Svjedok masakra Mile Begić ispred velikog grafita na potpornom zidu s kojeg je Čađo skočio među najveće heroje Domovinskog rata / Foto A. RAVLIĆ
Nakon neuspjelih napada četnici izvlače civile kao živi štiti pred transporter. Šest sati je 39 Hrvata uzdignutih ruku hodalo selom dok su horde ubijale sve pred sobom. Nemoćni hrvatski policajci nisu mogli pucati u svoje. Selo je pred padom. Tada Mile Blažević Čađo, pedesetak metara pred svojom kućom, raznosi transporter i sebe, zaustavlja napad i spašava civile
Jeste li čuli za Strugu Bansku? Imate li uopće predodžbu gdje se skriva to mjesto? Znate li tko je Mile Blažević Čađo? Nikad čuli. Pitam prijatelje koji su prošli rat, koji znaju što je rov, koji su gledali kako nestaju prijatelji i suborci… Znate li za Čađu? Čađo? Uh! Čađo, Čađo? Ma, poznato mi je odnekud, reći će prijatelj najbliži odgovoru. A kud bi znao običan puk? I zaista. Zašto ne znamo za Čađu i Strugu Bansku? Zato jer je Struga Banska bitka o kojoj se malo govori. Baš kako kaže ime izložbe MUP-a koji se svake godine prisjeti svojih palih pripadnika. »Struga Banska – bitka o kojoj se malo govori«. Upravo u toj bitci zabilježen je možda i najherojskiji čin Domovinskog rata. Srpanj 1991. Sedam hrvatskih sela u Pounju, stiješnjenih između Dvora i Hrvatske Kostajnice, na meti je četničkih hordi. Oko tisuću i pol Hrvata u Zamlači, Banskoj Strugi, Unčanima, Golubovcu, Divuši, Kozibrodu i Kuljanima gotovo je u bezizlaznoj situaciji. U okruženju. Bojišnica je duga 11 kilometara, a uz domaće stanovništvo položaje brane pripadnici policije iz Zagreba. Dvjestotinjak branitelja je svjesno da njihova misija spada pod »nemoguće«. No, uzmaka nema. Stariji pamte Drugi svjetski rat kada je u Pounju ubijeno 700 Hrvata. Svaki treći muškarac nestao je u (po)ratnom vihoru.
Mile Blažević Čađo / YouToube
Živi štit
Hrvatska sela danima su bezuspješno napadana. Martićevci i četnici kapetana Dragana odlučili su definitivno pregaziti Pounje u operaciji »Žaoka« koja je trebala krenuti 27. srpnja, točno 50 godina od ustanka 1941. godine. No, ipak su odlučili krenuti dan ranije, na blagdan Svete Ane koji se štuje u hrvatskim selima Pounja. Prvi napadi 26. srpnja su odbijeni. Hordama nije pomoglo niti tisuću granata ispaljenih na hrvatske položaje. Tada iz kuća u Zamlači zločinci izvlače Hrvate. Postavljaju 39 civila kao živi štit pred transporter. I napreduju jer branitelji nisu mogli pucati na svoje. Putem su trojicu zarobljenih hrvatskih policajaca pretukli do smrti. U Dvoru su ispred stacionara strijeljali dvojicu ranjenih policajaca. Svjedokinja masakra »Guardianu« je pričala kako dobro zna četničkog kolovođu koji je policajcima rezao grla i vadio im oči.Pitamo jednog od preživjelih policajaca čega se sjeća iz bitke o kojoj se malo zna.
Osjeti se razmak, ali nema problema – Franjo Juranović
– Nemoj. Ne želim. Nemam snage o tome pričati – odlučno odbija svaki razgovor. Ljudi su hodali uzdignutih ruku dok je protuavionski top s transportera rigao vatru po malobrojnim hrvatskim braniteljima. Putem su ubijali i gurali nove civile u živi štit. Ljudi su hodali uzdignutih ruku dok je protuavionski top s transportera rigao vatru po malobrojnim hrvatskim braniteljima.
– Ušli su u moje dvorište i prijetili da će pobiti ljude koje su vukli pred sobom ako se ne predam. Nije bilo druge, izvukao sam se ispod sijena. Tko me izvukao? Pa ljudi koje sam znao. Pa tko mene nije znao u Dvoru? Bio sam svirač. Svirao sam im po slavama. Šest sati smo hodali uzdignutih ruku ispred transportera. Gledao sam kako ubijaju trojicu zarobljenih policajaca. Rekli su im da bježe prema Uni, a kad su odmakli, sasjekli su ih rafalima. I kažu nam mrtvi-hladni: »Vidite da ustaše bježe«. Rekli su nam da će osvojiti selo i da će sve nas iz živog štita pobiti na platou na Uni na kraju sela – priča svjedok masakra Mile Begić.
– I žena mi je bila u živom štitu – priča Begić smirenim glasom kao da prepričava TV sapunicu.– A eto, sve je što će reći istim smirenim tonom Begićeva supruga.
Pounje je teško stradalo i u vihoru Drugog svjetskog rata. Neusporedivo više Hrvata je stradalo poslije rata. U Kozibrodu, primjerice, u ratu je poginulo deset ljudi, poslije rata 17. U Kuljanima u ratu devetero Hrvata, na Križnom putu 23. U Strugi Banskoj u ratu je izgubilo život 11 seljana, poslije rata čak 47. Nevjerojatnu priču nudi zamjenik načelnika Juranović.– Moj otac se osam godina poslije rata skrivao u zemunici. Nekoliko puta su ga tražili. Osam godina nije vidio svjetla. Znala je samo obitelj. Zanimljiv je put mog oca. Bio je u kraljevoj gardi, čak je bio u pratnji kralja Petra do Nikšića, odakle je kralj odletio u London. Došao je kući pješice. Nije ni došao kući, čekao ga je poziv u domobranstvo. Pred kraj rata pokupile su ga ustaše. Prošao je križni put, pobjegao je iz Bjelovara kući i skrivao se godinama – priča Juranović.
Kolona smrti se vukla prema centru Struge Banske. Nekih pedesetak metara od svog doma pričuvni policajac Mile Blažević Čađo držao je položaj s policajcem iz Zagreba Željkom Filipovićem. Kad je shvatio da će Banska Struga pasti, opasao se eksplozivom, skočio je na transporter i povikao ljudima iz živog štita: »Lezite.« Eksplozija je raznijela transporter i Čađu. Poginuo je i policajac Filipović te dvoje civila. Ranjeno je 11 civila i četvero policajaca iz živog štita. Poginula su petorica zločinaca. Dvadeset ih je ranjeno. Srpski teroristi su se razbježali, povukli prema Dvoru. Napad je zaustavljen.
Izgubljeni glas
– Svojim rukama sam skupljao dijelove tijela poginulih. Nastalo je zatišje. Stigla je tenkovska jedinica JNA koja je napravila tampon zonu. I zaštitila nas. Moram reći. Potpukovnik Novica Simić je bio korektan. Da nije bilo njega, cijelo Pounje bi pobili. Nije dao. Drugo jutro smo čak išli uz pratnju JNA nahraniti stoku. Ostali smo u selu još tri dana. Kad smo napustili selo, sve su zapalili. U Zamlači i Strugi Banskoj ostao je čitav tek jedan kokošinjac. Zvali su me da svjedočim u Haagu. Izgubio sam oko i nisam mogao u avion, došli su ovdje i ispitivali me o zločinu u Strugi Banskoj. Dva dana po šest sati. Ne znam što je poslije bilo, je li protiv nekog podignuta optužnica – priča Mile Begić.
Bitka za Strugu Bansku ima i neke neispričane priče. Hrvatski specijalac koji je prošao sva ratišta, tog je dana bio u tajnoj misiji. S druge strane rijeke Une. U BiH. Među neprijateljima.– Svega je bilo te 1991. godine. Jedan od zagrebačkih policajaca, znam ga iz Đorđićeve, jedan od onih iz bivšeg režima, prešao je na njihovu stranu. Odnio motorolu i kodove. Vidio sam svojim očima kako dolaze po njega dvojica iz Banja Luke, iz SDB-a – prisjeća se hrvatski specijalac.
Srpske snage nastavile su prema Kostajnici. Antun Mlađenović branio je položaje u obližnjem Golubovcu.– Napadali su sa svih strana, treći dan morali smo se povući. Nismo imali oružja, prejaki su bili. Dobili smo po 150 metaka, a oni su nasrnuli tenkovima i bacačima. Tko je ostao, izgubio je glavu – priča Antun.
Čađina kći Katarina sjeća se najtežeg dana u životu. Tada je imala 14 godina. Točno koliko danas ima njen sin. – Sakrili smo se kod strica u podrumu. Dvije kuće od naše. Nismo znali što se vani događa. Kad je sve prošlo, svi izlaze, tate nema, nisu nam ni dali ići do mjesta gdje je poginuo. Nakon tri dana formirala se kolona i napustili smo Strugu Bansku – priča Katarina koja se nakon Oluje vratila u svoje selo.
Prisjećanje na srpanj 1995. godine u Strugi Banskoj
– Od 2009. godine živim u Zagrebu. Tatin lik je uvijek preda mnom, ali tatin glas mi je nekako nestao. Ne sjećam – priča kći heroja Čađe. Danas na herojstvo u Strugi Banskoj i dvorskom Pounju podsjeća veliki grafit na potpornom zidu s kojeg je Čađo skočio među najveće heroje Domovinskog rata. Na spomeniku stoje imena heroja. Mile Blažević, Mile Pušić, Davor Vukas, Branko Vuk, Ivica Perić, Žarko Gundić, Željko Filipović, Mladen Halapa, Zoran Šaronja, Goran Fadljević, Marijan Parlov, Drago Matijević i Šefik Pezerović, prvi Bošnjak koji je dao život za domovinu. Na Čađu podsjeća i policijski ophodni brod u zadarskoj policiji koji nosi ime Mile Blaževića Čađe.
Slijepo crijevo
Pounje je predivan kraj. Iako samo pola sata do autoceste, sat vremena do Zagreba, nekako u slijepom crijevu. Nezasluženo. Na pragu civilizacije priroda koja očarava. Una fascinira. Pomislimo što bi Austrijanci učinili od ovakve ljepote. Kako se živi danas u Pounju, pitamo zamjenika načelnika Općine Dvor Franju Juranovića koji je 1991. godine ratovao kao pričuvni policajac u policijskoj postaji u obližnjem Kozibrodu.
Na Čađu podsjeća i policijski ophodni brod u zadarskoj policiji koji nosi njegovo ime
– Malo je mladih. Odlaze jer nema posla. Nešto radnih mjesta ima u šumariji, u HEP-u, u ustanovama, u tvornici sanitarija u Divuši radi pedesetak ljudi. Imamo dvije drvoprerađivačke firme. Nešto ljudi radi u Petrinji, nešto u Hrvatskoj Kostajnici. Imamo desetak jačih OPG-ovaca s prometom od 800 tisuća do milijun kuna. Nešto ima turizma, ali sve je to daleko od mogućnosti koje pruža kraj. Jedna-dvije obitelji žive od lovnog turizma. Dođu Slovenci, Talijani, liječnici iz Rijeke. Ima potencijala, ali nije iskorišten – smatra Juranović.Rat je 23 godine daleko. Osjeti se i ne osjeti u međunacionalnim odnosima. – Osjeti se razmak, ali nema problema. Život nosi svoje, zna se za blagdana dogoditi koji ispad kad se ljudi malo opuste – kaže Juranović.
