Vitold Košir / Snimio Josip MIŠKOVIĆ
To nije lako postići jer ptice grabljivice su još uvijek divlje životinje, bez obzira što se danas rađaju i kupuju od uzgajivača. Za njih nije normalno sve ono što s njima radimo i što je priprema za sokolarstvo; da vam sjedne na ruku, da je odnesete u auto, da sjedi u transportnoj kutiji dok dođete u prirodu, da zna da će kad dođe doma imati mir, čistu vodu... Sve su to stvari koje za jednu divlju životinju nisu normalne. Može ih se na sve prisiliti, a to je loše, ili da bi sve to bio užitak, može se zadobiti ptičje povjerenje - pojašnjava Vitold
povezane vijesti
U prosincu prošle godine hrvatsko sokolarenje upisano je na UNESCO-v Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine. Prije par dana, točnije ovu srijedu, u karlovačkom Starom gradu Dubovcu hrvatskim udrugama koje njeguju tradicionalno sokolarstvo dodijeljene su povelje UNESCO-a u povodu upisa »umijeća sokolarenja« na spomenuti popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. A onda smo zazvonili na zvono kuće na Pantovčaku u kojoj žive Vitold Košir i njegove ptice grabljivice.
Dobro, nije Vitold zvan Ito samo strastven sokolar, on je i vrsni kipar, baš kao i onaj koji u Simfonijskom orkestru HRT-a svira violu. A nije ni da su samo sokolovi i jastrebovi njegovi jedini ljubimci. Pred nas je tako istrčao ptičar Rune veselo mašući repom, dok je iskusna Gea do nas damski došetala da nas onjuši i pripusti domaćinu.
Zabrana u Jugoslaviji
U ovaj stan Ito je uselio sa svojih 19 godina, u doba kada je u Jugoslaviji sokolarstvo bilo zabranjeno i to useljenje se pokazalo presudnim.
– Pojavio se tad moj kolega s nekakvom ptičicom koja je evidentno bila grabljivica, ali nismo znali koja. Tad nam je curica Hana koja se tu igrala sa susjedama, djevojčica s kečkama, rekla da je to vjetruša – sjeća se Ito.
Dakako da su ostali zaprepašteni njenim znanjem, no sve biva jasnije kada im je kazala da njen ujak koji živi preko puta ima i orlove i sokolove.
Snimio Josip Mišković
– Ulovila me za ruku i odvela preko puta. To je bilo prije 36 godina i ništa se nije promijenilo, za grabljivicama sam jednako lud – smije se Ito.
Tom Haninom ujaku ime je Marijan Žižanović i on je ponajveći krivac za to što se Vitold posve dao u sokolarstvo. Uostalom, reći će Vitold da je u trenu kada je on počinjao kao klinac, u ovom dijelu svijeta postojao samo Marijan Žižanović.
– Ja sam samo imao ludu sreću da smo susjedi i da me je htio trpjeti, vući sa sobom, odati mi sve tajne, posudit’ ptice. A da bi u tom momentu mogli sanjati da ćemo za 20, 30 godina doći do ikakvog priznanja, bilo je iluzorno. Osim toga, bio sam premlad za takva razmišljanja, mene je samo zanimalo da dobijem pticu, odem u šumu i vidim mogu li i koliko napredovati. Ta strast je ostala u meni do danas. I dalje me zanima koliko se sa svakom od tih ptica može postići – priča Vitold.
Snimio Josip Mišković
Kroz godine je sokolarstvo, kako kaže, dobilo na stotine lica.
– Danas sokolarstvo pokriva od lova do biološke zaštite na terasi Esplanade gdje ptica od nasrtljivih vrana brani ljude koji pokušavaju jesti. Puno je lica sokolarstva, a mene i dalje vuče to koliko se daleko može ići i što se sve može napraviti, jer izgleda da se s grabljivicama može puno više nego što se ikada mislilo – kaže Vitold.
Sokolarski izrazi
Podosta je sokolarskih izraza koji su se u jezicima svijeta udomaćili, a ni ne znamo da su zapravo sokolarski izrazi. Strastveni sokolar Shakespeare volio je plasirati sokolarske izraze preko svojih drama. Rolling Stonesi imaju pjesmu »Under My Thumb«, a to je izraz koji se koristi kad se palcem pritisnu opute da ptica ne pobjegne nakon što sleti na ruku. – Na opute se može staviti i dodatna špaga da bi otklonili svaku mogućnost da ptica pobjegne, koja se omota oko malog prsta. I kad kažemo da nekog motamo oko malog prsta, to je zapravo to – kazuje Ito. Ima još. Ptica koja ozbiljno lovi, ima oštre kandže i ‘opakog’ je karaktera, naziva se haggard. »Kod nas su to preveli s oštrokondža i kad kažu ‘ukrotiti goropadnicu’, to je taj termin«, uči Vitold. I da, još uvijek se čuva ona vabilica što ju je Shakespeare improvizirao od dijela »Veselih žena Windsorskih«! |
Borgesovski obrat
Nego, kad smo već spominjali ‘krivce’ za njegovo sokolarstvo, red je spomenuti i Vitoldovu mamu! Smije se Vitold…
– Moji roditelji su svirali u filharmoniji i išli su svirati u Austriju, u dvorac koji se zove Rosenburg, i to »Život junaka« od Stravinskog. Jedno popodne zvoni telefon i mama viče: »Moraš doći, moraš doći! Tu imaju sokolove, orlove…!« I potegao sam iz Zagrebe do Beča, pa iz Beča dalje i stvarno vidio da ljudi sve te ptice imaju. Vratio sam se, nije od toga prošlo ni tri tjedna, a naslijedio sam ovaj stan, da bi se zatim ispostavilo da gospodin Žižanović ima ptice. Bio je to Borgesovski obrat – priča Vitold.
Reklo bi se, sudbina je to. Ali, što je zapravo sokolarstvo!?
– U jednoj rečenici sokolarstvo je lov s treniranim pticama grabljivicama. Mislim da prapočeci sokolarstva sežu u sam osvit čovječanstva, jer mi se po svim likovnim prikazima koje smo prikupili čini da su ljudi davno, davno shvatili da je lakše istrenirati jastreba da lovi fazane i zečeve nego napravit’ luk i strijelu i pogoditi lovinu – pojašnjava Ito.
Sokolar Vitold Košir / Snimio Josip Mišković
To se, smatra Vitold, pretvorio u vitešku disciplinu u trenu kad su ljudi prestali loviti zbog gladi.
– Mislim da su ljudi imali sasvim dovoljno hrane na raspolaganju da su si mogli priuštiti da se sokolarstvo počne pretvarati u užitak, onda i u umjetnost, pa da se sve počelo uzdizati do vještine koja danas uistinu ima strahovito visoke dosege, vrlo visoku etiku, pravno je regulirana i priznata je kulturna baština – ističe Vitold.
Zbog sokolarstva se ljudi okupljaju, putuju da bi se mogli naći, stekli prijateljstva, izmijenili iskustva. Oprema napreduje, autoceste olakšavaju put, preko granice se ide bez da vas itko išta pita….
– A kad smo bili klinci, ganjala nas je murja po šumi – veli Vitold.
Ogrlica od kandži orla
Vitold Košir autor je monografije »Sokolarstvo i ptice grabljivice – Likovni prikaz u Hrvatskoj«. – Činilo mi se da su likovna svjedočanstva jednako vrijedna kao i pisana. A u Hrvatskoj postoji jako puno likovnih svjedočanstava, jer su skoro svi koji su projahali kroz Hrvatsku ostavili tragove da su se pticama divili, da su s njima štošta ukrašavali, ali i da su vrlo često sokolarili – pojašnjava Vitold. Pritom nam pokazuje korice knjige na kojima je ono jedinstveno što Hrvatska ima: ogrlica od neandertalaca stara 130 tisuća godina, napravljena od kandži orla! |
Nacionalni ponos
U Jugoslaviji nije bilo sokolarenja, vjerojatno zbog one ‘klasne borbe’ jer se to smatrao ostatkom elitizma.
– A zapravo je to bilo bez veze jer je u nekim drugim socijalističkim zemljama sokolarstvo u to vrijeme bilo njegovano kao tradicija. Slovačka, Češka, njima je to nacionalni ponos i tradicija. I kad su tamo susreti sokolara, na njih dolaze puni autobusi djece, televizije koje to snimaju. Jugoslavenska vrhuška je vjerojatno smatrala da je to relikt nekih plemenitaških igara – priča Vitold.
Ako je tako, onda i ne čudi da nižepotpisanom znanje o pticama grabljivicama i nije išlo dalje od onog kad u filmovima prepunim tajnih agenata »sokol zove jastreba«. Smije se na to Vitold, potvrđuje da ptice grabljivice imaju puno bolji vid od ljudi.
Snimio Josip Mišković
– Sokol spada u ptice visokog leta. Vrhunac sokolarstva, i onaj pravi način lova, je da kad čovjek uđe u teren i kad pas pronađe divljač, da se sokola pusti da postigne visinu i da lovi iz visine poniranjem. Tada postižete spektakularne brzine o kojima se priča, 150, 200, 300 kilometara. Postoje i tzv. ptice niskog leta u koje ubrajamo i kratkokrile jastrebove, ili širokokrile orlove, a iz Amerike se pojavila i ptica koju zovemo Harissov jastreb, čija je posebnost da je jedina vrsta grabljivica na svijetu koja živi u jatima. Dakle, imaju razvijenu socijalnu inteligenciju – kazuje Ito.
S jednim takvim Harissovim jastrebom malo kasnije ćemo i put šume.
Ptice su to idealne za one koji žive u gradu, dok sokolari koji, recimo, žive u ravničarskoj Slavoniji, Mađarskoj, Engleskoj, Škotskoj, mogu loviti i s pticama visokog leta.
– To je onda jedna druga vrsta estetike, ali i promišljanja sokolarstva i mogućnosti leta – reći će Vitold.
Renesansni čovjek
Vitolda Košira mirne se duše dade nazvati renesansnim čovjekom. Svira u Simfonijskom orkestru HRT-a, diplomirani je kipar iza kojeg je niz izložbi, zasvira bas gitaru u dva benda Cry Bebies i The Plagijators te je, dakako, sokolar. – Imao sam sreće, stvarno sam imao sreće. Imao sam prilike studirati, baviti se svim što me je zanimalo i oko sebe imati ljude koji su me podržavali i dan danas me podržavaju. To je velika sreća – reći će Vitold. Nama se i opet čini potrebno spomenuti mamu, jer malo bi koja dala sinu da vrijeme i novac troši na ptice grabljivice. Smije se Vitold onako kako se počeo smijati na glas za jednog sastanka u Ministarstvu kulture na temu sokolarstva. – Počeo sam se smijati, rek’o sam da bih stvarno volio da je moja mama tu. Ona je uvijek govorila: »Daj vježbaj tu violinu, daj kipari, nemoj stalno biti po šumama s tim svojim ptičurinama!«. A od cijele moje životne priče, svog kiparstva i muzike, kulturna baština će ostati to što sam od murije bježao po šumama s pticama u doba Juge – veli Vitold. |
Devet ptica
Znači, to kakvu će pticu sokolar imati uza se ovisi i o tome gdje se rodio i u kakvom okruženju živi. U taj čas, vrag bi ga znao zašto, na pamet nam pade mogućnost da se ptica, nakon što poleti, jednostavno sokolaru ne vrati. Ima li u njega tog straha, pitamo Vitolda?
– Toga je uvijek. Volim sokolarstvo usporediti s vezom s nekom lijepom curom. Ne vrijedi vam ništa ako je stalno doma, a kad ode van, možete se samo nadati da će se vratiti. Pa ako je veza dobra još će biti i sretna da je doma došla – šali se Vitold.
Devet je ptica u Vitolda. Tu je i orao Zlatica, pa Harissov jastreb Špela, tu je Gita i tu je Hlapić koji je samom svojom pojavom tjerao vrane s terase hotela Esplanade.
– Životinje se da izdresirati, ‘slomiti’ na tisuću načina, ali dobro sokolarstvo počiva na povjerenju između ptice grabljivice i čovjeka.To nije lako postići, jer ptice grabljivice su još uvijek divlje životinje, bez obzira što se danas rađaju i kupuju od uzgajivača. Za njih nije normalno sve ono što s njima radimo i što je priprema za sokolarstvo: da vam sjedne na ruku, da je odnesete u auto, da sjedi u transportnoj kutiji dok dođete u prirodu, da zna da će kad dođe doma imati mir, čistu vodu… Sve su to stvari koje za jednu divlju životinju nisu normalne. Može ih se na sve prisiliti, a to je loše, ili da bi sve to bio užitak, može se zadobiti ptičje povjerenje – pojašnjava Vitold.
Marijan Žižanović, predsjednik Hrvatskog sokolarskog saveza / Foto Josip Mišković
To što se sokolarstvo našlo na popisu nematerijalne baštine sugerira i da ga se ozbiljno kani očuvati. No, ne slaže se Vitold s konstatacijom da je ikada bilo pred nestankom.
– Mislim da je takve stvari vrlo teško ‘zatuć’. Dobro se, recimo, zna da je sam Lenjin bio strastveni sokolar i da su ga tek u poznim godinama uspjeli zaustavit’ da ne bježi u prirodu. Veliki frajeri su bili sokolari, Shakespeare recimo – veli Vitold.
Tu negdje je i odgovor na pitanje kakav mora biti dobar sokolar i može li to svatko.
– Može svatko tko ima imalo razumijevanja za psihologiju životinja. A za dobrog sokolara treba imati nekoliko predispozicija. Prva i najvažnija je da ima dovoljno vremena. Znam puno momaka koji su zaposleni u firmama, dolazi doba godine kad mrak rano pada i mogu se sa svojom pticom baviti samo vikendom. Ja imam potpuno ludu sreću da radim na televiziji, u orkestru, što mi daje svaki dan vremena da, ako ništa drugo, uzmem pticu kad idem prošetati psa. Drugo, potrebna vam je minimalna materijalna stabilnost jer da bi se iole ovim mogli baviti treba vam i auto, i ledena škrinja, i kvalitetna hrana. Oni jedu samo meso i nema zafrkancije, jer loša hrana – loša ptica – ističe Vitold.
Dobra kondicija
Ključna je, kaže, kondicija, ptica dakako, pri čemu sokolari misle na odnos njenih tjelesnih mogućnosti i psihičke spreme.
– Da bi ptica bila spremna za let, ona mora biti u dobroj kondiciji. Da bi se rado vratila, ipak mora biti zainteresirana za hranu. Ne smije biti gladna, jer ako je gladna, samo će žicati klopu, a nama to ne treba, već nam treba da dođe u prirodu i da u prirodi uživamo, da nije samo radna životinja – pojašnjava Vitold.
Pa koliko samo vremena na dan ‘gubite’ na ptice? – pitamo.
– Ja ga dobijem – k’o iz topa će, uz smijeh, Vitold.
Sreća je njegova da uza se ima bolju polovicu koja ptice također obožava. U tom kontekstu zanimljiva je i činjenica da je sve više žena koje se u nas bave sokolarstvom.
– I to je sjajno. To je vani potpuno normalno, a kod nas je to bio gotovo ekskluzivno muški sport. No, zadnjih par godina imamo šest dama koje su se pojavile, položile ispite, koje su na našim druženjima. Nema nikakvog razloga da to cure ne rade – ne dvoji Vitold.
Prije nego smo krenuli put obližnje šume da nam Špela pokaže kako to sokol leti, reći će Ito da je sokolarenje njemu čisti gušt. Makar, ima uvijek u njege i mrvu treme, baš kao u glazbenika pred nastup, ili likovnjaka pred izložbu.
– To je stimulativna trema. Mislim da ona izoštri sva osjetila i to je zapravo dobro, jer to znači da je čovjek još uvijek uzbuđen oko toga. Da nije, to više i ne bi imalo smisla. Jer, svaki put je novo i drukčije – veli nam Vitold.
Ništa bez ludosti
Koliko je sokolaru Vitoldu i sokolici Špeli bilo drukčije kad su s nama otišli u obližnju park šumu Kraljevec, vrag bi ga znao, no nama je bilo impresivno gledati i dvojac u akciji, i kako se Gea, te pogotovo Rune, sa Špelom igraju poput najboljih prijatelja. Špela je uostalom i odabrana zato što je najdruželjubivija od Vitoldovih ptica, a elegancija kojom leti naokolo i ne da se baš riječima opisati. Da nas nije potjerala kiša, letjelo bi se još. Ovako ostade nam vremena za kratku kavu s onim koji je kriv za sve, živom sokolarskom legendom Marijanom Žižanovićem. Spominje se on jasno dana kad mu je Ito zakucao na vrata zbog mlade vjetruše. I odmah je, kaže, vidio da je u Vitolda one nužne ludosti za sokolara.
– Ništa bez ludosti, u sportu, umjetnosti, bez toga nema ništa – smije se Žižanović.
Obuka nije dugo trajala, Vitold je već nakon mjesec dana hodanja uz svog mentora lovio sam. Žižanović je dakako sa sokolarenjem počeo znatno ranije, i to tako da je upoznao doktora Kumberu, Čeha koji je prvi u svijetu uzgojio stepskog sokola. Od njega je dobio prvog jastreba.
– Nakon toga sam postao suradnik Akademije znanosti i umjetnosti u bivšoj državi za područje ornitologije, podvrsta ptice grabljivice. Na temelju toga sam uvezao iz Češke sokolove i tako je u stvari počeo razvoj sokolarstva u nas – kazuje Žižanović.
Pričamo o 80-im godinama prošlog stoljeća, kad je sokolarstvo bilo u ilegali. No, čim je stvorena hrvatska država, Žižanović je ostvario kontakt s kabinetom Predsjednika i 1992. godine je dogovoreno da u Zakonu o lovstvu bude regulirano sokolarstvo kao zakonit način lova.
Naglasit će on i da su četiri važna aspekta sokolarstva: lov, uzgoj, zaštita i kulturna baština! I zato, smatra on, sokolari moraju biti obučeni tako da shvate imanentnost europske povijesti sokolarstva.
– Nažalost, to kroz sadašnje propise nije ostvareno i sokolari nemaju taj nivo kakav sam zamišljao. Na tom nivou danas nismo, ali to ne znači da nećemo biti – iskreno će Žižanović.
Odvede nas razgovor i dalje, do povijesti recimo, ili do činjenice da ptice grabljivice i muflone love, a bome i do toga da su sokolovi bili nekad poput valute pa su Dubrovčani onomad dobili sokolove u zamjenu za prvi sat koji je u Bosnu došao. Spominje Žižanović i davno vrijeme kad su se grabljivice prodavale europskim vladarima i kad se točno znalo tko smije s kakvom pticom loviti. Pa je s orlom loviti smio samo car i kralj, s bijelim sokolom također car i kralj, sa sokolom plemstvo, a s jastrebom, doslovno je u zakonima pisalo, fukara. Danas je, srećom, drukčije. Danas su sokolari i kipari i glazbenici, zaljubljenici svih vrsta. I da, Žižanović još uvijek aktivno sokolari, makar mu je preko 70 godina.
