Fatalna strast za životom. Oduvijek. Bez popuštanja, bez prebacivanja u nižu brzinu, bez razmišljanja o posljedicama. Kad biste u nekakav kompjuterski sustav ubacili seriju podataka kako biste dobili odgovor o idealnom fotoreporteru, izašla bi vam sasvim sigurno fotografija Denisa Lovrovića.

Čak i u fizičkom smislu, sa svim onim njegovim predimenzioniranim brkovima i bafima. Stasit, jak, pomalo i razbacan, jer čemu život ako u njemu nije i poneka pivica, odjećom i opremom uvijek spreman za akciju, za fotografiranje požara, sudara ili nekog svečanog bala purgerskih obrtnika.

Fatalna strast za životom jer znao je Denis nakon ekstremno komplicirane operacije srca prije mnogo godina kako bi morao živjeti pod ručnom.

Ali – čemu onda život?! Znao je i to da je teško održati idealni balans zdravlja ako radiš 24/7/365/…. i tako više od trideset godina.

Znao je sve to Denis jer bio je inteligentan, kritičan i nadasve prisutan, ali znao je i to da se takav život i ne može životom zvati. I da to onda nikako nije on.

Čovjek prepun strasti

Pa i nije moglo biti drugačije jer Denis je, od kako je prvi put zaplakao 4. siječnja 1971. godine, znao da će biti čovjek koji prepun strasti stoji iza objektiva fotoaparata.

Čak i fizički – bio je sastavljen od fotoreporterskih gena. Pa je stoga i logično da je, tek punoljetan, svoj prvi profesionalni put pronašao u Novom listu.

Bio je dio jedne fantastične generacije fotića “iste pameti”. Došli su poput nekog kreativnog tsunamija i on, i Kalčić, Fligić, Frokić, nešto kasnije Gracin i Drechsler kao i Nevija Rabar koja ih je u laboratoriju strpljivo čekala kako bi razvila sve što su tog dana polovili na terenu.

Snimao je Lovrović sve, ali najviše je volio što je moguće dinamičnije događaje. Često se kod njega nije znalo je li na zadatku ili je i sam dio događanja.

Pa je tako 1994. u finalu kupa na Kantridi i sam, iako akreditiran i na zadatku, od policije dobio batine. Uvijek na strani slabijih, htio je fotkati ali i zaštiti skupinu navijača, tako da je i sam postao žrtvom. Nije se dao!

Pokrenuo je parnicu, za koju su mu svi govorili kako je besmislena jer “interventna” u kritičnim situacijama ima skoro neograničena prava, i na kraju ju dobio.

Što s novcem? Sve za ekipu. Bio je silno povezan i s Bekimom Sejranovićem, tih ranih i ratnih devedesetih također dijelom novolistovske ekipe, jer dijelili su istu – fatalnu strast za životom.

Serija sjajnih fotografija

Postao je Denis početkom tisućljeća dio zagrebačke novolistovske fotoreporterske ekipe gdje nastaje i sjajna serija njegovih fotografija s rock koncerata. Iako mu je dakako Let3 bio utkan u svaku poru strasti, jako su mu bliski bili i Pipsi.

I da, i kad je riječ o glazbi, naglašeno nabijenoj energijom, nije se znalo je li on na stageu zbog toga što ih fotografira ili je i sam tu kako bi u podlozi svega proizvodio neke osebujne zvukove.

Izložbe? Grupne da, kad bi netko od kolega krenuo u skupljanje i okupljanje fotografija pojedine tematike, primjerice Denisovih ranih ratnih radova, onda kad je JNA odlazila iz Rijeke, ali da bi on sam krenuo u neko okupljanje, kronološko ili tematsko, svoje goleme građe i ostavštine – nije mu padalo na pamet.

A bilo je, bilo je toga za ne jednu nego deset dobrih samostalnih izložbi. O ratu i miru. O stageu i stadionu. O političarima i analitičarima. O ljudima i neljudima.

Ali čemu kad smo mi tu samo kako bismo reagirali u trenu, “okinuli” i fotografijom zaustavili vrijeme. U nekom bitnom ili nama privlačnom momentu.

Lijepa sjećanja

Mi smo dio procesa, dio ulice, akcije i reakcije. Izložbe i monografije su za umjetnike. A fotoreporter nije umjetnik, on je naprosto čovjek s fotoaparatom u datom prostoru i vremenu.

Da, tako je Denis Lovrović prosuđivao svoj posao, svoj život i svoj put koji određeno, u njegovom slučaju prekratko, vrijeme traje na ovim našim prostorima.

Je, grlio nas je Veljko Vičević u ljeto 1992. godine jer smo mu u ratnoj Lici uspjeli obići i uzeti izjave i fotografirati sve kandidate koji su u kolovozu izlazili na parlamentarne izbore.

Nije to dakako bio ni malo lagan posao, ali znao je da nas dvojica baš i ne gledamo na život kao sustav u kojem bilo što može biti nepremostivo.

Grlio nas je nasmijani Veljko, ali Denis je bio nekako mrk. Nije mi, čitavog života, oprostio što sam jednom od kandidata koji je tada vodio pivovaru u Otočcu odbio dati ključ naše “četvorke”. Kako bi nam u bunker stavio kašetu “Ličkog bisera”.

Žega, a ja odbijam hladnu pivu! Koliko ga je god moja žeđ kasnije molila, nije mi htio stati do Rijeke. Nije mi nikad ni oprostio taj “izdajnički čin”. Bit će prilike. A sad kreni s Bekimom opet u akciju. Relativiziranja života i njegove fatalnosti.

Obitelji sućut i lijepa sjećanja. Kad je Denis u pitanju drugo i nije moguće.