Bivši ministar branitelja Predrag Matić Fred s dužnosti je ispraćen kao najveći izdajnik Hrvatske. U drugoj polovini njegova manadata, Matiću je upućeno toliko uvreda kao niti jednom njegovom prethodniku. Vukovarskom branitelju osporavali su da je uopće sudjelovao u ratu, poručivali su mu da ide u Srbiju, nazivali ga Milanovićevom pudlicom. Nakon svega, Predrag Matić Fred bio je gost u vikendici kod vođe prosvjeda Josipa Klemma, koji mu kaže: »Ti si moj prijatelj«. O ovoj farsi, o ministarstvu branitelja, o lažnim braniteljima i invalidima Predrag Matić Fred danas otvoreno govori za naš list. Njegova ispovijest o naravi hrvatske politike govori više nego stotinu saborskih sjednica. Za početak, kratko se osvrnuo na primopredaju dužnosti u Ministarstvu branitelja. Slična primopredaja, naime, nije viđena u hrvatskoj demokratskoj praksi. 

Telefonske intervencije

Iz zgrade ste ispraćeni kao izdajnik, iako vam nitko ne može poreći da ste vukovarski branitelj. Čini se da više uopće nije bitno jeste li branitelj ili niste.

– Za njih nije bitno.

Nakon što ste proglašeni izdajnikom, svejedno ste završili na zabavi s Klemmom i drugim vođama šatorskog prosvjeda.

– Da, bili su na toj zabavi svi osim Đure Glogoškog. Popodne sam bio kod kuće s malim, nešto sam mu pomagao oko škole, kad mi je zazvonio telefon. Bio je to Klemm. Po glasu sam čuo da je malo veseliji. Kaže, ‘ajde dođi, tu smo se svi skupili. Da se nisam odazvao oni bi to protumačili kao da se nečeg bojim, a ja sam već milijun puta pokazao da se ne bojim. Rekao sam: OK, doći ću. Odnos je bio vrlo korektan, čak iznimno korektan. Od prvog dana mi govore: Fred, protiv tebe nemamo ništa. Na koncu su se svi slikali sa mnom. Oni su najnesretniji jer sam na njihovom mravljem putu prema Milanoviću i Vladi bio baš ja. Voljeli bi da je bio netko drugi. Jedna od njihovih priča, kada me pokušavaju omalovažiti – a to su mi javili roditelji koji gledaju Vinkovačku televiziju – ovakva je tvrdnja: jeste, Fred je uništavao te tenkove, ali nije tu bilo žara. To je nevjerojatno.

Što vam je Klemm rekao kad ste došli na njegovu zabavu?

– Ništa. Rekao je: ti si moj frend, mi smo oduvijek bili prijatelji. Bilo što da ti treba u životu – ja sam tu, slobodno se javi. Ja vjerujem da on tako i misli.

Pa to je farsa! Što su onda ovi ljudi koji za vama viču: izdajniče, idi u Srbiju! Pijuni?

– Da, to je farsa, a oni su još gore od pijuna. Zadnji put mi se u lice unosio čovjek za čiju sam suprugu zvao iz Ureda predsjednika u Konzum, da ne bi dobila otkaz. U normalnim okolnostima to jest nenormalno, ali u tim braniteljskim okolnostima to je OK. Ono zbog čega je smijenjena Mirela Holly, intervencija telefonom i slično, to se u politici događa svaki dan. Ja se hvalim time da sam interveniranje u mom ministarstvu umanjio za više od 90 posto. Oni su bili naviknuti da jednostavno nazovu i da netko drugi rješava probleme. Dok nisam došao u ministarstvo, ono je počivalo na takvim intervencijama i preporukama.

U niz navrata rekli ste da vam se zgadilo mjesto ministra branitelja, ali svejedno ste ušli u SDP i nastavljate se baviti politikom.

– Rekao sam da mi se zgadio ovaj resor pa nisam ušao niti u Odbor za branitelje. Jedino svojoj pomoćnici Nevenki Benić priznajem da o braniteljima zna više od mene. Ona iz rukava sipa sve zakone. Ja osjećam braniteljsku problematiku, ali neću biti u tom odboru, jer me to više ne zanima. 

Što očekujete od politike? Pa politika je prljava u svim svojim segmentima.

– U svakom trenutku mogu ustati i reći – hvala, doviđenja, ali mislim da će sad biti puno neopterećenije.

Vjerovao mi do kraja

Zašto ste stali iza Milanovića? Njemu se za protekle četiri godine na vlasti puno toga može prigovoriti. Mislite li da u SDP-u nema boljeg čovjeka za predsjednika stranke od njega?

– Nakon što je krenula hajka, samo je Zoran Milanović bio iza mene. Svega nekoliko kolega u Vladi potapšalo me po ramenu i dalo nekakvu potporu. Malo razočarenje mi je Ante Kotromanović, koji mi jest rekao da stoji iza mene, ali to je trebalo reći negdje javno. Na svaki napad na njega ja bih uvijek istupio i rekao da je to i napad na mene. Neka on to ne shvati pogrešno, ali u takvim situacijama se treba i javno izložiti. Milanović je četiri godine snažno stajao iza mene i nikad me nije nazvao da bi mi rekao da nešto napravim ovako ili onako, iako neki od prosvjednika koji su mi skloniji, kad me žele abolirati, kažu: ne bi to Fred napravio, to je njemu rekao Milanović. Milanovića danas podržavam zbog toga što mi je vjerovao do kraja.

Kad ste dolazili na mjesto ministra smanjili ste postotak PTSP-a. Je li vam žao što ste uopće išli da vam se dijagnosticira posttraumatski stresni poremećaj?

– Htio sam pokazati da puno ljudi glumi PTSP. Okidač je bio kad je došla jedna liječnica. Imao sam 50-postotnu invalidnost na temelju logora i na temelju ozljede vilice koju malo kad spominjem. Ta liječnica o kojoj govorim pitala je kada će dobiti stan, a ja sam joj rekao da stanove dobivaju samo ratni vojni invalidi. Ona kaže: da, ja sam ta. Pitam je da mi pokaže okolnosti stradavanja, a ona mi pokaže da joj je krajem lipnja ’96. godine – kad rata više nije bilo – na južnom bojištu, što znači negdje u Hercegovini, pala kutija s lijekovima na glavu. Zgrabim taj list i odem kod pokojnog ministra Njavre. Kažem mu: doktore, pa ona ima invalidnost istu kao ja, a ja sam prošao kroz tri logora u devet mjeseci. On kaže: znaš, doktori su takvi, oni to riješe. Kažem mu: dobro, sad ćete vidjeti kako se postaje invalid. Odem na komisiju iz inata, kažem da mi se znoje dlanovi, suše usta, da nikad ne spavam, da sanjam kako me kolju četnici. Oni kažu: 80 posto. Invalidnost sam smanjio u ljeto 2011. godine, nekoliko mjeseci prije izbora, kad nisam znao da ću postati ministar.  

Desna struja

Vaš nasljednik Mijo Crnoja imao je opću nesposobnost za rad, koju je ukinuo prije nego će doći na mjesto ministra. Koliko vas ima s invaliditetom i općim nesposobnostima, koje možete smanjiti i ukinuti kad god hoćete?

– Svake dvije godine hrvatski branitelj, ratni vojni invalid, može ići na komisiju vezano uz promjenu stanja. Kad sam ja išao smanjivati invalidnost, jedan doktor je ostavio izdvojeno mišljenje. Rekao je da će vrlo rado odobriti ako se prijavljujem da povećavam invalidnost, ali da mi ne može odobriti smanjenje. Pogledao sam definiciju, koja kaže da se branitelj može javiti svake dvije godine zbog promjene zdravstvenog stanja, što se ne odnosi samo na povećanje, nego i na smanjenje invalidnosti. Na koncu su dvojica od trojice liječnika pristali da mi se invalidnost smanji.

I prije nego ste sjeli na mjesto ministra branitelja, upozoravali ste na veliki broj ljudi koji su nezasluženo dobili invalidnost. Bili ste četiri godine ministar, imali uvid u svu dokumentaciju. Ostajete li pri svojim tvrdnjama?

– Da, ostajem. Jadranka Kosor je kao krajnji rok za prijavu PTSP-a odredila Božić 2004. godine. Tad se, u roku od tri mjeseca, prijavilo 29 tisuća ljudi. Do tada je bilo 40 tisuća ljudi. Među prijavljenima je bilo puno policajaca, koji su rekli: nemojte me ni zvati na komisiju, jer bitno je samo da sam prijavljen. Kad dobije dijagnozu PTSP-a, naime, on više ne može biti ovlašteno lice. Ništa braniteljima nisam učinio nažao, a mene 15 mjeseci čuva interventna policija. Zamislite što bi bilo da sam počeo ukidati te stvari. Za rješavanje tog problema morali bi imati politički koncenzus. Da sam, kao Tarzan, idem na 30 tisuća ljudi – to ne ide. Ja i danas dobivam prijetnje, iako sam policijsku zaštitu otkazao. Ovdje moram reći da neugodnih situacija na ulici nisam imao, da sam dobivao puno podrške od branitelja, ali nitko od njih to nije smio javno reći, jer su se bojali kolovođa šatorskog prosvjeda.  

Fiktivna rješenja

Nikad kraći ministarski mandat u povijesti demokratske Hrvatske od onog što ga je imao vaš nasljednik. Kako to da vladajuća koalicija nije imala kvalitetnijeg kadra?

– Nametnula se ta desna, najradikalnija struja i njihov strah je da će HVO izgubiti svoja prava, točnije ono što dobivaju od Republike Hrvatske. Moram priznati, moj grijeh je što sam ih štitio u ove četiri godine. Znao sam im reći da će jednog dana u Mostaru uz spomenik Bruceu Leeju stajati i moj spomenik, jer ja koji nemam ni zavičajne ni rođačke veze s Hercegovinom gledao sam kako 6,5 tisuća ljudi prima hrvatske mirovine. To su ljudi koji kao vojnici nikada nisu ratovali na teritoriju Republike Hrvatske. Oni znaju kako stvari stoje pa s radikalnom ekipom pokušavaju zadržati privilegije. Uglavnom, pod šatorom je najmanje HV-a. 

Četiri godine ste bili ministar s punom sviješću da ne možete riješiti probleme kao što su isfabricirani invaliditeti. Dakle, ostaje na snazi javna tajna da imamo tisuće ljudi s isfabriciranim invaliditetima. 

– Da. Ima tu svega. Neke su afere pokrenute, postupci su pokrenuti, ali to ne ide nikako.

Resorno ministarstvo kojim ste upravljali jako je opterećeno tužbama. Možete li danas reći nešto više o tome.

– Mogu. Moje prethodnike Kosoricu i Ivića oženili su za jedanaest milijuna kuna, a mene za – 30 milijuna kuna. Kako? U drugoj polovini devedesetih postignuto je nešto što su zvali džentlmenski dogovor. Ljubo Ćesić Rojs i ekipa dostavili su popise branitelja HVO-a koje treba umiroviti. Oni su umirovljeni, ali su se dogovorili ovako: evo ti mirovina, nema invalidnine i tako je mirovinu dobilo 6,5 tisuća ljudi. Bez invalidnina. Invalidska rješenja su im izdana fiktivno, da forma u mirovinskom bude zadovoljena, ali oni ta rješenja nikad nisu dobili. Onda se našlo par pravnika iz Ministarstva obrane, koji su dali otkaz u ministarstvu. Prije toga su izvukli sve te dokumente, što je teška povreda službene dužnosti. Zatim su zvali ljude i preporučivali tužbe. Tako nas je pokojni Vinko Žuljević Klica oženio za 900 tisuća kuna. Rekorder je neki frajer koji danas živi u Vodicama. Uzeo je 4,3 milijuna kuna. Tako to ide. Pitao sam pravnike kako tome doskočiti, ali nije bilo rješenja. Onda sam se sjetio da za svako traženje čovjek mora imati potvrdu da je hrvatski branitelj. To svatko može izvaditi za minutu, ako je sudjelovao u obrani Hrvatske.

Međutim, ovi to ne mogu, jer nisu ratovali u Hrvatskoj. Tako sam zaustavio daljnje tužbe. Ne znam koliko je tužbi u prometu. Kao kolateralne žrtve ispali su stopostotni invalidi HVO-a. Oni imaju mirovine i invalidnine, ali kad traže auto i novog njegovatelja, ne mogu ga dobiti jer nemaju potvrdu da su hrvatski branitelji. U izmjeni zakona koja je trebala ići lani ja sam izuzeo stopostotne, da ne moraju donijeti potvrdu, ali prošlo je kako je prošlo. Uglavnom, riječ je o ljudima koji primaju mirovine kao da su sudjelovali u ratu u Hrvatskoj, a nisu sudjelovali.  

Za kraj, recite nam kako komentirate radikalizaciju koju imamo u društvu? Može se reći da ste vi njezina prva žrtva.

– Tomislav Karamarko i družina oko njega su kao mala djeca. Tko se igra vatrom – opeći će se. Oni plaše ljude. U ovakvim prilikama ne vidim budućnost za svoje dijete i to me plaši.