Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter zatražila je ocjenu ustavnosti izmjena i dopuna Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, na temelju kojeg je HZZO obvezao dio svojih osiguranika na osobno javljanje svaka tri mjeseca kako ne bi izgubili zdravstveno osiguranje, i predložila privremenu obustavu primjene tih zakonskih odredbi. Nova su pravila, podsjetimo, od ovog tjedna zahvatila više od 200.000 osiguranika HZZO-a.

Individualan pristup

– Ako pretpostavimo da se ovim izmjenama htjelo utvrditi broj osiguranih osoba te spriječiti zlouporabe, isto se moglo učiniti na drugačiji način. Osobni dolazak svakih par mjeseci ne bi trebao biti jedini način provjere životnih okolnosti u 21. stoljeću, a pri uvođenju ove obveze zaboravilo se na dio građana, poput onih kojima je kretanje nemoguće ili otežano, upozorava pravobraniteljica. Ističe pritom da iznimke nisu propisane u zakonu, kao što zakon HZZO ne obvezuje na donošenje rješenja, što je uvjet za ostvarivanje prava građana na žalbu.

Dok su iz Direkcije HZZO-a tumačili da se svakom slučaju pristupa individualno, vodeći računa o zdravstvenim i životnim okolnostima, pravobraniteljica tvrdi da to nije pravi način reguliranja ovako osjetljive problematike.

– Pravobraniteljica podsjeća kako sva zakonska rješenja, radi pravne sigurnosti odnosno prema načelu vladavine prava, trebaju biti unaprijed detaljno osmišljena i jasno propisana te obrazložena, a ne da se naknadno omogućavaju pojedinačne iznimke. Kod osmišljavanja novih zakonskih rješenja uvijek treba imati na umu učinke na pojedine skupine građana, ne zaboravljajući na najranjivije, poručuju iz njezinog Ureda.

Ministarstvo zdravstva je, umjesto obveze periodičnog osobnog dolaska, rješenje moglo tražiti u umrežavanju podataka između različitih tijela i jačanju njihove suradnje, upozorava Šimonović Einwalter. Tako je, primjerice, bilo moguće jačati suradnju HZZO-a s inspekcijskim tijelima i povezati se s evidencijama Ministarstva financija, odnosno Porezne uprave u vezi porezne rezidentnosti i Ministarstva unutarnjih poslova radi kontrole statusa hrvatskih državljana koji borave i rade u inozemstvu, a da pritom nisu regulirali promjenu ili odjavu prebivališta u Hrvatskoj.

– Ovakvo rješenje »prelama se preko leđa« onih osoba koje se ne mogu kretati ili se mogu kretati samo uz tuđu pomoć ili se nalaze na liječenju u nekoj zdravstvenoj ustanovi i zato ne mogu osobno doći. Dodatni problem je ako žive u mjestima koja nemaju javni prijevoz ili on nije dobro organiziran do mjesta u kojem se nalazi najbliži ured HZZO-a. Građani u ovim situacijama bit će u riziku da budu diskriminirani temeljem invaliditeta i zdravstvenog stanja, ali i imovinskog stanja te stavljeni u nejednak položaj pred zakonom, navodi pravobraniteljica.

Pitanje studenata

Nejasno riješenim smatra i pitanje obveznog zdravstvenog osiguranja studenata koji redovito studiraju izvan Hrvatske i EU-a, koje je studentima uskraćeno iako Hrvatska, kako ističe, ima ustavnu obvezu zaštite mladeži, a i za očekivati bi bilo da podržava mlade koji se obrazuju te da ima interes održavati vezu s njima tijekom studija te poticati njihov povratak nakon studija u Hrvatsku.

Poseban problem je, navodi dalje pravobraniteljica, što HZZO neće izdavati rješenja građanima da su odjavljeni iz zdravstvenog osiguranja, osim ako ga sami ne zatraže. No, upitno je koliko će ih imati informaciju o toj mogućnosti, a kako bez rješenja nije moguće niti podnijeti žalbu, to znači da će im u praksi biti onemogućeno pravo na žalbu.

U zahtjevu za ocjenu ustavnosti, pravobraniteljica je Ustavnom sudu predložila da do donošenja konačne odluke donese rješenje kojim će privremeno obustaviti provedbu ovih odredbi. Također je, s obzirom na niz različitih informacija dostupnih u javnosti, predložila da Ustavni sud o biti stvari odluči na temelju javne rasprave na koju će pozvati predstavnike Ministarstva zdravstva kao stručnog nositelja izmjena Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju te HZZO-a kao provedbenog tijela, osobito zato što izmjena i dopuna Zakona nije bio jasno definiran cilj koji se nastoji postići, niti je navedeno jesu li razmatrane i zašto nisu odabrane manje otegotne mjere, kao što je umrežavanje podataka između državnih tijela.