Možemo, zadovoljni, konstatirati kako je već dulji niz godina rast kvalitete hrvatske gastronomske scene nezaustavljivi. Jednako tako, zadovoljni možemo biti i s činjenicom da je došlo do silne afirmacije izvorne, autohtone gastronomije koja je, s punim povjerenjem u tradiciju ali i uz pomoć moderne, tehnološki osuvremenjene reinterpretacije, osvojila i najistančanija nepca globalnih gastro nomada.

Sve smo bliže, u Istri i Liburniji posebno, a zahvaljujući tim regijama koje su lideri vrhunske gastronomije na zasadama tradicije, sve više i na području Dalmacije, Plešivice, Zagreba, Međimurja ili Slavonije zasluženo dobiti atribut države u kojoj se istinski uživa u autohtonoj gastronomiji.

U domaćoj hrani i jednakim takvim vinima dakako. Ali, poštenja radi, upravo u ovakvim trenucima kad se Hrvatska sve više obasipa Michelinovim zvjezdicama, treba zastati, zaviriti u prošlost, pa i ne tako daleku, i reći – hvala rijetkima, istinski hrabrim restoraterima koji su takav stav imali i u godinama kad je domaća kuhinja pred naletima globalne konfekcije bila prognana na margine, u rijetke konobe koje su joj rekle – non passaran.

Onda kada je domaće bio “seljačko”, “bezvezno”, “banalno”, kad nije bilo dovoljno “nobl” kao jela koja su došla s velikim naletima turista, tamo prije pedeset i nešto više godina. Srećom, bilo je i tada ljudi koji su u svojim gostionicama, konobama ili “krčmama” kako ih je u jednom periodu sedamdesetih godina prošlog stoljeća nezgrapno definirala ondašnja birokratska nomenklatura, koji se nisu dali. Koji su tvrdoglavo i ponosno ustrajali nuditi ono na čemu su i sami othranjeni.

Otišla je na žalost jedna od tih veličina, otišao je vrhunski, fantastični ugostitelj Kaludio Marinac, vlasnik konobe Most koja od 1913. godine neprekidno radi u podnožju Buzeta, na samoj obali Mirne, najduže istarske rijeke.

Otišao je čovjek koji se nije dao, koji nikad nije dozvolio da u njegovu kuhinju i na stolove Mosta dođe išta, a da on osobno ne zna gdje je raslo ili se uzgajalo. Svaki pršut koji je narezao gostima, znao je od prve faze njegove pretvorbe u istinsku deliciju.

Kod Kaludija se uvijek nudio jedino i isključivo – istarski pršut. I to ne onaj koji je to postao samo zahvaljujući obradi. O ne, pršuti koje je on nudio bili su i uzgojeni u Istri. Othranjeni tako što im se – kuhalo. Ne šopani “kemijom” kao bi brže rasli. Ista je priča bila i s tjesteninama koje su uvijek sami mijesili od domaćeg brašna, a sezonske namirnice, poput šparuga, nudile su se isključivo kad im je od polja ili šume do stola trebalo svega nekoliko sati.

Klaudio je k tome izgledao i u pristupu stolu se ponašao kao istinski gospodin. Kad bi vam prilazio kako bi preuzeo narudžbu, imali ste osjećaj kao da se prema vama kreće filmski glumac, kao da vam prilazi neko poznato lice iz rimske Cinecitte.

Mada, i ne treba se čuditi tolikoj ljubavi koju je unosio u posao, jer Most je za njega i njegovu obitelj, prije i poslije njega, bila obiteljska tradicija. Marinčevi su je naime Most preuzeli 1933. godine, a imaju ga i dan danas. Most njima nje bio “biznis”, on je njima bio život. I naprosto je nevjerojatno koliko je ta gostionica bila istinskim stjecištem svih slojeva društva. U noj su jeli, pili pa i kartali svi – od “enkave” radnika do predsjednika država.

I prema svima je Klaudio imao potpuno jednaki odnos. Ponašao se baš onako kako to rade gospoda, istinski virtuozi svog posla. Od devedeset godina koliko je njegova obitelj u posjedu Mosta, on je sam u njemu odradio… ma skoro njih sedamdeset.

Da, Hrvatska, Istra i Kvarner posebno, polako postaju jednim od najznačajnijih gastronomskih regija Europe. Kvarner će to 2026. godine i službeno postati. Ali, da nije bilo Klaudia Marinca i jako, jako malog broja njemu sličnih koji nikad nisu posustali i predali se “belosvjetskoj” konfekciji, pitanje je bi li se imalo od koga preuzeti luč, preuzeti plamen izvornosti, vratiti se iskonu.

Upravo stoga kad govorimo o Klaudiu Marincu koji nas je napustio 15. dana veljače 2024. godine, sjetimo se gdje su nam temelji i kažimo mu – hvala. Hvala što je ponosno volio svoje, pa i onda kad su domaći pršut, fuži ili maneštra od bobići bili – “profana”, “seljačka” hrana. Sva sreća da je istinski gospodin, pravi vitez istarske gastronomije i ugostiteljstva bio toliko tvrdoglavo pun samopouzdanja, da je volio svoje i da je naprosto – znao što radi. I onda kad to nije bilo “u modi”. On i njegovi prethodnici, sve tamo od istinski daleke 1933. godine.

Obitelji iskrena sućut i dovoljno hrabrosti da nastavi putem koji je trasirao njihov suprug, otac, svekar i nono.