Sršen, liječnicom Sveučilišne bolnice u Padovi, kirurginjom, počasnom konzulicom Republike Hrvatske u Italiji i predsjednicom Udruge Hrvatska kuća u Padovi.

​Život s brojkama

Nedavno je veliku polemiku u Hrvatskoj izazvala i njezina izjava da je šetnja Zagrebom za nju bila »traumatično iskustvo« jer su samo rijetki imali maske.
– Bilo je to zaista traumatično iskustvo. Konačno sam dočekala taj toliko željno iščekivani dolazak u domovinu, staroj i bolesnoj majci, prijateljima koji su me htjeli zagrliti i to, naravno, bez maske, od kojih sam se grčevito držala podalje i koji su se zbog toga osjetili uvrijeđeni, a ja izbezumljena. Onda sam otišla u grad i tamo vidjela da su gotovo svi bez maske. Pitala sam se što je to sada, je li moguće da su ovdje tako opušteni, bez straha, bez maske, bez distanciranja…

Kakva je situacija u Italiji? Kako tamo izgleda svakodnevni život i jesu li Talijani nešto naučili iz proljetnog iskustva?

– Vidjeli smo orwellovske dramatične snimke, vojne kamione koji odvoze tijela jer mjesta nije bilo u bolnicama, mjesta u reanimacijama još manje. Slušali smo šokantne izjave liječnika – od kojih su mnogi platili životom – da treba birati koga staviti na respirator. Već mjesecima Talijani žive u stanju kolektivne psihoze, sa sveprisutnom vojskom u gradovima, na ulicama, trgovima… Svaki dan bombardirani smo »brojkama« koje su se multiplicirale iz dana u dan, pa eksponencijalno rasle. Zatim su tu priče o »lijekovima« kojima su nas izluđivali. Svaki dan bio je to neki novi »čudotvorni lijek«, ublažavajući malo naše strahove i tenzije. Ali i u pričama o lijekovima počela se stvarati konfuzija. Na nacionalnoj sceni i u medijima pojavili su se znanstvenici suprotnih vjerovanja, svatko sa svojim teorijama koje su bile u suprotnosti jedne drugima. Bili smo izbezumljeni, anestezirani nekim posebnim stanjem kolektivne istupljenosti, u iščekivanju nečega. A to nešto je bio tračak nade, efikasni lijek, virus koji nestane… Grubi kolektivni san iz kojega smo umrtvljeno iščekivali kraj, kojeg nije bilo. Nije bilo ničega osim brojki. Ono što nam je ostalo u kolektivnoj svijesti i što je definitivno promijenilo našu »normalnost« su upravo brojke, a posljedica brojki bio je lockdown. Opet novo stanje socijalnog konteksta u kojem je trebalo naći način da se preživi.
S vremenom, ako se preživjelo jer smo imali »sreću« da se ne razbolimo, mnogi su izgubili zdravlje, pa i živote, od posljedica pandemije, od udara ekonomske krize koju smo počeli osjećati još tijekom proljetnog lockdowna, a još više nakon njega.

​Katarza zdravstva

Kakva je situacija u talijanskom zdravstvenom sustavu? Kako je izgledao rad tijekom proljetnog vala te kako izgleda danas, kada imate iskustvo svega onoga proživljenog ranije?

– Život u bolnici bio je bitka da se održimo nezaraženima, radeći s pacijentima za koje nismo znali jesu li nositelji zaraze. Testiranja su počela najprije u vrlo oskudnom broju i, naravno, radila su se samo na suspektnim ili sigurno zaraženim pacijentima. Zatim su se testovi počeli proizvoditi u većim količinama, postali su dostupni za medicinsko osoblje, vojsku, za sve one koji imaju kontakte s ljudima. Svako sam jutro dolazeći u bolnicu na posao gledala osoblje u bijelim uniformama kako trči s pacijentima do reanimacije, a isto tako promatrala sam kako dolaze po one koji su preminuli zaraženi bolešću COVID-19.

U tom surealnom periodu lockdowna počeli su se polako smanjivati brojevi zaraženih, intubiranih, preminulih… Sumnjičavo, ali s tračkom nade, tijekom lockdowna pratili smo razvoj događaja te se razvijala spoznaja da bi ubrzo mogli izaći iz ovog pakla. Guverner pokrajine Veneto sa svojim stručnim timom nas je svaki dan informirao, bio je prisutan od samog početka, od trenutka kada je u mjestu Vo’ Euganeo novi koronavirus uzeo prvu žrtvu. To malo mjesto bilo je žarište i prvo je izolirano od svijeta te je cijela populacija podvrgnuta testiranjima i to više puta za vrijeme tog mini lockdowna kada su bili odsječeni od svijeta.

Bio je to projekt novog direktora mikrobiologije, prof. Crisantija, koji je od samoga početka apelirao na uvođenje strožih, pa i najstrožih mjera, na restrikcije, zabrane, masovna testiranja, zatvaranja svega što je moglo biti zatvoreno. Naravno, narednih mjeseci je zbog toga postao »neprijatelj«. Njegove upute proglašavane su »dramatičnim, tragičnim, deprimirajućim« pa su i neki drugi znanstvenici spoznali da takvo ponašanje djeluje destruktivno i da to »nije ono što narod želi čuti«. »Avanzirali« su tada drugi »znanstvenici«, od negacionista do onih koji su »umirivali« narod nudeći ogromne dnevno doze entuzijazma, nade i »skorog kraja«. Oni su postali »pozitivci« i mnogi od njih su iskoristili te performanse kao »odskočne daske« za bolje i više funkcije. Onda su pristizali i drugi koji su se počeli međusobno konfrontirati, njihove polemike bile su začinjene vrijeđanjima, verbalnim nasiljem… To je postalo dio naše egzistencije i borbe s pandemijom i tako smo dočekali ljeto kada je ovaj »Gospodin Virus«, kao i svi drugi respiratorni virusi, smanjio viralni naboj. Virus je posebno egzistirao na sjeveru Italije (Lombardija i Veneto), a na jug je stigao nakon prvog dekreta o ograničavanju i zabrani kretanja i lockdowna. Tada su svi sa sjevera, koji su to mogli, pobjegli na jug, noseći sa sobom obilne količine virusa i, naravno, jug je počeo malo po malo upoznavati ovu tragediju. A jug nije sjever. Zdravstvo u regijama kao što je Lombardija ili Veneto ima suvremene zdravstvene strukture, među najboljima je u svijetu po liječenju, eksperimentalnim i novim i inovativnim tehnikama liječenja i terapija. Ali virus je bio problem. Naime, virus je »emergentno zdravstvo«, ne emergentna kilinika«. Na primjer, u Lombardiji se posebno pokazalo koliko je bilo deficitarno i koliko slabo je bila razvijena mreža teritorijalnog zdravstva. Da bi se shvatilo što se i zašto se sve to dogodilo, treba uzeti u obzir činjenicu da je 60 do 70 posto zdravstva u privatnom vlasništvu.

Nela Sršen / Snimio Marko GRACIN

Ipak, budući da je to bilo potpuno novo i nepredvidivo iskustvo, govoriti o »greškama« nije korektno. Zdravstvo je u Italiji prošlo kroz katarzu. I to uz sarkastično »iživljavanje« nekih zemalja Europske unije koje nisu shvatile na vrijeme da su to talijansko iskustvo trebale ozbiljno prihvatiti i proučavati i pripremiti se za eventualni isti scenarij, koji su na kraju i sami iskusili, i to s još gorim posljedicama. S druge strane, regija Veneto i njezin guverner su tijekom ljeta napravili veliku stvar. Dok si je 10 milijuna Talijana konačno mogli dati oduška nakon proživljenih trauma i pobjeći na odmor – naravno, noseći s kupaćim kostimima i niskonabojni virus koji se »podmuklo« i dalje širio i prenosio gdje god da su išli – ova je pokrajina radila na prevenciji i programiranju struktura za eventualni drugi jesenski udar koji su mnogi znanstvenici negirali ili prihvaćali u blažoj kliničkoj slici. Baš ova reorganizacija zdravstvenog sustava bila je ključna da sada – točnije od rujna kada je situacija opet eskalirala nakon početka školske godine i otvaranja tvornica i povratka »normalnog života« – nije došlo do zagušenja mjesta na odjelima interne medicine ili u odjelima za reanimaciju. Stvorena je i mogućnost da se otvore rezervne bolnice, namijenjene kao COVID-bolnice, garantirajući tako što normalniji rad u zdravstvenim ustanovama, rad bez toga da se bilo kome bilo što uskraćuje i da bude na štetu onih kojima je potrebna skrb, poput onkoloških bolesnika ili onih koji trebaju operacije ili terapije, akutnih pacijenata…

U ovom trenutku, nakon devet mjeseci proživljenog dramatičnog iskustva, postali smo sigurno svjesniji i odgovorniji i spoznali smo da smo prvenstveno sami odgovorni za širenje zaraze. Naravno, ne treba prešutjeti i da su trebali mjeseci naplaćivanja kazni da to naučimo. Svjesni smo, osim toga, da su bolnice dostupne i organizirane za bilo kakav mogući scenarij, uz drugi isto tako tešku »bolest« – ekonomsku krizu koja je bacila na koljena sjever Italije, ali i cijelu Europu i cijeli svijet.

​Dragocjeni mjeseci

U lipnju ove godine i vi ste u izjavama smirivali ljude i prognozirali da drugog vala pandemije vjerojatno neće biti jer je virus oslabio i osuđivali ste one koji »šire nepotrebnu paniku« jer virus, kazali ste, »neće doći u agresivnoj formi«. Mediji su prenijeli ovu vašu rečenicu: »Virulentnost se smanjuje, ako i dođe drugi val, pretpostavljam da bi on mogao biti vrlo ležeran, možda se neće ni osjetiti u mjeri da bude kao i drugi sezonski virusi koji u kasnu jesen ili zimu mogu davati respiratorne, lagane probleme i postane virus prehlade.« Nažalost, prognoze o drugom valu koji će biti smrtonosniji, barem kada je riječ o Hrvatskoj, se ostvario. Jesmo li ga zaista mogli spriječiti odgovornijim ponašanjem? Jesu li zaista kolektivna svijest i odgovornost svakog od nas ponaosob dovoljni u borbi protiv virusa?

– Istina. Znam što sam govorila, stojim iza svake rečenice. Istina jest da je bilo mnogo znanstvenih radova, tek publiciranih, koji su govorili o niskom naboju, o virulentnosti, koji su se bazirali na iskustvu ponašanja i drugih respiratornih virusa, njihovog ciklusa. Ova moja rečenica je izrečena u lipnju! Činjenica jest da se sada testiranja rade u ogromnim brojevima (i screening) koji evidentiraju broj »pozitivnih«. Kad od ukupnog broja pozitivnih oduzmete one koji završe u bolnicama, tada je postotak puno manji. Druga jest činjenica da smo izgubili pet mjeseci – kada se nisu adekvatno rješavala žarišta, nije se testirala masa, a oni koji prenose virus – a to smo mi – ponašali smo se kao da više ne postoji. Dakle, i sami znanstveni radovi koji su pisali o niskom naboju, a riječ je o uglednim svjetskim znanstvenim revijama, nisu se »obračunavali« s malim žarištima i sa svima koji su putovali uzduž i poprijeko, noseći sa sobom naboj virusa, koliko god on bio nizak.
Činjenica jest da je cijeli znanstveni svijet bio previše podijeljen. Onaj koji je bio tragičar od samog početka stavljen je na križ. Trebalo je manje diskusija, više preporuka i smjernica, posebno glede nošenja maski i distanciranja. A tih dragocjenih pet mjeseci smo »izbrisali«, izgubili mogućnost da saniramo žarišta, testiramo sve masovno. Od samog početka svi nalazi, analize, prognoze, prospektivne studije su se mijenjale jer je virus poništavao sva naša uvjerenja. Sjetimo se samo da se mislilo da mlade virus »ne dira«, zatim različitih terapija. Ako gledamo retrospektivno, vidjet ćemo koliko smo puta morali reanalizirati i tražiti nova objašnjenja i solucije. Virus nam je pokazao koliko može biti »fragilna« ljudska vrsta, usprkos našim najsuvremenijim spoznajama i sofisticiranom razvoju. A virus – saprofit kojemu smo potrebni da opstane, koji je star milijune godina, koji se mjeri u nanometru – nas je bacio na koljena. Dio smo ovog trenutka evolucije. Nešto slično je bilo i 1918. sa španjolskom gripom.

Čudna ljubav

Hrvatska je tek nedavno uvela kazne za nenošenje maski na mjestima gdje je to propisano. Jesmo li zakasnili s tom mjerom i je li to dovoljno efikasna mjera? Što pokazuje talijansko iskustvo?

– Mjesecima zagovaram obavezno nošenje maski – i tijekom ljeta – s naplaćivanjem kazni jer je to jedini način da se »usvoji« navika nošenja maski. A je li Hrvatska zakasnila? Hrvatska je bila najmudrija na početku jer je odmah aktivirala sve preventivne mjere suzbijanja širenja virusa. Je li bila liberalnija od drugih? Mislim da, ako promatramo pristup i ponašanje svih država gdje su bile stroge restriktivne mjere, ili gdje su bile liberalnije mjere, na koncu nema velike razlike. A zašto? Iz jednostavnog razloga: nemamo funkcionalan sustav po kojem ćemo, ako se broj zaraženih i smrtnih slučajeva smanji, sačuvati da ostane takav.

U tzv. prvom valu hvalili ste Hrvatsku i njezine mjere. I u jednom intervjuu krajem studenoga rekli ste da Hrvatska nije »ni u kritičnom ni u lošem stanju«. No, ako je jednom danu u Italiji imamo npr. 600 ili 700 žrtava COVID-19 bolesti, a u Hrvatskoj sedamdesetak, nije li to ipak zabrinjavajuće puno s obzirom na odnos ukupnog broja stanovnika?

– Usporedbe radi, pokrajina Veneto koja ima broj stanovnika kao Hrvatska, uz svoje restriktivne mjere, dana 10. prosinca ove godine imala je bio dramatičan broj 4.197 novih pozitivnih – i to na veliki broj testiranja – i 157 mrtvih! Hrvatska je imala istog dana 4.620 novih pozitivnih i 53 smrtna slučaja. To nije statična situacija koja se može analizirati! To je dinamički proces koji svaki dan zahtijeva nove promjene u smislu suzbijanja zaraze, i ponavljam svaka država ima svoj »karakter« sa svojim zdravstvenim i ekonomskim problemima. Ako vlada ne donese ili donese neku mjeru, sigurna sam da je u dobroj namjeri. I ako se promijeni takva odluka i donesu novi dekreti, nije to sigurno zbog »nesposobnosti«, jer, kao i ostale zemlje, i hrvatska Vlada i Stožer, ovisno o aktualnoj epidemiološkoj situaciji prilagođavaju mjere kompatibilne ekonomskoj krizi.

No, naravno da je zabrinjavajuće, ali virus nije »hrvatski«, nego je dio pandemije. Analizirajmo, na primjer, rujan u Americi: četvrt milijuna stanovnika je umrlo od bolesti COVID-19. Od Dana zahvalnosti, praznika kada su milijuni Amerikanaca putovali, dakle u samo dva tjedna, bilo je više od 3.000 mrtvih. Zašto? Zato što su bili odbačeni savjeti najvećih svjetskih stručnjaka za kontrolu virusa o važnosti otkrivanja kontakata, policijskog sata, restrikcija, strožih blokada…

Znanost se otela politici. Zašto oni »znanstvenici« koji agresivno kritiziraju, ne samo rad stožera, nego i sve odluke vlade, nisu »reagirali konstruktivno« ovoga ljeta, upozoravajući krajem kolovoza i početkom rujna na sve moguće scenarije, na mogući drugi val, agresivniji od onog proljetnog? Zašto su čekali da svuda u svijetu brojke počnu eksponencijalno rasti pa su tek onda počeli kritizirati svaku odluku, dekret, restrikciju….. Znanost koja traži odgovor na COVID-19 može, ali i treba, naći kompromis među onima koji stavljaju ekonomiju ispred kolektivnog zdravlja. Vlada i Krizni stožer u Hrvatskoj, ali i drugdje, moraju svaki dan tražiti ravnotežu između ekonomske krize i kolektivnog zdravlja. Čujemo samo kritike. Italija se još nije umorila od svih »kritika« što je su dovelo do velike nestabilnosti i neizvjesnosti opstanka aktualne vlasti, i to u zdravstvenoj situaciji u kojoj imamo još uvijek primat po broju smrtnosti. Ovakvo destruktivno ponašanje dovodi narod na rub očaja, do nepovjerenja prema naporima koje svaka vlada radi. I što žele postići? I još govore da rade iz »ljubavi prema domovini«! Čudna ljubav. I sva »otvorena pisma« preko medija nekih znanstvenika koji budno prate svaki korak Vlade i Stožera! Pitam se je li takvo ponašanje konstruktivno za »domovinu koju vole«? Jesu li inzistirali na pripremi za eventualni drugi val preventivno krajem ljeta? Jesu li ikada bili u bolnicama, odjelima, s pacijentima i posebno s onima koji su ostali bez kruha, bez posla, bez kuće? Jesu li pokušavali tražiti kompromis između očuvanja ljudskih života i spašavanja ekonomije, koja ima dramatične efekte? Da premijer sjedi mirno u nekom laboratoriju možda bi i njegova vizija bila drugačija, ali aktualna realnost i vizija socijalnog konteksta je drukčija.

Mjesecima ponavljam kako je elementarno da se držimo savjeta stručnjaka o onom minimalnom što je potrebno – distanciranju, nošenju maski i pranju ruku. Svaka država ima vlastite probleme i vlastito iskustvo, pri tome promatrajući što radi svijet, prateći smjernice iz svjetskih zdravstvenih organizacija. Ali, ponavljam – ovaj virus je novo, nepoznato iskustvo, koje svaki dan pokušavamo suzbiti i preživjeti na najbolji način. Tu je ekonomsko zdravlje države. Istina jest da je klinička slika od veljače ipak drugačija. Je li to povezano s brojem testiranja, s boljim tajmingom u liječenju, još nije sigurno, ali statistika nam govori da je ogroman postotak pozitivnih asimptomatičan. Vrlo je mali postotak – svega pet posto ,- hospitalizirano i tek manji dio njih je u reanimaciji. Ali, što ima više zaraženih, ima posljedično i više mrtvih.

​Testovi i cjepiva

Jedna od vaših preporuka/mišljenja je bilo da se moraju promijeniti parametri testiranja jer je virus oslabio te da svi koji su pozitivni ne moraju biti nužno zarazni za okolinu. Kazali ste da »u Hrvatskoj taj pojam trenutačno ne postoji«. Je li to razlog zašto su nam brojke toliko velike? Što uopće mislite o tzv. brzim testovima i o njihovoj pouzdanosti, a što o PCR testovima?

– Osjetljivost brzih testova je, kako tvrde neki istaknuti imunolozi, oko 60 posto. To znači da od deset pozitivnih, »izgubite« četiri. Ali se stvaraju novi, sofisticiraniji testovi. Evo primjera. Bili smo u sali prije dva tjedna, nas četvero. Jedan se pokazao pozitivan na molekularni test koji je radio dva dana ranije. Odmah smo obaviješteni te smo napravili najprije brzi test. Jedan je radio brzi test i bio pozitivan. Odmah je napravio nakon toga molekularni i bio pozitivan i još je hospitaliziran na subintenzivnoj jedinici. Drugi je radio brzi test koji je bio negativan. Odmah nakon toga je radio molekularni koji je pokazao pozitivan rezultat. Ja sam isti dan, zajedno s njima, radila brzi test koji je bio negativan i molekularni koji je također bio negativan, a ponovila sam ga i peti i deseti dan.
Problem je, s druge strane, što »brze testove« rade mnogi koji imaju sumnjivo porijeklo testova. Mislim da je odlična odlika vlade da na graničnim prijelazima traže PCR-testiranja, pouzdaniji su, ne rade se baš »svugdje«, u smislu profesionalnosti. Nažalost, kao i u mnogim situacijama postoje neka načela poput onog »dok ima virusa, ima i zarade i nade«. Na tim su načelima profitirali mnogi.

​Gostujući nedavno u programu jedne hrvatske televizije rekli ste da se »varamo ako mislimo da će cjepivo riješiti problem«. Zašto tako mislite? Što je po vašem mišljenju rješenje za problem s kojim živimo već godinu dana i ne nazire mu se u ovom trenutku kraj, unatoč svim najavama cjepiva? Što mislite, bi li cijepljenje protiv COVID-19 bolesti trebalo biti obvezno za sve?

– Naravno da smo nestrpljivo iščekivali cjepivo.Vidjeli smo koja je to i kakva trka bila. Vidjeli smo i prve primjene cjepiva, Sputnik-V u Rusiji, zatim kineskih cjepiva, koji nisu zadovoljavali standarde zapadnog svijeta i kao takvi nisu niti stigli na zapadna tržišta. Nećemo govoriti o konkurentskim utrkama, ubrzavanju i skraćivanju uobičajenih faza za koje trebaju godine, a koje su u slučaju cjepiva protiv COVID-19 maksimalno skraćene. Jedan mikrobiolog – rekla bih tragičar i dramatičar – nedavno je izjavio: »Neću se cijepiti dok ne vidim sve analize i transparentne podatke svjetskih znanstvenih organizacija.« Naravno, još jednom je bio razapet. Trebalo je mnogo vremena da uvjeri javnost da nije protiv cijepljenja. Naprotiv, potrebno je, ali samo želi vidjeti transparentne podatke nezavisnih stručnjaka, ne onih koji proizvode cjepivo. S druge strane Antonio Fauci, svjetski autoritet za COVID-krizu, izjavio je kako su »znanstvenici ušli u zadnji dio maratona i potvrdili da je sve ok.« I on je trebao objašnjavati da nije mislio ništa negativno.

Evo, Engleska je debitirala s cjepivom. Možda je i prednost da vidimo hoće li i kakve biti eventualne nuspojave jer će u Europi, mislim krajem prosinca, biti autorizirana primjena toga cjepiva od strane EMA (Europske agencija za kontrolu lijekova) i u Italiju će stići do polovine siječnja 2021. godine. Cijepiti se znači da će se zaštititi od razvijanja bolesti. Hoće li se zaštititi i od zaraze? Moguće da oni koji se cijepe budu zaraženi i da zaraze druge. Ali oni koji se cijepe u principu ne razviju bolest. To znači da će još mjesecima trebati nositi maske, držati se fizičke distance i primjenjivati sve one ostale mjere predostrožnosti. Nije baš onako kako neki misle: stiže cjepivo, cijepimo se i riješimo problem. Na primjer, eksperiment na makako majmunima, kako je publicirano u svibnju, pokazao je da su majmuni cijepljeni preparatom Astra-Zeneca bili zaštićeni od pneumonije (upale pluća) inducirane SARS-CoV-2, ali su imali visoki naboj virusa u dišnim kanalima, što znači da su bili još u mogućnosti prenositi virus. Transformirati upalu pluća u prehladu je ipak veliki korak. Dakle, u ovom trenutku nije moguće govoriti mogu li ili ne cjepiva protiv COVID-19 dati sterilni imunitet, ali ono što je pozitivno je tvrdnja da je efikasnost viša od 90 posto u smislu zaštite od bolesti.

U javnim istupima govorili ste i o štetnosti potpunog lockdowna u ekonomskom, ali i u psihološkom smislu. Vi se jako dugo bavite utjecajem emocija i psihe na ljudsko tijelo, blizak vam je tzv. holistički pristup zdravlju koji uzima u obzir i fizičko, ali i psihičko zdravlje čovjeka. O tome kako je »tijelo memorija svega što smo proživjeli« pišete, između ostaloga, i u svojoj knjizi »Rak na duši«. Strah, izolacija, razdvojenost od naših najdražih… sve ovo što proživljavamo posljednjih godinu dana sigurno će ostaviti traga. Kakve će, po Vašem mišljenju, biti posljedice svega i kako ih liječiti? Ili prevenirati? Kako promijeniti razinu svijesti u kojoj se stvorio problem, da se riješe svi fizički problemi koji će proizaći iz ove situacije?

Duhovna trauma

– Mnogima je neprihvatljivo reći: gledaj duhovnu stranu ovog životnog iskustva. Na samom početku lockdowna bili smo »na dijeti« od svih mogućih materijalnih izazova i bilo je to duhovno pozitivno iskustvo. Mnogima su bile uskraćene osnovne životne potrebe, nisu imali novca da pokriju osnovne troškove života. U takvim uvjetima se se psihološko stanje brzo pogoršava, što je u Italiji često bilo praćeno obiteljskim nasiljima, suicidima… Prolazili smo kroz razne psihološke faze koje su se izmjenjivale. Izmjenjivali su se osjećaji nesigurnosti zbog ugrožene egzistencije i straha da se sami ne razbolimo i umremo. Mnogi će imati trajne posljedice, mnogi će naučiti cijeniti više život, mnogi će brzo zaboraviti, jer je takva ljudska priroda. Oni koji si u ovoj apsurdnosti izgubili voljene, sigurno će pamtiti cijeli život.

Citirat ću još jednu vašu rečenicu iz pred-COVID doba: »Nekada je pacijent sve što doktor kaže uzimao zdravo za gotovo. Danas sve što doktor kaže postaje kritično, ne u negativnom smislu, nego zato što pacijent već dolazi informiran, pacijent potraži i sazna puno o svojoj bolesti preko interneta.« Koliko mediji, a prije svega društvene mreže, danas utječu na pristup ljudi pandemiji koja je zahvatila cijeli svijet? Bi li bilo lakše boriti se protiv ovog virusa da je i danas ono što liječnici kažu »zakon«?

– Odlično pitanje! Evo, imamo ovo novo iskustvo sa SARS-CoV-2. Mediji su bili usmjeravani u prenošenju informacija, načinu prenošenja informacija. Ljudi čitaju i slušaju te na osnovu onoga što prenose mediji stvaraju neke vlastite percepcije. Kada mediji prenose dramatične ili negativne informacije ili, što je još gore, netočne informacije koje stvaraju konfuziju, djeluju destruktivno. Dakle, korektno prenošenje informacija, sam način prenošenja informacija mora biti usklađen sa stanjem nacije. Previše kontradiktornih informacija kulminira s već bazalnim osjećajem nesigurnosti i straha te stvaranjem negativne atmosfere kroz kritike u cilju nepovjerenja u rad i djelovanje stožera ili vlade, što ima devastirajuće efekte na populaciju. Sjećam se ožujka i travnja, vrijeme lockdowna kada smo kao paralizirani svaku večer u 18 sati čekali da se javi stožer s novim brojkama. Svaki dan crne brojke, svaki dan novi rekord mrtvih, bolesnih. U jednom smo trenutku jednostavno prestali slušati, jer smo se trebali duhovno sačuvati.

Osim za pacijente, ova situacija vrlo je stresna i za zdravstvene djelatnike. U Hrvatskoj je, nažalost, prije nekoliko dana jedna liječnica koja je radila s COVID-pacijentima počinila samoubojstvo. Postoji li u talijanskom zdravstvenom sustavu organizirana pomoć i za zdravstvene djelatnike?

– Možda ne znamo što stoji iza ovog dramatičnog epiloga životne priče doktorice. Ovo je iskustvo kolektivna drama, drama cijelog čovječanstva, neracionalna. Često nas psihička slabost može dovesti u neka čudna i neprirodna stanja svijesti s devastirajućim posljedicama.