Kineska tvrtka China Shipbuilding Industry Corporation (CSIC) zadnja je slamka spasa za »3. maj« i Uljanik, ali Vlada će se u jednako velikim problemima naći i ako ta kompanija odluči reći da ulaganju u hrvatska brodogradilišta, jer mora znati da to sigurno neće značiti ulazak Kineza samo u brodograđevnu industriju. To će značiti i njihovo ulaganje u visoku tehnologiju i u istraživanje i razvoj, odnosno dolazak kineske tehnologije u sve proizvode koji će nastajati u Uljaniku, a to je u ovom trenutku u zapadnom svijetu, pa onda i Europskoj uniji, prvenstveno političko pitanje.

Tako rasplet događaja oko mogućeg ulaganja CSIC-a u Uljanik tumači jedan naš sugovornik koji je sudjelovao na većini razgovora što su ih ovih dana predstavnici kineske kompanije vodili s predstavnicima hrvatske vlasti, ali i menadžmentom u Uljaniku i »3. maju«. Kinezi su, podsjeća on, došli na poticaj kineskog premijera Li Kequianga i prvo su »odradili« sastanak s premijerom Andrejem Plenkovićem u Banskim dvorima. U siječnju CSIC nije bio zainteresiran ni za Uljanik ni za »3. maj«, pa je više nego jasno da će, kao i nenadani interes, i odluka o ulaganju biti politička.

Odluka na premijerima 

– Njihov je premijer sugerirao da ta kompanija, koja je u državnom vlasništvu, istraži ima li smisla ulagati u hrvatsku brodogradnju, te će, nakon što stručnjaci daju svoje mišljenje o onome što su vidjeli u Hrvatskoj, imati presudan utjecaj i na to hoće li se u Hrvatsku ulagati. A onda odluku o tome je li prihvatljivo ono što nude i traže Kinezi neće donijeti ni Uljanik, ni »3. maj«, nego hrvatska Vlada, hrvatski premijer. Dakle, i jedno i drugo je politička odluka i Kinezi će je donijeti ako procijene da im je ulazak u Uljanik dobra prilika za jači prodor na hrvatsko, a time i europsko tržište. Hrvatski će premijer također morati razmišljati o tome da odluka da CSIC preuzme Uljanik nije samo ulaganje te kompanije u domaću brodogradnju, nego je i politička poruka našim zapadnim saveznicima, pojašnjava naš sugovornik. Kaže da u tom raspletu koji bi mogao biti nezgodan za Vladu svakako ima neke pravde, jer je Vlada uporno više od godinu dana bježala od donošenja odluka vezanih za Uljanik, od bilo kakve inicijative da se taj problem riješi čim se pojavio. Drugi naš sugovornik, također sudionik sastanaka, kaže da mu je teško procijeniti koliko koraka unaprijed gledaju predstavnici kineske tvrtke i kakve mogućnosti za svoju kompaniju, ali i svoju državu, vide u ulaganju u Uljanik, ali je siguran da neće doći u Rijeku i Pulu samo da bi uložili novac u gradnju brodova, jer to mogu činiti i u Kini. Kineska delegacija, u kojoj su bili najvažniji ljudi CSIC-a, gledat će, uvjeren je on, puno širu sliku i u tom smislu ih puno više zanima »3. maj«, ali ne zbog onoga što taj škver može, a pulski ne, nego zato što se nalazi u Rijeci, a Kinezi u tom kontekstu razmišljaju o potencijalu riječke luke i prometne infrastrukture koja je s njome povezana.

– Radi se o kompaniji koja tek dio svog poslovanja ima u brodogradnji, možda 20 do 30 posto, a bavi se gradnjom vjetroelektrana, mostova, čeličnih konstrukcija, oprema za marine… Nije zanemarivo da osam posto svojih prihoda ulažu u istraživanje i razvoj, što je puno više nego što ulaže cijela Hrvatska. Na istraživanju i razvoju zapošljavaju desetke tisuća ljudi. Ako se odluče za ulaganje u Hrvatsku, to znači da je moguće da na svakom od tih područja stiže i njihova tehnologija, a nisam siguran kako će na to gledati kineski konkurenti. Ako preuzmu Uljanik, tko ih može spriječiti da se bave, primjerice, proizvodnjom vjetroelektrana, a europski proizvođači, a time i vlade, to neće mirno gledati, procjenjuje i naš drugi sugovornik, dodajući da će takav ulazak kineske kompanije zasigurno zanimati i predstavnike SAD-a u Hrvatskoj.

Ostali u čudu

Na pitanje jesu li predstavnici kineske tvrtke spominjali te druge proizvodne grane o kojima je nakon sastanak govorio i ministar gospodarstva Darko Horvat, naši sugovornici ističu da se spominjalo sve ono čime se i sami bave, posebice solarni paneli, vjetroelektrane, čelične konstrukcije, te da su se čudili kako je moguće da domaća brodogradilišta već sama nisu nekom drugom proizvodnjom, mimo brodova, popunila svoje kapacitete.

– Oni su zamijetili da naša brodogradilišta izgledaju kao brodogradilišta prije 30 godina i da nisu ništa ni pokušali mijenjati, no ipak su bili začuđeni kako je visoka tehnološka razina brodova koju su zaposlenici u našim brodogradilištima spremni projektirati i izgraditi. Uza sve neprilike, zaključili su da naša brodogradilišta ipak imaju kvalitetne proizvode i to bi mogla biti prednost ako se bude odlučivalo koji su te ekonomski razlozi za ulaganje u Uljanik. Ali odluka neće biti samo ekonomska, zaključuje jedan naš sugovornik. Dodaje i kako to najbolje govori o tome da Hrvatska dok je imala mogućnost državnih ulaganja u brodogradilišta, nimalo nije unaprijedila ta poduzeća, nego je tek davala novac da ona ostanu na životu.

Iako je ministar gospodarstva Darko Horvat neki dan u intervjuu za Media servis rekao da s Kinezima nije bilo razgovora o bilo kakvom nekretninskom biznisu, niti o turističkim aspektima jedne i druge lokacije, naši su sugovornici dojma da ni CSIC možda ne bi nastavio industrijsku proizvodnju na obje lokacije, odnosno da ih škver u Puli toliko ne zanima, a prema njegovim procjenama ne bi bježali od toga da se tamo razvija turizam, ako nema druge opcije.

No, ako se doista Kinezi odluče za ulaganje u Uljanik, naši sugovornici ističu da je teško procijeniti što će ta investicija doista značiti i koliko će se ona daleko odmaknuti od brodogradnje i čime bi se sve ubuduće mogli baviti riječki i pulski škver, a jedan od njih dodaje da ih nitko nakon toga ne bi mogao spriječiti da kroz Uljanik ulažu u druge kompanije, osnivaju nove kompanije i počnu se baviti i drugim djelatnostima, ako procijene da u tome imaju interesa. Vlada će, napominju oni, morati razmišljati o svemu kad i ako uopće dobije ponudu za ulaganje u Uljanik, a onda joj donošenje odluke neće biti nimalo lagano.

Dvostruki kriteriji

U Vladi su zasad zakopčani po tom pitanju i osim početnih izjava premijera Plenkovića i istupa ministra Horvata, malo tko od ministara želi komentirati sadašnju situaciju s Uljanikom, a službeno to ne želi učiniti nitko.

– Naravno da smo svjesni da kineska kompanija neće doći u Hrvatsku samo graditi brodove, ako ih jeftinije može napraviti u Kini. Jasno je da je njihovu odluku da ipak razmotre ulaganje u Hrvatsku potaknula politička vlast, jer bi se inače javili i u siječnju. Oni će odluku donijeti ako bude u interesu njihove tvrtke, ali i države. Ali mi sigurno nećemo pristati na neke ustupke koji bi bili protivni zakonu ili pravilima koja vrijede u EU, ali nećemo odbiti suradnju s Kinezima samo zato što se to možda nekome neće svidjeti, tvrdi nam jedan član Vlade. Priznaje naravno da će, ako do toga dođe i ako se dogodi kinesko ulaganje u hrvatsku industriju to zanimati pojedine članice Unije, a vrlo moguće i SAD.

Iako je naš sugovornik iz Vlade prilično skeptičan kad je u pitanju dogovor oko posla, uvjeren je da Kinezi ako i imaju planove za širenje u nekim drugim poslovima, neće otvoreno tražiti nikakve ustupke od Vlade, a siguran je da im ih vlada ne bi ni dala.

– Čudno je to kad velike europske zemlje nečije investicije ili poslovanje s nekom državom proglase nepoželjnim, onda se to odnosi samo na male države, a oni sami posluju s njima,. Tako je godinama bilo s Rusijom, a tako je čini se i s Kinom. No, takvi poslovi sa sobom, zbog činjenice da smo mi članica EU-a i NATO-a, nose određene zamke i o njima treba voditi računa. Uostalom Kina je još uvijek komunistička zemlja, ali nikome na Zapadu dok im je to donosilo korist to nije smetalo, kaže nam jedan ministar. Dodaje da odluka koja se tiče Uljanika i za koju nema još puno vremena neće biti nimalo laka, jer bi ponuda CSIC-a značila razmišljanje o posljedicama koje se ne bi ticale samo riječkog i pulskog škvera, a izostanak te ponude sasvim je sigurno stečaj.

– Vjerojatno je premijer o svemu tome razmišljao kad je s kineskim kolegom razgovarao o Uljaniku, jer je to već tada ušlo u sferu politike, pa se nadam da već sada zna na što Hrvatska može pristati, a na što ne, zaključuje jedan član Vlade.