Ravnopravnost žena i muškaraca jedna je od temeljnih vrijednosti Europske unije, sadržanih u Ugovoru iz Rima iz 1957., u kojem je utvrđeno načelo jednake plaće za jednaki rad. Europska unija se odonda bori protiv diskriminacije na temelju spola i Europa je danas, tvrdi se u dokumentima Unije, jedno od najsigurnijih i najpravednijih mjesta za žene u svijetu.

Međutim, i dalje je potrebno boriti se za prava žena i štititi ih. Iako bi položaj žena u Europi trebao biti ravnopravan, osnažen i siguran, za previše žena ta prava i dalje nisu stvarnost. Iz statističkih podataka vidljivo je da su žene u političkom i poslovnom svijetu nedovoljno zastupljene na položajima na kojima se donose odluke te i dalje na razini cijelog EU-a u prosjeku zarađuju 16 posto manje nego muškarci.

Rodno uvjetovano nasilje i uznemiravanje i dalje su vrlo rašireni.

Povodom Dana žena zamolili smo pet sugovornica za izjavu o aktualnim pitanjima u ravnopravnosti spolova i položaju ženu u suvremenom društvu – Biljana Borzan, Nataša Golik Klanac, Višnja Ljubičić, Julijana Matanović i Marija Selak Raspudić odgovorile su na naša pitanja.

Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova: ‘Sustav pokazuje slabosti’

Photo: Borna Filic/PIXSELL

Pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova pitali smo o uvijek aktualnoj temi o kojoj se u posljednje vrijeme puno govori – kako smanjiti seksualno uznemiravanje čije su žrtve žene, što se po tom pitanju čini na zakonskoj razini, postoji li povjerenje u institucije da žene žrtve zlostavljanja mogu prijaviti zlostavljače te kakve pritužbe od žena najviše zaprima u posljednje vrijeme.

– Prošlih godina brojne javne i građanske inicijative skrenule su fokus javnosti na spolno uznemiravanje i seksualno nasilje, mahom prema ženama, poput inicijativa #spasime iz 2019. godine, zatim #pravdazacurice, #nisamtražila i konačno #nisisama. Ove javne inicijative posljedica su brojnih individualnih slučajeva u kojima su nadležne institucije zakazale pružiti adekvatnu zaštitu i podršku žrtvama ili je izostala pravedna osuda i kazna za počinitelje. Naime, u patrijarhalnim društvima kao što je naše, muškarci, a vrlo često i velik broj žena, izabiru biti solidarni s počiniteljima, dok žrtve osuđuju kao lažljive i promiskuitetne. Suosjećanje, solidarnost i zaštita žrtava u takvoj društvenoj konstelaciji skoro u potpunosti izostaje.

Princip kojim se vode počinitelji i oni kojih ih na pozicijama moći štite jest: »danas on, a sutra ja«. Osim toga, posljedica snažne patrijarhalne paradigme kroz koju naše društvo nažalost i dalje gleda na spolno uznemiravanje stav je i nekih političara koji su pokušavali umanjiti značaj problema ističući kako je seksualno uznemiravanje zapravo samo sredstvo za političke obračune. Dok su neki od njih i to na najvišim pozicijama moći uzeli sebi za pravo čak i dijeliti žrtve na one više i manje prihvatljive, na one oko kojih se trebamo zauzeti i na one koje trebamo zanemariti. No, nedopustivo je što ponekad i pravosuđe, a ne samo društvo, podlegne ovakvim stavovima i utjecajima pojedinih muškaraca na poziciji moći pa žrtvama doživljava počinitelje, javno osuđujući stvarne žrtve svojim (ne)postupanjima protiv prijavljenih počinitelja ili blagim kaznama.

Takvu zamjenu teza imali smo upravo u slučaju načelnika Granične policije Grude, gdje je dio lokalne zajednice javno stao uz počinitelja, osuđujući i javno vrijeđajući žrtve, pozivajući na njihovo prokazivanje i linč, a tražeći zaštitu za počinitelja. Slučaj Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) drugi je takav sramotan slučaj gdje se pokazalo da će čak i pravosudni sustav naći načina zaštiti muškarce na poziciji moći bez obzira na broj žrtava i težinu optužbi. Sporazumni raskid ugovora o radu s počiniteljem uznemiravanja i njegova milijunska otpremnina, »šamar« su svim žrtvama i poruka da se ovakva kaznena djela ne isplati prijavljivati. Navedene negativne trendove već godinama pokušavam preokrenuti, kako kroz svoje postupke po pritužbama građana i građanki, od kojih je jedan bio upravo protiv imenovanog načelnika policije, a drugi protiv zamjenika direktora HUP-a, tako i kroz svoje javne istupe i godišnja izvješća. Upravo sada, s navedenim javnim inicijativama i medijskim pritiskom koji se stvara, imamo šansu za promjenom.

Osim povećanog broja pritužbi, i ove godine zabilježen je trend anonimnog prijavljivanja spolnog uznemiravanja. I dalje veliki broj žrtava nema povjerenja u sustav zaštite i učinkovitost progona te u pravednost brze osude počinitelja pa pritužbe podnose anonimno ili ih uopće ne podnose, ili ih u pojedinim slučajevima umjesto njih čak podnose treće osobe, anonimno prijavljujući ovu vrst prijestupa, ali bez informacija o prijaviteljima i žrtvama. Takve anonimne pritužbe značajno ograničavaju postupanje te su istovremeno znak slabosti sustava da zaštiti žrtve i osudi počinitelje, znak inertne prakse i zakonodavnog okvira koji je ustrojen da samo de jure štiti žrtve i proganja počinitelje, a de facto niti štiti žrtve, niti progoni i kažnjava počinitelje.

Da bi se preokrenuli negativni trendovi preporučujem prvo uvesti ovu temu u sve razine obrazovanja kao obveznu temu, zatim redizajnirati zakonodavni okvir kako bi on bio ne samo sveobuhvatan, jednostavan i razumljiv svakome, već i u skladu s međunarodnim standardima suzbijanja ove vrste nasilja. Potrebno je uvesti i redovne edukacije sudaca i sutkinja te državnih odvjetnika i odvjetnica po pitanjima rodno utemeljenog i seksualnog nasilja; i konačno, preporuka je da Republika Hrvatska ratificira Konvenciju br. 190 o sprječavanju nasilja i uznemiravanja u svijetu rada kojom se državama članicama nalaže poduzimanje niza mjera s ciljem prevencije i sprječavanja rodno utemeljenog nasilja i uznemiravanja u području zapošljavanja i rada, ističući da su žrtve tih oblika nasilja najčešće djevojke i žene.

Nataša Golik Klanac, uspješna poduzetnica: Važno je da se svi jednako ostvaruju

SNIMIO: VEDRAN KARUZA

Nataša Golik Klanac doktorirala je u Finskoj industrijski marketing te je vlasnica i direktorica tvrtke as2con – Alveus, koja pruža inženjerske usluge s naglaskom na upotrebu kompozitnih materijala u brodogradnji. Primarno se bavi poslovnim razvojem tvrtke te savjetovanjem u pripremi raznih projekata, pogotovo sufinanciranih iz europskih fondova. O ravnopravnosti spolova u poslovnom svijetu kaže:

– Tradicijski kontakti neformalne prirode, koji meni manje odgovaraju, sigurno postoje i zavaravali bi se da kažemo da ne postoje, no ne bih generalizirala. Ne dijelim svijet na muški i ženski, pogotovo u poslovnom segmentu – najvažnije je da ljudi imaju poštovanja jedni prema drugima, neovisno kojeg smo spola. Osobno nisam svjesno naišla na neke neugodnosti zato što sam žena. Naravno, nekad je teško izaći iz onog što društvo svjesno ili nesvjesno nameće. Svaka žena ima svoje želje za samoostvarenjem, bilo profesionalnim ili osobnim, a sigurno da neke od tih standarda upijamo kroz medije, druženja i školu.

Često postoje konflikti kako balansirati obiteljske uloge, a opet kako se profesionalno ostvariti. Tu je jako važna potpora zajednice u kojoj živite, od partnera, obitelji pa do šireg društva, a moj zaključak je da bi žene trebale biti nježnije prema sebi, jer si često namećemo visoke standarde u svemu. Jer, nerijetko se govori o samostalnosti i neovisnosti, no s druge strane, da bi se čovjek realizirao na svim poljima ne može biti kompletno neovisan, već mora nekad tražiti pomoć.

Zato je važno da društvo bude posloženo kako bi omogućilo svima da se podjednako ostvaruju. Ako su škole tako posložene, i ako tome učimo djecu od početka, to je osnova od koje možemo dalje poći. Važno je i da djeca vide da su im roditelji ostvareni, da doprinose široj društvenoj koristi i da su zadovoljni, kaže Nataša Golik Klanac te dodaje da smatra kako su u Hrvatskoj mlađe generacije sve više izložene internacionalnoj kulturi koja tome stremi.

– Iako, i dalje se, na primjer, ženama često postavlja pitanje kako usklađuju obiteljski i poslovni život, dok muške kolege takva pitanja zaobilaze. Zato bi bilo dobro kad bi se o tome govorilo i tijekom godine, a ne samo pred Dan žena, zaključuje naša sugovornica.

Marija Selak Raspudić, filozofkinja, bioetičarka i saborska zastupnica: Treba razotkriti manipulativne primjene feminizma

foto Davor Kovacevic

Mariju Selak Raspudić, nezavisnu saborsku zastupnicu u klubu zastupnika Mosta, pitali smo za komentar o suvremenom feminizmu

– Današnji feminizam nije puko slovo na papiru, već želi biti aktivno mijenjanje stvarnosti. No, on prolazi i kroz filter nesavršene ljudske prirode, opterećene individualnim vjerovanjima, interesima i predrasudama. Zato je potrebno razotkriti mehanizme manipulativne primjene feminizma u javnom prostoru, a tu se kristaliziraju dva osnovna problema. Prvi je da nemaju sve žene jednaka (ženska) prava. Primjerice, neke su uvijek, a neke nikad žrtve seksizma.

Drugi je da nemaju svi jednako pravo govoriti o ženskim pravima, nego je riječ o privilegiji određenih društvenih skupina koje misle da imaju bogomdanu licencu za dociranje u ime svih žena. Notorni primjer toga je komentar jednog uvaženog kolumnista o ondašnjoj MOST-ovoj Vladi: »U petak smo (za početak) dobili Vladu koja je upravo sramotno muška: u 21. stoljeću imati Vladu sa svega tri ministrice žene civilizacijska je patrijarhalna regresija zbog koje bi premijeru Timu Oreškoviću u Hamiltonu, Kanada i mediji i javnost na živo oderali kožu.« Ono što je taj kolumnist previdio spomenuti je da je prethodna, »lijeva« Vlada imala jednak broj ženskih ministrica kao i Vlada koja ju je naslijedila. Zato je u praksi feminizam manje ono za što se nominalno zalaže – osnaživanje ženskih prava i borba za ravnopravnije društvo, a više atraktivno oružje moći koje služi za diskreditaciju političkih protivnika, skupljanje predizbornih bodova ili svjedočanstvo nekritičke ideološke ostrašćenosti. Suvremeni feminizam muči i nedostatak suvisle lokalne primjene koji ozbiljno narušava njegov javni kredibilitet. Tako na domaćem terenu često slušamo na naš kontekst neprimjenjive i stoga tragikomične sintagme poput »bijeli heteroseksualni muškarac na poziciji moći«. Tu je i prečesta prvoloptaška institucionalna zaštita žena, odnosno sustavno »skakanje« na svaki nepoćudni komentar koji je o političarkama rečen u javnosti.

Ovdje nije riječ o prepoznavanju seksizama, nego o nastavku patronizacije žena koje se tretira kao potkapacitirana bića koja se nisu u stanju samostalno artikulirano obraniti ili replicirati na objedu, nego im je potrebna sustavna zaštita. Suvremeni problem je i naoko progresivna, emancipacijska, politika zagovaranja »uspješnih« poslovnih žena, koje se često, a pogrešno, reklamira instrumentalno – kroz profit koji mogu donijeti kompaniji, što tjera mlade žene preko ruba izdržljivosti. Tako smo, primjerice, imali slučaj direktorice Yahooa koja je javno objavila da će se u roku od dva tjedna nakon poroda vratiti na posao. Na tom tragu od žena se danas očekuje da budu svemoguće »stepfordske« supruge, uvijek dotjerane karijeristice koje istodobno mirišu na svježe pečene kolače, znoj teretane i Chanel No. 5.

Kada govorimo o ženskim pravima uoči »8. marta« vrijedi podsjetiti da su u vrijeme socijalizma prava žena bila samo nominalna te su služila kao pokazna maskota kojom se prikrivao nedemokratski karakter tadašnjeg režima, slično kao što danas nasmijana djeca mašu velikom vođi u Sjevernoj Koreji. Naime, o stanju ljudskih prava najbolje govori činjenica da su žene tada, jednako kao i muškarci, išle u zatvor zbog nepoćudne misli i protivljenja totalitarnom režimu.

Ne zaboravimo i da su, na primjer, u tvornicama odjeće uglavnom radile žene, dok su rukovodeći kadar većinom bili muškarci, naravno s partijskom knjižicom.

Julijana Matanović, spisateljica i književna kritičarka: Razgovor o slici žene u nas samo je umanjeni prikaz društva

Kako je biti spisateljica i književna kritičarka u Hrvatskoj 2021. godine, pitali smo književnicu Julijanu Matanović, kao i o drugim književnim kritičarima, ženskom pismu, ravnopravnosti spolova i HAZU.

– Možda ja, koja je bila najsretnija kad joj je otac govorio »Sine moj«, i nisam najbolji sugovornik na temu »ženskih pitanja«. No, iz tog sam vokativa uvijek iščitavala očevu ljubav, i prema sebi, ali i prema ranim radovima pisca kojeg smo otac i ja, na isti način, voljeli. Razgovor o slici žene u nas samo je umanjeni prikaz cjelokupnog našeg društva.

Prvo, nekim je muškarcima, sada govorim o književnim kritičarima i njihovom pisanju o tekstovima napisanima rukom žene, dopušteno u svojim osvrtima spominjati čak i ženske genitalije, i majke autorica, a drugi zbog sličnih rečenica gube predavačke angažmane, postaju temom okruglih stolova. Kao i u svemu, i u priči o ženama postoje »vaši i naši«; jedni kojima se sve oprašta i drugi kojima se ne oprašta ništa. Drugo, nekim se ženama ne smije ništa reći, a nekima može sve (tako je i u široj slici), čak i onda kad su te žene sličnih godina, sličnog obrazovanja i podjednake stručne bibliografije.

Sjećam se dobro situacije u kojoj je ugledna mlada znanstvenica odustala od dolaska na jednu katedru, proces primanja je bio već pri kraju, samo zbog toga što je profesor, sretan što ona dolazi na njegovu katedru, na večeri nakon stručnog skupa, izgovorio rečenicu u kojoj je ustvrdio »da će mu se katedra proljepšati«. Na istoj toj katedri, i to na sjednici, a nakon jednog intervjua u ženskom časopisu, vezanog uz najvažniji događaj u njezinu životu, drugoj je kolegici rečeno kako kolege očekuju da se sljedeći put kamere nađu i u njezinoj spavaćoj sobi. Ovih dana će književnice često posegnuti za primjerom Marije Jurić Zagorke.

Spomenut će se i njezina revalorizacija koja se može zahvaliti ženama, spomenut će se »žensko pismo«. Samo, ne treba zaboraviti da su prvu revalorizaciju učinili muškarci; i to zbog toga što su na Zagorku gledali kao na osobu iz književnosti. Pavličić joj se obraća u Pismu, iz 1982., osjećajući da u suvremenoj hrvatskoj prozi nema zanimljivih priča, ističe nju kao najbolji primjer i moli je za savjet.

Četiri godine poslije, Stanko Lasić će, na primjeru njezina opusa, govoriti o odnosu romana i autobiografije, čitajući je naratološkim instrumentarijem. Prvo književnost, a tek onda krhki termin »žensko pismo«. Uostalom, taj termin još uvijek ili stavljamo u navodnike, ili ga pišemo u kurzivu. Svjesni smoslabosti tog termina indikatora, kako bi rekao Svetozar Petrović, kaže Matanović i odgovara na naše pitanje o HAZU: Kao i u mnogim drugim prostorima, sigurna sam da je i taj pravilnik po kojem u Akademiju ne mogu ući supruga ili suprug redovitog člana, smišljen zbog neke određene osobe koju se u tom trenutku nije željelo vidjeti u tom uglednom društvu.

I ne mislim da sam to bila ja. Apsurdno je da je na izborima prije tih, na kojima sam ja prekrižena jer sam supruga akademika Pavličića, bila dana preporuka da se primi više žena. Puno je tu nelogičnosti. Naime, kad se radi o meni, meni je jednostavno zakočeno napredovanje jer sam članicom suradnicom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, postala 2014., dakle prije udaje za akademika. Kad bi netko naš u ovom trenutku dobio Nobelovu nagradu, a njezin muž, ili njegova žena već su redoviti članovi, ona, ili on, ne bi mogli ući u našu Akademiju. Samo, ipak se pitam, bi li takvom lakoćom i ime muža akademkinje, kao što križaju ime i prezime žene akademika. No, na to pitanje može odgovoriti jedan ured, ured koji je u svoj naziv uveo sintagmu »ravnopravnost spolova«. Ili se i tu radi o »vašim i našima«.

Biljana Borzan, eurozastupnica: Žene primorane puno više »vagati« kada im se ponudi neka prilika

Biljanu Borzan, zastupnicu u Europskom parlamentu i potpredsjednicu SDP-a pitali smo pomažu li spolna kvota i općenito zakonodavna rješenja uključivanju žena u politiku ili je to više pitanje društva, a zatim i osobnih odabira. Zamolili smo i za komentar je li nailazila ne prepreke u političkom život zbog spola.

– SDP je već u nekoliko izbornih ciklusa primjenjivao takozvani zip model, tj. jednak broj žena i muškaraca na izbornim listama, i to vodeći se idejom da ta mjesta moraju biti raspoređena ravnomjerno, a ne da se žene stavljaju na niža mjesta na listama. U svojoj političkoj karijeri, posebice dok sam sama sudjelovala u sastavljanju izbornih lista, imala sam priliku vidjeti kako su žene primorane puno više »vagati« kada im se ponudi neka prilika jer više gledaju kako da usklade životne obaveze. To otvara širi problem koji je itekako prisutan u našem društvu, a to je činjenica da žene još uvijek imaju više obaveza u kućanstvu, prije svega briga za djecu, ali i starije članove obitelji. Situacija s korona krizom je taj problem dodatno pojačala i procjene su da će ekonomski udar ove krize žene pogoditi jače.

Mislim da su kvote itekako nužne dok god društvo ne postane svjesno postojećih neravnopravnosti i sposobno da ih nadvlada. Neka istraživanja su pokazala da će postojeće razlike u plaćama žena i muškaraca za isti posao ovim tempom nestati tek za stotinjak godina. Zato se apsolutno zalažem za zakonodavna rješenja problema nejednakosti. Osobno moram reći da nikad nisam nailazila u prepreke u političkom putu zbog spola. To je naravno i zato jer sam u SDP-u. U svom radu imala sam podršku svih mojih kolegica i kolega, odgovorila je Biljana Borzan.